Kontroverzna sećanja Majkl Rouza (1)

Bosna - istinski greh UN-a

M. Rouz: "Imao sam vrlo jasne upute i dogovor s mojim pretpostavljenim u sjedištima Ujedinjenih naroda u Zagrebu i Njujorku da ne smijemo dopustiti da se Ujedinjeni narodi uvuku u rat"

Dž. Džulvan: "U to nam je vrijeme postalo jasno da zapovjednici Unprofora, uključujući Rouza, ne provode do kraja svoj mandat"

U programu Radija Slobodna Evropa ovih dana se više neposrednih učesnika tadašnjih zbivanaj prisjeća događaja u Bosni 1994. u kojima su sudjelovali ili im bili svjedoci, i govorili o dijelu karakterističnih i, za neke, spornih ocjena iz knjige Majkla Rouza.

General ser Majkl Rouz jedan je od najcjenjenijih britanskih vojnih zapovjednika. Rođen je 1940. godine u tadašnjoj Britanskoj Indiji. Studirao je na Oksfordu i na Sorboni, a 1964. prolazi selekciju za elitnu jedinicu britanske vojske i općenito jednu od najcjenjenijih specijalnih vojnih formacija u svijetu, SAS (Special Air Service). Bio je na službi u Malaji, Omanu i Sjevernoj Irskoj, zapovjedao je SAS-om od 1979 do 1982, u vrijeme opsade iranske ambasade u Londonu i rata na Foklandskim otocima, iz kojeg se vratio kao heroj. Bio je zapovjednik sprecijalnih jedinica britanske vojske i obavljao odgovorne armijske dužnosti.

U januaru 1994. preuzeo je komandu nad Unproforom, mirovnim snagama Ujedinjenih naroda u Bosni. Jednogodišnje iskustvo i izazovi misije kojom je zapovjedao bili su glavni motivi za njegovu knjigu "Borba za mir".

M. Rouz: "Pišući ovu knjigu nastojao sam izvući smisao iz nekih lekcija što ih je donijelo bolno iskustvo Ujedinjenih naroda u Bosni i, naravno, bolno iskustvo kroz koje je prošao narod u Bosni. Mislim da je vrlo važno razbiti mit i propagandu koji su pratili djelovanje Ujedinjenih naroda i pokušati iz tog iskustva izvući pouke koje će doprinijeti miru i stabilnosti u vremenu koje dolazi."

Nekadašnji šef civilnog odjela Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju Serđo Vieira de Meljo danas je zamjenik glavnog tajnika UN-a za humanitarna pitanja. U sjedištu Svjetske organizacije na Ist Riveru, Serđa de Melja mnogi već vide kao budućeg prvog čovjeka UN-a. Prijateljstvo i zajedničko iskustvo iz Bosne naveli su generala Rouza da rukopis buduće knjige povjeri na prvu recenziju upravo De Melju.

De Meljo: "Pročitao sam nekoliko poglavlja prvobitnog rukopisa, i mogu posvjedočiti vjerodostojnost Rouzovog opisa svakodnevnih događaja, kao i njegovo tumačenje razloga zbog kojih je Unprofor morao poduzeti određene akcije, uključujući i one koje su mediji u to vrijeme kritizirali. Rouzova knjiga daje živ i vjerodostojan prikaz godine koja je bila ispunjena događajima koji su, nažalost, često bili i tragični."

Knjiga generala Rouza pojavila se u Velikoj Britaniji krajem prošlog ljeta. Memoari jednog od najcjenjenijih britanskih generala i ugledna izdavačka kuća koja ih objavljuje bili su dovoljno dobra preporuka za obične čitatelje. Ljudima koji su poznavali i Rouza i temu o kojoj je pisao "Borba za mir" postala je obavezno štivo. Jedan od njih je Martin Bel, nekadašnji ratni dopisnik BBC-a iz Hrvatske i Bosne, danas zastupnik u Donjem domu britanskog parlamenta.

M.Bell: "To je zanimljiva knjiga. Ne slažem se s mnogim stvarima koje je Rouz u njoj naveo, ali mislim da je interesantna i iskrena. Smatram da su ocjene o pojedinim ličnostima s kojima se Rouz susretao tokom misije u Sarajevu preoštre, i ne vjerujem da je tolika mjera kritičnosti utemeljena. Osim toga, kada pišu memoare, generali, kao i političari, nisu skloni priznati da su pogriješili. Kako sam u to vrijeme boravio i promatrao događaje u Sarajevu i Bosni, čini mi se da je general Rouz ipak napravio dosta grešaka. Sasvim je sigurno da je pogriješio u aprilu '94. što nije odlučnije djelovao protiv bosanskih Srba koji su opsjedali Goražde, ali i krajem iste godine kada nije spriječio njihove napade na Bihać."

