| DRUŠTVO |
Vreme br. 428, 2. januar 1999. |
Zemljotres - tri meseca posle Svaka čast "kampini" U Mionici doneli zaključke o "izgradnji nove Mionice", a Romi u Nanomiru, zasluženo, useljeni u nove i plave kontejnere
NAJZDRAVIJI ZID: Odmah po Miloševićevoj poseti skupština Mionice zaključila je da se do zime izgradi 200 kuća. Na prošlonedeljnoj sednici Štaba za elementarne nepogode, koja je trajala puna četiri sata, izneto je da je izdato 258 rešenja o prioritetnoj gradnji, a da se gradi 145 kuća. Većinom su izliveni temelji, malo gde se stiglo do ploče, a retko koja je ukrovljena. Inače, uz ocenu da humanitarna pomoć sve slabije pristiže, ostalo se na ukupnoj proceni štete od preko pet milijardi dinara. Rečeno i da će trebati pet godina da se porušeno izgradi, i zaključeno "da se pristupi izgradnji nove Mionice, pa će u roku od pet godina Mionica zablistati novogradnjom, novim trgovima, parkovima i cvećnjacima" (citat po izveštaju u nadležnim valjevskim novinama). Hoće i odeljenje srednje PTT škole, ministar Todorović se složio. Po predsedniku Radiši, ovde su izvanredni uslovi za takvu školu, "ekološki čista sredina, udaljena od droge i kriminala, dolazili bi roditelji, bila takmičenja..." Mioničko rukovodstvo mobilno i subotom. U predsednikovoj kancelariji - uz sliku Miloševića koja je premeštena na najzdraviji zid - predsednik Radiša Stanković, potpredsednik Miroslav Gavrilović, predsednik vlade Vlada Jerinić, predsednik partije Tomislav Krstić. Atmosfera radna, analizira se tekuća problematika. Predsednik Stanković ponavlja da je činjenica da je pomoć slaba, valjda zato, kaže, što se smatra da je onih 0,15 odsto dovoljno. Predsednik socijalista Krstić se iz sedećeg položaja ne slaže, sledeće nedelje iz Zemuna dolaze građa i dušeci. A to što im je osnivanjem Direkcije u Valjevu ugašen žiro-račun, pa pomoć dobijaju posredno. Ne komentarišu, Radiša samo navodi da je pre osnivanja Direkcije Mionica, kao najugroženija opština, dobijala 46 odsto od pristiglih sredstava, a da se sa Direkcijom sredstva neredovno uplaćuju. Otkad postoji Direkcija dobili su četiri miliona, pre nje 16. Od toga je pet miliona otišlo Elektrodistribuciji za betonske bandere. Jerinić se uključuje rečima da je Direkcija za obnovu i razvoj, oni su po oba osnova prioritet. A zašto kuće nisu "nikle"? Po Jeriniću zato što je narod samo čuo kad je predsednik rekao da treba da se zida, a nije da će naš čovek sam da zida. Zato ima onih koji neće prstom da mrdnu, kažu, rek'o predsednik da se zida. Gavrilović svodi odgovor, na ranu zimu i sredstva tanja od planiranih. Gavrilovića pitamo, pošto je za to zadužen, za stanje u romskom selu Nanomir, poznatom po nesebičnom i ispravnom glasanju, nesebičnom i junačkom učešću na kontramitinzima socijalista, nesebičnom i odgovornom prisustvu proslavama u povodu radnih pobeda i jubileja... KRME OD STO KILA: Gavrilović odgovara da je u Nanomiru kao i u drugim selima, jedino što su u pitanju Cigani, ili Romi, zovi ih, kaže, kako hoćeš. Većina njih je živela u trošnim kućicama, od socijalne pomoći, i zemljotres je učinio svoje, ali znatno manje nego u selima koja su bila u epicentru. Problem je što u jednom domaćinstvu, nastavlja Miroslav, ima četiri prezimena, nemaju papire o vlasništvu niti se nalaze u zemljišnim knjigama. Dogovorili su se da ugroženi pređu kod komšija, uz plaćenu kiriju, međutim oni su se žalili saveznom poslaniku Draganu Maroviću iz Lajkovca, i on im je obezbedio deset kontejnera. Obezbedio im i po "malo bolji paket". Sad svi hoće kontejner. Što im više daješ, više traže, videće na proleće, završava, ako država zahteva - gradiće im kuće.
