Vehid Šehić, predsednik Foruma građana Tuzle

Biće fina država

Na prostorima bivše Jugoslavije vlada politička mafija koja je spremna na sve samo da se održi na vlasti

Možda je Mirko Ćurčić, tuzlanski šezdesetjednogodišnji penzioner, "filatelista, numizmatičar i pasionirani sakupljač prvih primjeraka novina", da li svojom mudrošću ili slučajno, bolje od mnogih okarakterisao eks-jugoslovensku političku scenu i njene vodeće ljude rekavši nedavno u intervjuu tuzlanskim "Narodnim novinama" da mu se od svih političara, zapravo, najviše dopada jedan nepolitičar. Elem, Ćurčić je na pitanje kome se od "javnih djelatnika" može verovati rekao da mu se "posebno dopada" Vehid Šehić, predsednik Foruma građana Tuzle. "Eto, takvi bi trebali biti i političari", veli Ćurčić.

Godinama već, iako još uporno odbija da se time direktnije bavi, Šehić je, zapravo, u politici - okupljajući u Forumu Tuzlake kojima nacionalno nije uskraćeno, ali ipak ljude koji prednost daju građanskom. O tom "tuzlanskom građanskom" razgovarali smo ovih dana, pred šestu godišnjicu ove nevladine i nestranačke organizacije.

- Mi apsolutno ostajemo pri onome što smo rekli 28. februara 1993. godine i nema razloga mijenjati bilo šta. A nismo se ni mijenjali sve ove godine. Ako ni zbog čega - dokazali smo da se može živjeti na jedan ljudski način. Danas smo još više ponosni što smo uvijek držali do čovjeka, građanina, znači do pojedinca, ljudskog bića, i što nas nisu uspjeli gurnuti u nacionalne kolektivitete.

VEHID ŠEHIĆ: Ne bih rekao da Bosna nije sačuvana. Ona je sačuvana, istina, najviše ulogom međunarodne zajednice, a da su se pitali ovi koji vladaju ovim prostorima, BiH ne bi bilo. Tri nacionalna koncepta nemoguća su na ovako malom prostoru, u sredini gdje malo ko od njenih građana zna šta je stvarno, Srbin, Hrvat ili Musliman, s obzirom na našu istoriju. Zapravo, da je to tronacionalni koncept on bi mogao i da se prihvati, ali je problem što je to tronacionalistički, odnosno trošovinistički koncept. Sjetio sam se, ovim povodom, fine misli jednog franjevačkog fratra koji kaže: "Izgleda da je najveća istina da je svako od nas 33 odsto Musliman, 33 odsto Hrvat i 33 odsto Srbin. Ostaje onaj 0,1 odsto da smo mi i Evropljani i stanovnici ovog dijela Balkana" i mi smo se upravo toga najviše držali. Srećom, u BiH su i u najtežim vremenima rata postojale snage koje su se tome odupirale. U poređenju sa ostalima postigli smo više i to je, vjerujem, ono što je davalo nadu i drugima, ljudima u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru, svima koji su slično nama gledali ove prostore. Uostalom, BiH je zemlja koja ima svoju istorijsku tradiciju, ali ne ovakvu kako je danas neki predstavljaju, njena je državnost specifična i, pored svega, zaštićena - što je najvažnije.

Zašto se Tuzla pokazala najgrađanskijom sredinom u BiH, da ne pominjemo susede?

Ne znam. To je teško objasniti i to je pitanje za sociologe i psihologe. I za neka kasnija vremena. Međutim, možda ovdje postoji jača tradicija, jer Evropa je ovdje stigla davno, opet zahvaljujući jednom od naših okupatora: Austro-Ugarske. Ili to možda dugujemo i činjenici što je Bosna postala industrijski kraj, privukla i mnoge strance, počev od Talijana, Njemaca, Mađ ara, Čeha. Oni su veoma brzo našli sa našim ljudima zajednički jezik, a ovdje se dosta toga prvog desilo u BiH. Krenimo od prvog akademskog slikara, pozorišta... Tu je i ta nekakva radnička solidarnost, s obzirom da je ovo rudarski kraj i valjda je to uticalo na svijest da je najvažnije imati prijatelja ne gledajući u kom narodu. Ta solidarnost ovdje je jako duga, a potvrđeno je da se u Tuzli ljudi i dalje dijele ponajprije na dobre i loše.