Poput Martina Bela, koji je Rouzovu misiju pratio na licu mjesta, još jedan Britanac pažljivo je analizirao generalove zapise iz Bosne. Historičar i publicist Noel Malkolm redovno je pisao o bosanskom ratu za londonski dnevnik "Dejli Telegraf". Tokom 1994. objavio je prvo izdanje svoje "Kratke povijesti Bosne", koja se smatra dosad najboljom sintezom bosansko-hercegovačke prošlosti. Malkolm tvrdi da ga sadržaj Rouzove knjige nije iznenadio.

N. Malkolm: "Mogao bih kazati da je, općenito, sadržaj knjige za mene očekivan. Naime, tokom jednogodišnjeg boravka u Bosni general Rouz je svojim javnim komentarima jasno pokazao šta i kako osjeća. Tu prije svega mislim na njegovu odbojnost prema bosanskoj vladi i njenoj armiji, ali i njegovo uvjerenje da se radi o ratu koji se vodi s potpuno jednakih moralnih polazišta. Za njega je to rat za koji su svi podjednako krivi i koji je počeo zbog nekog opskurnog razloga koji nije ni potrebno razumjeti. Zbog toga je i svoj odnos prema ljudima gradio na osnovu onoga kako su se ponašali u tako viđenom ratu, kao nogometni sudac koji arbitrira u nekoj utakmici, bez razumjevanja povoda rata, bez prepoznavanja njegovih pokretača i njihovih motiva. Bio sam i ranije svjestan svih tih činjenica no, kada sam pročitao knjigu, ostao sam iznenađen i šokiran obimom neznanja koje je general Rose pokazao. Pogledajte samo broj elementarnih grešaka u tekstu, od toliko pogrešno napisanih geografskih i osobnih imena, do krivih podataka o historiji Bosne, pa čak i o njenoj nedavnoj prošlosti. Govorim o vrlo krupnim greškama koje najčešće krivo prikazuju bosansku stranu. Navest ću samo jedan primjer. Kada Rouz u tekst knjige uvodi Radovana Karadžića, kaže da je on bio u zatvoru zajedno s Izetbegovićem, ali da su se po izdržavanju kazne njihovi putevi razišli. Na taj način sugerira da su Karadžić i Izetbegović, na neki način, bili saučesnici u istom zločinu. Moguće je da je u toj priči Rouz pomiješao Izetbegovića i Krajišnika, ali knjiga je puna takvih, gotovo smješnih grešaka kojima se omalovažava bosanska strana, odnosno, kako je Rouz naziva - muslimanska."

M. Rouz: "Mandat se stalno mijenjao i moj prethodnik je podnio ostavku jer je vjerovao da mandat nije dovoljno jasan i da nema dovoljnu političku i vojnu podršku. Bilo mi je jasno da će se mandat dopunjavati i da će morati pomiriti različite političke platforme zemalja čiji su vojnici sudjelovali u mirovnoj misiji u Bosni. Znao sam da će biti teško u takvoj situaciji dobiti kratke i jasne upute. Moj je zadatak bio da, na osnovu ponekad proturječnih rezolucija Vijeća sigurnosti, taj mandat proširim. Prvobitni i glavni razlog zbog kojeg su Ujedinjeni narodi raspoređeni u Bosni bio je da se umanje patnje civilnog stanovništva i da im se dopremi humanitarna pomoć. To sam uvijek smatrao svojim glavnim zadatkom. Nakon toga, naš je zadatak bio ne da nametnemo nego da pomognemo stvaranje uvjeta u kojima bi se mogla pokrenuti konstruktivna politička rasprava o završetku rata. Naš je treći zadatak bio spriječiti proširenje rata. Takav pristup nisam ja odredio.

No, rezolucije Ujedinjenih naroda povjerene na provedbu Unproforu bile su tada jedini međunarodni odgovor na bosansku krizu. Tadašnji premijer Haris Silajdžić vjeruje da je, tako ograničen, mandat UN-a trebalo da posluži postizanju najvažnijeg cilja međunarodne zajednice u Bosni.

H. Silajdžić: "Moj je utisak oduvijek bio da se radi o konceptu, dakle o politici zadržavanja problema u okvirima Bosne, i to je pravi grijeh UN-a i relevantnih zemalja koje su odlučile da taj problem zadrže i zatvore u Bosni, i da ga na taj način riješe. Sve drugo što se dešavalo posljedica je tog grijeha. Oni koji su imali oružje i oni koji nisu - tretirani su isto. Oni koji su napadali i oni koji su se branili - tretirani su isto. Tu je taj osnovni problem. Rouz je jednostavno nastavak takvog gledanja. Dakle, svi smo znali da je u pitanju bila agresija, genocid najgore vrste, ali isto tako i da je međunarodna zajednica izjednačila tri strane, prozvala to građanskim ratom i onda je Rouz djelovao kao produžena ruka političke odluke koja je doneta na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu."

