Kontroverzna sećanja Majkla Rouza (2)

Sitne pakosti i krupni dokazi

Kriza u Gorazdu i događaji koji su je pratili za generala Rouza su se pokazali kao prelomni. Ratni dopisnik "Njujork tajmsa" Rodžer Koen vjeruje da nakon Goražda, za Rouza u Bosni više ništa nije bilo isto.

R. KOEN: "Doveo me u svoj ured i kazao: 'Ne želim započinjati treći svjetski rat zbog nekoliko zahrđalih srpskih tenkova i topova oko Goražda'. Rekao mi je također da će odgovornost za pokretanje globalnog sukoba biti na novinarima jer su pretjerivali opisujući stanje u Goraždu. Bilo bi pošteno prema generalu Rouzu priznati da je događaje u Bosni ponekad bilo teško pratiti i da nismo uvijek imali pristup mjestima gdje se nešto događalo, uglavnom zato što su Srbi često sprečavali strane novinare da prelaze preko linija koje su držali. No, treba također kazati da se Rouzov prikaz stanja u Goraždu znatno razlikovao od izvještaja humanitaraca Ujedinjenih naroda koji su bili na licu mjesta. Oni su situaciju opisali kao vrlo kritičnu, a njihovi izvještaji su potvrdili velika razaranja i užas koji je tamo vladao. Tokom borbi oko Goražda poginuo je jedan britanski vojnik, pripadnik elitne jedinice SAS kojom je Rouz ranije zapovjedao. Iako su ga ubili Srbi, Rouz je vjerovao da je taj vojnik bio izložen opasnosti zbog toga što se bosanska vojska brzo povlačila i bježala. Zato je za njegovu smrt okrivio Armiju BiH. Mislim da ga je taj događaj do kraja preobratio, jer je od tog trenutka smatrao da je njegov glavni zadatak da izbjegne muslimanske trikove, kako je govorio, čiji je cilj bio uplesti NATO u sukob. Upravo tada a ne kasnije, u Srebrenici se dogodio prelomni trenutak rata. Ljudi poput Rouza nisu bili u stanju tu situaciju vidjeti iz historijske perspektive. Sve što su htjeli bilo je izbjeći 'muslimanske trikove' i skrivati se iza nepristranosti. Držali su se neutralno, umesto da provode mandat koji nije bio neutralan"

I Noel Malkolm također vjeruje da je ponašanje Ujedinjenih naroda u vezi s krizom u Goraždu jedan od prelomnih trenutaka rata čiji se odraz jasno prepoznaje i u knjizi generala Rouza.

N. MALKOLM: "Ono što je ovdje ključno nije na osobnoj razini, nisu to ni odbojnost što je Rouz gajio prema nekim ljudima, nisu to ni njegove predrasude. Najvažnije što njegova knjiga otkriva je struktura razmišljanja koja je bila zajednička za čitav UNPROFOR. Postojala je neka vrsta unutrašnje doktrine koja je utemeljena od samog početka, posebno u vrijeme kanadskog generala Luisa Mekenzija. Osnovna postavka te doktrine može se sažeti u jednu rečenicu: 'Sve što radi bosanska vlada jeste trik koji ima za cilj uvući nas u rat na njihovoj strani'. Tu doktrinu su prenosili jedan drugome svi zapovjednici UNPROFOR-a u Bosni. U njoj je sažet čitav sistem na kojem je utemeljen UNPROFOR i po kojem su djelovali ključni ljudi koji su donosili najvažnije odluke."

Ono što su zapovjednici UNPROFOR-a vidjeli kao tajni trik, za bosanskohercegovačku vladu je bio opravdan i javan poziv na međunarodnu vojnu akciju.

H. SILAJDŽIĆ: "Nema nikakve sumnje o tome. Mi smo pozvali međunarodnu zajednicu da djeluje u skladu s rezolucijama Ujedinjenih naroda, radilo se o agresiji, otvorenom genocidu nad civilnim stanovništvom. Mi smo pozvali međunarodnu zajednicu ili da interveniše, ili da nam dozvoli da se branimo. Nijedno ni drugo nije se dogodilo. Međunarodna zajednica jeste intervenisala, ali na strani agresora. Ona je upotrijebila svoju moć, ali je pomogla onima koji su napali Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Bilo je tu mnogo nerazumjevanja, prije svega nerazumjevanja bošnjačke komponente. Postojao je atavistički strah od nekakve muslimanske opasnosti i trebalo je mnogo toga da konačno uvjerimo međunarodnu zajednicu da se radi o fašističkoj agresiji i da se mora reagovati ako ne želimo da se taj virus proširi na cijelu Evropu."

Odlučnost generala Rouza da ne dopusti da UNPROFOR bude uvučen u rat, bosanski Srbi su vidjeli kao povoljan znak, kaže autor knjige "Smrt Jugoslavije" i ratna dopisnica "Fajnenšel tajmsa" Lora Silber.