Forum je prvi u BiH prešao granice entiteta, otišao u SRJ, preko vas dakako, i "pružio ruku", ne čekajući da to pre vas urade političari?

Davno smo shvatili da od političara, posebno od politike koja se vodila posljednjih godina i koja se sada vodi, građani nemaju nikakve koristi. Ljudi koji trenutno vladaju ovim prostorima ogrezli su u nacionalizmu, političkom i ekonomskom nemoralu i na njih ne računamo. Zato smo se i odlučili na prvi korak, jer on mora doći, a bolje je da ga učine normalni ljudi nego oni koji su najodgovorniji za sve ovo. Eto, Tuzla je još 1994. godine ovdje okupila ljude sa prostora bivše Jugoslavije, 1995. godine ponovo i godinu dana kasnije mi smo došli u Beograd i Jugoslaviju. Ne treba zaboraviti da smo te 1996. godine bili ne samo u Beogradu, Crnoj Gori, Vojvodini, nego i u Bijeljini i Banjaluci.

Gospodine Šehiću, Bosna kao da ne nalazi pravi put, a tu su i njeni svetski upravljači koji, i pored dobrih namera, ponekad otežavaju situaciju?

Postoji put i mislim da on nije put revolucije nego socijaldemokratije. Taj put je izabrala i Evropa i jedini put za BiH jeste traženje izlaza iz ovog mraka (u koji smo upali i svjesno i nesvjesno) kroz jednu socijaldemokratsku ideju. BiH u ovom trenutku o(p)staje najviše zahvaljujući međunarodnoj zajednici i ona je pokusni kunić na kome se dosta toga proba i dobro je jer su to ipak probe daleko bezbolnije od proba koje su nad BiH činili oni koji su činili i sveto trojstvo u vladanju ovom državom. Normalno da BiH ima perspektivu kao i svaka država na prostoru bivše SFRJ i Evrope, jer to je volja njenih građana. Bitno je da se ljudi vrate Bosni i Hercegovini, da se Srbi, Hrvati i Muslimani vrate kao građani prije svega. Mi možemo ovdje izgraditi, ja volim reći jednu finu državu, državu koja će nadam se biti u susjedstvu sa dobrim susjedima i dobrim politikama. Bosna i Hercegovina je nešto što ipak predstavlja jedan dragulj, ne samo u Evropi nego i u svijetu. Ima ona mnogo toga što radi budućnosti treba sačuvati jer ovi što su to htjeli poharati na sreću nisu uspjeli. Bio bih veoma sretan da se nad BiH uvede protektorat i čovjek sam koji je protiv bilo kakvog nasilnog riješavanja problema. Nisam za revoluciju, nisam za ulicu i mislim da se promjena vlasti može obaviti demokratskim putem. To su izbori i na njima treba da dođe do promjene političkih snaga u BiH. Mi ćemo se ovdje zalagati za državu vladavine prava i BiH će primjerima pokazati i svijetu i susjedima da se može živjeti onako kako priroda zahvaljuje.

Može li Banjaluka bez Beograda?

U svakom slučaju da može i mora, pošto Tuzla mora i bez Sarajeva (ovo govorim u jednom prenesenom značenju), jer svjedoci smo iz bliže prošlosti da je centralizacija vlasti koštala, prije svega, razvoj malih gradova. Banjaluka je grad koji ima i svoju istorijsku poleđinu (ja znam na šta vi mislite) i onog trenutka kada Banjaluka shvati da ona mora prvo pripadati BiH i da u ovoj situaciji Milošević ne gleda Banjaluku i ne interesuje ga srpski narod u ovoj državi, već samo ono što će ga održati na vlasti. Nema ništa srpski narod (u RS) od Beograda, nema ništa muslimanski narod od Turske i Irana, nema hrvatski narod u krajnjem slučaju ništa ni od Zagreba, i svi mi se moramo okrenuti ovim prostorima i što prije prekinuti ovakve odnose tutorstva.