Uznemirena sukobom u neposrednom susjedstvu i zaokupljena vlastitom reorganizacijom, Evropska unija je zadržavanje rata unutar granica Bosne smatrala apsolutnim prioritetom. Humanitarna pomoć i neutralnost mirovnih snaga postali su tako međunarodni odgovor na bosanski rat, ali i njen moralni alibi pred svakodnevnim slikama užasa. Šta u takvoj postavci stvari početkom 1994, čak i kada bi htio, može uraditi novi zapovjednik Unprofora, pitao se tada ratni dopisnik "Njujork Tajmsa" iz Bosne Rodžer Koen.

R. Koen: "Kada je Rouz došao u Bosnu, bio je dosta ambiciozan i imao je namjeru prekinuti opsadu Sarajeva, koja je tada trajala već pune dvije godine. Rouz je stigao, rekao bih, u vrijeme optimizma jer je NATO tada sastavio nešto što je ličilo na prvu pravu prijetnju kojom se tražio prestanak svakodnevnog bombardiranja Sarajeva. U februaru 1994. većina srpskog teškog oružja bila je stavljena pod neku vrstu nadzora Ujedinjenih naroda. Rose je tada tek došao i govorio je o nepodnošljivoj situaciji i o potrebi da se u Sarajevo vrati u normalan život. No, mislim da je potom postao zaštitnikom principa neutralnosti, pristupa koji nije razlikovao žrtvu i napadača. Nekoliko puta mi je kazao: 'Ako neko želi ratovati - u redu. Ali mi nećemo. Nismo za to ni sposobni ni opremljeni'. Mislim da je Rouz izabrao da svoju misiju tumači vrlo uzdržano i da je smatrao kako prema Karadžiću i njemu odanim Srbima mora imati isti odnos kao prema bosanskoj vladi i onima koji su je podržavali. Gledano na duže vrijeme, taj je pristup produžio rat i ubrzao razbijanje Bosne."

M. Rouz: "Ponekad se zaboravlja da su krajem 1993. i početkom 1994. godine, a zbog sve veće opasnosti da Unprofor bude uvučen u rat, zemlje čiji su vojnici bili u njegovom sastavu, pa i sam glavni tajnik Ujedinjenih naroda, bili spremni povući mirovne snage iz Bosne. Unprofor nije imao mandat da se uključi u bosanski rat, i bilo je vrlo važno da ne bude u njega uvučen. Mirovne snage nisu imale mandat za to, niti su bile uvježbane i opremljene da se uključe u borbe. To se nije smjelo dopustiti ni zbog obaveza prema zemljama koje su poslale te vojnike u Bosnu, ni zbog Ujedinjenih naroda. Mislio sam da je zato važno od samog početka jasno kazati kako nećemo dopustiti da snage Ujedinjenih naroda budu uvučene u borbu za ostvarenje ratnih ciljeva neke od strana."

De Meljo: "Našu nepristranost sve su strane u Bosni, a posebno bosanska vlada, vidjele kao nedostatak odlučnosti i kao izjednačavanje žrtve i agresora. Unprofor je čvrsto stajao iza legitimnih zahtjeva i očekivanja bosansko-hercegovačke vlade, koja je bila i ostala partner Ujedinjenih naroda. Jasno je da, kad se pređe na razinu provedbe, održavanje nepristranosti na duge staze postaje nemoguće. Što se tiče upotrebe sile, mislim da nisu u pravu oni koji kritiziraju Unprofor, generala Rouza i njegove prethodnike, te gospodina Akašija i generale koji su zapovjedali misijom. Prije svega, Unprofor jeste koristio silu u samoobrani, mnogo češće negoli se to priznaje, a posebno u vrijeme generala Rouza. Sila se koristila u više navrata i posebno protiv bosanskih Srba u vrijeme kad je mandat Ujedinjenih naroda došao pod udar ili kada je bila ugrožena sigurnost njihovog osoblja. Kada su tražili korištenje zračnih udara NATO-a u Bosni, zapovjednici Unprofora nisu nikada smjeli zaboraviti da na terenu imaju raspoređene vlastite jedinice."

NATO se na poziv Ujedinjenih naroda još ranije uključio u provedbu pomorske blokade Jadrana i kontrolu zračnog prostora iznad Bosne. Kada su u zimu '94, pod prijetnjom zračnim udarima, bosanski Srbi povukli teško oružje izvan zone isključenja oko Sarajeva i kad je potpisan sporazum o prekidu vatre, zapovjednici NATO-a su vjerovali da se područje oko glavnog grada može djelotvorno zaštititi samo odlučnim akcijama. NATO ih je bio spreman izvesti, kaže tadašnji zapovjednik snaga tog saveza u Evropi, general Džordž Džulvan.