Orijentir za Nanomir su nam bile betonske bandere uz put. I sijalice na banderama. Na raskrsnici se raspitujemo kod dva mlada Roma: "Jel' dole gde su Cigani, pitaju"? Put ide nizbrdo, idu i betonske bandere. Dole magla, plavi kontejneri, dim. Deca se sankaju, kučići pretrčavaju put. Silazimo u, kako se nadahnuto izrazi kolega dobitnik UNS godišnjeg priznanja, "snegom i mrazom okovano selo", u susret onima koji "u susretu sa Draganom Markovićem, saveznim poslanikom, nisu krili zadovoljstvo što im je u pravom trenutku, pred zimu, pristigla pomoć u uglju, drvima ali i hrani, zašto su pored SO Lajkovac zahvalni i Kolubarskom okrugu i predsedniku Slobodanu Miloševiću..." "KAMPINE" I BANDERE: Kućice, da ne kažemo udžerice, svetloplave, roze, pa i bele, na svetloplavim odgovarajući žuti tišljeraj. I na tamnoplavim kontejnerima odgovarajući, ali beli prozori. Na putu-ulici Žarko Dimitrijević, sa sekirom. Oniži, platneni šešir, plavi šal, somotski sako, krupan aluminijumski prsten. Uvodi nas u svoje domaćinstvo - belo okrečena kućica, trem ograđen perdom, pas i kokoška, nasred dvorišta betonska bandera, desno nov metalni i veliki kontejner. Žarko je rođeni brat socijalističkog odbornika Miloša koji odbornikuje u Mionici. Domaćin nas upoznaje da u kući ne živi niko, sa sviju strana duva, zato ulazimo u kontejner. Svaka čast Draganu, kaže Žarko, rek'o doterati još jednu "kampinu" (kontejner). U "Kampini" sin Dejan, snaha, unučići, linoleum, dva kauča, šporet. U Mionicu dali rešenje za rušenje kuće, rešenje na dve strane "da poruši objekat iz tačke 1 odmah po prijemu rešenja, a najkasnije tri dana po prijemu rešenja"... Ne možemo da rušimo, 'ladno vreme, nas devetoro, uglas govore sin i otac. Kuća je od 36 kvadrata, a u rešenju piše 32, žaliće se. "Hvala Miloševiću do Boga, rek'o je šest odelenja na nas devetoro, kad mi dođe neko nemam ga gde", otkriva plan kuće otac. Hvala Draganu, kaže sin, pokazuje krompir, makarone, zejtin, grašak, slaninu. A i zaslužili su, vele, kad su izbori ispuni se ceo džemat, svi sa zastavama i instrumentima idu masovno i javno glasaju za Miloševića i Dragana. Išli i za Beograd, Valjevo... Obeć'o Dragan i šporet. Prelazimo preko puta, kod brata, odbornika Miloša. Kuća spratna čvrsta gradnja, na svakom prozoru glava. Miloš pored šporeta. Kažu doš'o novinar. Odbornik odmah pita koliko nas koštaju te novine, to oko javnog informisanja, da neko može da vređa a da ne odgovara, razumemo li, ne može da se izrazi, bio bolestan, izgubio rečnik. Razumemo. Lajkovac im je izaš'o u susret, dao deset kontejnera, ovi u Mionici rekli praviti deset kuća. Situacija u Nanomiru loša, ljudi još spavaju napolju, privatnici im ne daju pos'o što glasaju za socijaliste, da rade kod države, tamo traže 500 maraka. Soba se puni, starija žena, u kožuhu, povezana žutom maramom, viče da je ona žena najjači bolesnik, a niko ne da ništa, "ako ga glasaš može, ako ne glasaš nema". Miloš kaže da je i Dragan zatajio, "mi smo učinili za njega puno, dali smo podršku Miloševiću, išli za Valjevo, Beograd, hteli glavu da izgubimo"... Rekli u Lajkovcu 300 paketa, bili bi neko vreme obezbeđeni... Izlazimo, hvatamo reči žene u žutoj marami, "sve će Milošević da nam da, nećemo moći da izdržimo". Posle nekoliko kilometara Ratkovac, rodno selo Dragana Markovića. Počinje asvalt, sredinom bela traka, k'o za Beograd. Dragan Todorović |
| prethodni sadržaj naredni |