KULTURA |
Vreme br. 430, 16. januar 1999. |
Pisci i govor mržnje Kad Palanka zavrišti Kako je mladi beogradski urbani pisac znatno doprineo inoviranju šovinističkog diskursa predrasude Neki cinik "britanske" škole mogao bi ovako da definiše lošu beskonačnost na Balkanu: prvo se neki ljudi međusobno ubijaju na pravdi boga, zatim lokalni književnici & fariseji oplakuju žrtve i proklinju ubice (ili obrnuto, zavisi od nacionalnosti i jednih i drugih, a bogami i književnika), a onda se ljudi, duboko potreseni patriotskim književničkim naricanjima, još slađe ponovo ubijaju. I tako dok im ne dosadi. A dosadi im obično tek kad dođe neki šumar da ih razoruža. A književnici se onda okrenu pisanju introspektivnih balada i "antičkih" alegorija, sve vrebajući novu priliku za svoj mrtvozornički angažman. Povremeno neki od njih zapadne u apstinentsku krizu, pa zavapi: ima li, bre, kakav rat u blizini, moram hitno javno da istresem rodoljubne emocije?! Na sreću nesrećoljubivih, ovde je rat uvek u blizini. Trenutna adresa mu je na Kosovu. Činilo se da je prethodni ratni ciklus, obavljen u prvoj polovini devedesetih na zapadnim rubovima virtuelnih srpskih zemalja (usput, da li ste ikada čuli nekog nacionalistu da govori o "zemljama" drugih naroda u množini: hrvatske zemlje, mađarske zemlje, albanske zemlje, kambodžanske zemlje...), iscrpeo svu inventivnost lokalnih (para)književničkih korpusa - i brigada, bataljona, divizija... - glede sadističke satanizacije Drugog, tj. mitskog Etničkog Protivnika. Takođe, izgledalo je da su trupe pera i kompjutera već dale sve što su mogle u pogledu ljigavog samosažaljenja Nas Večitih Žrtava, te u svim drugim oblicima podsticanja narcizma kolektivnog Mi i sličnih produkata malograđanske imaginacije. Ali, ne lezi vraže: nacionalistički šund-diskurs (mogao bi se već mirno prozvati i šundiskurs, takva je to simbioza!) mutira i dalje, javlja se u novim oblicima i na neočekivanim mestima i, što je najgore, polako prelazi i u naraštaj od kojeg se očekivalo da se, ako ne sasvim okane trućanja te vrste, onda bar isto transformiše u nekom "estetski" manje nepodnošljivom pravcu. Hja, za naivni optimizam ovde uvek sledi žestoka odmazda.
Šta bi ova bujica gnevno-pravedničkih reči imala značiti? Ako pođemo od - čini se, osnovane i razumne - pretpostavke da onaj ko nešto piše, pa još to i objavljuje, smatra da ima nešto da saopšti svom potencijalnom čitaocu, može se zaključiti da Bosiljčić gori od nestrpljenja da sa publikom podeli svoja revolucionarna naučna otkrića: da ceo jedan narod - sasvim slučajno albanski - može da skoči u bunar (Bog te, pa koliki je taj bunar?!), da time što grupa naoružanih i opasnih idiota počini neki sebe dostojan - dakle: gnusan - zločin ceo jedan narod može na sebe da navuče nekakvo prokletstvo (mađija? čini? vradžbine? Miljo, pomagaj!), te da ceo jedan narod može imati, ili pak nemati, ili u jednom trenutku neoprezno izgubiti, odlike kao što su čast i dostojanstvo, osobine i vrline za koje predstavnici trulog humanističkog mišljenja anahrono veruju da pripadaju samo pojedincima. Takvi truli elementi smatraju i da se o kolektivitetima, naročito onima koji nisu "izborni", koji su bazirani tek na zajedničkom poreklu ili osećanju etničke, jezičke, kulturne, verske etc. srodnosti ne mogu donositi vrednosni sudovi, jerbo se to, onda, prosto i neuvijeno zove rasizam. Ali, patriota Bosiljčić očigledno ne mari za te kerefeke. Ima on svoju patriotsku istinu. A stravičan zločin grupe pobesnelih bandita čini mu se kao pravi povod da punu kiblu te svoje istine fljusne pravo u sveže umiveno lice svakoga ko od umivanja još nije odustao. Mora da to proizvodi izvesni burleskni efekat koji "rajca" iliti stimuliše proizvođače ovakvog verbalnog treša: čovek sigurno izgleda u neku ruku glupo kada ga ponižavaju. Izvesna kategorija ljudi to voli da gleda. PAČIJA ŠKOLA: Može se reći da smo se prethodnih godina naslušali i načitali i većih gluposti od ovih, pa smo - k'o biva - do sada mogli da steknemo i izvestan imunitet. Međutim, onespokojavajuće je, bar koliko i degutantno, što se taj mutirani virus neodgovornog rasističkog trkeljanja ovaj put povampiruje kod pisca mlađe generacije, koji pride uporno ističe svoju "urbanost" i sve što uz to ide (zbog čega su i gledaoci "kulturnjačkih" emisija RTS-a bili spremni benevolentno da istrpe silne Bosiljčićeve "beogradocentrične" patetične tirade). Ali, tako vam je to sa izvesnim urbanim misliocima u Srbiji: na prvom iskušenju, iz njih zavrišti Palanka. A ona ne može bez ksenofobije, s posebnim naglaskom na mržnji ili rasističkom preziru prema susedu. To je ta "urbana rokenrol (pačija) škola" raznih endemskih (nus)pojava boračorbaških, prelevićevskih, tonimontaničnih i momokaporičnih... Njihov nadobudni kosmopolitizam traje dok se ne ispostavi da je Drugi zaista drugačiji, i da tu ne misli ništa da menja. Onda počnu da ga vređaju. U ovoj i njojzi sličnim zemljama "diskurs predrasude" - taj paradigmatični žargon neautentičnosti našeg doba - opstajaće i dalje, jer ga veselo gnoje, pleve i okopavaju svi koji drže do svog mesta u Novom Srpskom Poretku (vrednosti). A takvih ima dovoljno da premreže nebo nad Srbijom, a dole, na tlu, vaspostave poredak u kojem će moći do mile volje da narodima vraćaju dostojanstvo (kao Milošević Srbima, onomad), ili da im ga po kazni oduzimaju, kao mlađani beogradski pisac-veseljak, patriota i urbani romantičar opšte prakse. Teofil Pančić |
prethodni sadržaj naredni |