Dž. Džulvan: "U maju 1994, zajedno s podtajnikom NATO-a, sastao sam se u Zagrebu s izaslanikom Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju Jasušijem Akašijem i zapovjednikom Unprofora generalom Bertranom de la Prelom. Preporučio sam im da na sastanak pozovu i Rouza, jer sam htio da se razbije fama o tome kako NATO jedva čeka da pokrene zračne udare. U tom je trenutku bilo od presudne važnosti da sva kršenja zona isključenja za teško oružje budu tako i tretirana. Upozorio sam da bi u protivnom zajednička odlučnost Ujedinjenih naroda i NATO-a mogla biti stavljena na ozbiljnu kušnju. Pozvao sam zapovjednike Unprofora i NATO-a da radije poduzmu mjere kojima bi se spriječilo granatiranje zaštićenih područja, negoli da čekaju da se to desi i da stradaju nedužni civili. Kada su Ujedinjeni narodi, na zahtjev NATO-a, uspostavili zonu isključenja za teško oružje oko Sarajeva, smatrao sam da je došlo pravo vrijeme da se onima koji ih krše pošalje jasan signal. Rouz je stalno insistirao da je teško oružje koje se još nalazilo u zoni isključenja bezopasno, da se radi o starim zarđalim topovima.

Međutim, obavještajni podaci su govorili da to nije bilo tačno. Kad sam došao u Sarajevo, francuski zapovjednik sektora mi je pokazao mapu grada na kojoj je bio ucrtan krug od dvadeset kilometara kojim je bila obilježena zona isključenja za teško oružje. Unutar tog kruga nalazilo se mnogo crvenih tačaka koje su predstavljale preostale komade srpskog teškog oružja. Kada smo upitali francuskog oficira je li tačno da su to stari i zarđali dijelovi artiljerije, on nam je kazao da se radi o vrlo upotrebljivom oružju. Sjećam se da je Rouz odmah promrmljao kako neko vrijeme nije bio u Sarajevu i kako još nije upoznat s posljednjim obavještajnim podacima."

M. Rouz: "Imao sam vrlo jasne upute i dogovor s mojim pretpostavljenim u sjedištima Ujedinjenih naroda u Zagrebu i Njujorku da ne smijemo dopustiti da se Ujedinjeni narodi uvuku u rat. Zato sam se mogao oduprijeti svaki put kada bi s različitih mjesta stizali pozivi na masovne udare iz zraka. Da nisam u tome uspio, misija Unprofora bila bi dovedena u pitanje, a bosanska država bi se suočila s ozbiljnim posljedicama. Na kraju, kada se uzme u obzir sve što je Unprofor uradio u Bosni, prije svega u provedbi Vašingtonskog sporazuma, ali i svojim stalnim prisustvom te naporima da se postigne prekid neprijateljstava, jasno je da Dejtonski sporazum ne bi mogao biti postignut da su se mirovne snage povukle iz Bosne 1994. godine."

Dž. Džulvan: "U to nam je vrijeme postalo jasno da zapovjednici Unprofora, uključujući Rouza, ne provode do kraja svoj mandat. Umjesto toga, Rouz je dopustio selektivno povlačenje teškog oružja, pogotovo srpskog. Prednost srpske strane u teškom naoružanju u odnosu na bosansku u to se vrijeme procjenjivala na 50:1. Međutim, Rouz je tada bio toliko zaokupljen provedbom vlastite taktike na terenu da mu je širi, strateški aspekt bosanskog rata počeo izmicati. Jasno mi je da je u to vrijeme morao voditi računa o sigurnosti svojih vojnika, čiju hrabrost izuzetno cijenim, i jasno mi je da su bili izloženi opasnosti, ali vjerovao sam također da moramo preuzeti rizik želimo li postići mir. Ne iskoristiti mogućnosti što su se otvorile u vrijeme kada je NATO kontrolirao morski i zračni prostor i kada je imao ovlasti da napada i ciljeve na zemlji oko zaštićenih područja značilo je propustiti priliku za značajan strateški pomak. Nažalost, kao posljedica te propuštene prilike uslijedili su novi napadi."

M. Rouz: "Postalo je očigledno da će uporedo s krivim prikazivanjem stanja u Goraždu, u vrijeme srpskog napada na tu enklavu, porasti pritisak bosanske vlade, ali i nekih krugova u Americi da se upotrebom zračnih snaga NATO-a Unprofor uvuče u rat. Bio sam odlučan da to ne dopustim. Ispostavilo se da stanje u Goraždu nije bilo tako ozbiljno kao što se to htjelo sugerirati mnogim izjavama i izvještajima u to vrijeme."

(Nastaviće se)