Često ste u Beogradu, SRJ. Kako vam izgleda federacija Srbije i Crne Gore?

Moram najprije reći da su građani SRJ u veoma teškom položaju. Imam osjećaj da se prostor SRJ i dalje urušava i kao da se čeka trenutak da se sve sruši pa da se počne graditi jedna normalna država. Sigurno je da se od režima Slobodana Miloševića ne može ništa očekivati i bio sam u jednoj moralnoj dilemi kada su bile prijetnje NATO-a. Za Slobodnu Evropu i Dojče Vele sam izjavio da sam protiv sile pa i bombardovanja Jugoslavije. Upoređivao sam to sa Irakom, gdje se bombarduje, ali Sadam Husein i dalje ostaje na vlasti. I zato sam za druge metode, recimo samoosvješćenja građana. Srbija bi morala iznaći pravu alternativu, neki pomaci su, koliko se odavde vidi, već uočljivi, ali kažem još jednom - ne želim da iko u Srbiji pogine od granate. Ali čovjek istovremeno sebi postavlja pitanje kako ga spriječiti. Mislim na Miloševića. Da sutra ne krene na Crnu Goru, prekosutra na Vojvodinu.

Ostaje li Forum na svom putu?

Forum ostaje na svom putu, nigdje ne skrećemo, idemo pravo. To je ona fina trasa, sa finim asfaltom koga ne treba krpiti jer smo udarili dobre temelje. Znaju to građevinci, ima tu dobra košuljica, dobra drenaža i najkvalitetniji asfalt. Mi tim putem idemo, taj nas put vodi u evropske integracije. Ne vodi nas u Evropu, jer mi smo u Evropi, ali će se morati proširivati, jer na našu sreću sve je više takvih. Ja bih volio da takav put postoji i u Srbiji, i u Crnoj gori, i u Hrvatskoj, pa da na kraju uđemo u te velike autostrade. Što da ne i zajedno.

Nikad se niste mirili sa nacionalistima?

Oni moraju otići. Za mene su mrtvi i ja im želim mjesto u muzeju voštanih figura i to u najmračnijem dijelu. Moraju otići, to sam im rekao ovdje u Tuzli još 1995. godine na jednom velikom javnom skupu. Neke sam slao u Hag, da se sami predaju, neke u penziju, dok je još vrijeme da ne bi otišli na neko drugo mjesto. Nisu poslušali, mnogo vole vlast i pare. Na ovim prostorima bivše Jugoslavije, inače, vlada politička mafija koja je spremna na sve samo da se održi na vlasti. Tako nešto istorija još nije zabilježila. S njima nema ni sadašnjosti, kamoli budućnosti.

To je Bosna

Prilikom košarkaške utakmice između BiH i Hrvatske, ne tako davno u Skenderiji, najbolji igrač bio je Neša Marković igrač Bosne i Hercegovine. Ali, za Hrvatsku je nastupao Tuzlak Damir Mulaomerović koga je publika posebno uzela na tapet. Najčešća, dakako ružna, sa tribina bila je: "Damire Turčine, popuši nam ...", a potom skandiranje Markoviću: "Nenade, Srbine, Bosna je uz tebe". I to je, zapravo, Bosna, kaže Šehić. Ili sličan primer bosanske šahovske reprezentacije (prvi veći međunarodni uspeh bosanskog sporta) za koju su nastupali Bojan Kurajica, Ivan Sokolov, Predrag Nikolić, Emir Dizdarević... Čudno, veli, da je RTV Srbije javila samo ko je osvojio prvo i treće mesto, a drugo, bosansko, nije saopšteno.

SRJ ne zaslužuje onu himnu