L. SILBER: "Mislim da su njegovo ponašanje, u vrijeme kada su počeli prvi napadi na Goražde, bosanski Srbi shvatili kao signal da bi im međunarodna zajednica mogla progledati kroz prste. Zbog načina na koji su se dešavale stvari oko Goražda, bosanski Srbi su shvatili da će bilo kakva međunarodna akcija protiv njih, ako je ikada i bude, biti izvedena bez oduševljenja i da neće presudno utjecati na tok i ishod rata."

Ko je i kako shvatio pouke iz Goražda, postalo je jasno pred kraj 1994. kada su bosanski Srbi napali zaštićeno područje Bihaća. S tom krizom povezan je i najteži trenutak Rouzove misije u Bosni. U svojoj knjizi britanski general tvrdi da je on nastupio kada ga je pred kamerama i novinarima premijer Haris Silajdžić optužio, da je suodgovoran za tragediju 70.000 ljudi koji su boravili u Bihaću. Rouz tvrdi da je optužba bila neutemeljena i da je poduzeo sve što je tada mogao.

M. ROUZ: "Tražili smo upotrebu NATO avijacije u Bihaću. Tvrdnje da nismo, također su dio propagande koja nas je stalno pratila. Dakle, tražili smo udare iz zraka, ali zbog rasporeda srpskih snaga u tom području i zbog lošeg vremena nije bilo moguće prepoznati ciljeve i napasti ih iz zraka. No, to nije bilo jedina prilika kada smo tražili zračne udare. U više se navrata dogodilo da, zbog konfiguracije terena ili zbog loših vremenskih prilika, NATO avioni nisu mogli izvesti udare kada smo ih tražili."

Dvije godine kasnije, američka Centralna obavještajna agencija (CIA) potvrdila je da je prisluškivala zapovjedni centar generala Rouza u Sarajevu i njegovu komunikaciju s britanskim izviđačima u Bihaću koji su trebali navoditi NATO avione na srpske ciljeve. CIA tvrdi da je general Rouz naredio svojim izviđačima da ne identificiraju nijedan cilj. Iako su satima kružili iznad Bihaća, NATO avioni nisu mogli izvesti napad. Ovu je priču u londonskom dnevniku "Gardijan" 29. januara 1996. objavio Ed Vuliami (uz Roja Gatmana prvi novinar koji je izvijestio o srpskim koncentracionim logorima u Bosni), a do istih je saznanja došao i Rodžer Koen.

R. KOEN: "Mislim da je tu priču prvi otkrio Džoel Brandt koji je pisao za londonski 'Tajms'. Provjerio sam je s izvorima u NATO-u koji su mi potvrdili da se to zbilja dogodilo. Avioni su bili u zraku, ali je Rouz namjerno izbjegao bilo kakvu priliku da poduzme vojnu akciju. Izvidnica SAS-a koja se nalazila na terenu nije navela NATO avione niti na jedan cilj."

Način na koji su u Rouzovoj knjizi opisani ljudi s kojima se sretao izazvao je do sada najviše reakcija i potakao dileme o njegovom osobnom odnosu prema akterima bosanskog rata. Ni pažljiviji čitatelj neće biti u stanju otkriti tragove simpatije u dijelovima teksta u kojima britanski general piše o bilo kojem od političkih ili vojnih lidera u Bosni. S druge strane, njegov prezir prema istim ljudima mnogo je lakše prepoznati. Ne i bez razloga, kaže gospodin Majkl.

M. ROUZ: "Nisam mogao imati simpatija ni prema jednoj od političkih ili vojnih skupina koje su bile spremne kroz nastavak besmislenog rata produžiti patnju vlastitog naroda. Sasvim je sigurno da je bosanska država bila žrtva građanskog rata, ali zbog neprestanog inzistiranja na produženju rata, čak i u vrijeme kada su postojale šanse za uspostavu mira, vlada u Sarajevu ne može biti pošteđena dijela odgovornosti za neke od najgorih zločina koji su se dogodili u Bosni. Neosporno je da su Srbi bili najveći agresori i da su počinili daleko najgora zvjerstva u Srebrenici, ali i u drugim mjestima. No, ni Hrvati ne mogu biti pošteđeni odgovornosti za zločine, pa ni bosanska vojska, iako u manjoj mjeri. Sve se zapravo svodi na to da zločincu ne sudite zbog broja izvedenih zlodjela, nego zbog težine zločina koji je počinio."

Na ovaj način definiran karakter bosanskog rata i ovako postavljen omjer odgovornost za zločine što su u njemu počinjeni obično otkrivaju nerazumijevanje povoda za rat i propuštaju prepoznati njegove glavne pokretače. Pored toga, knjiga generala Rouza, sadrži još nešto, tvrdi Noel Malkolm.

N. MALKOLM: "Njegova nesklonost prema svemu što je islamsko nije me iznenadila, ali me šokirala snaga kojom je to pokazao. Knjiga počinje opisom Bosne za koju Rouz kaže da geografski jeste u Evropi, ali da je kulturno, bliža istoku. Na jednom mjestu postoji kratak 'izdajnički' komentar koji otkriva njegova osjećanja. Kada opisuje izvedbu Mocartovog "Rekvijema" u ruševinama sarajevske Vijećnice u kojoj su sudjelovali Hoze Kareras i Zubin Mehta, Rouz kaže: 'Ljudi su bili dirnuti ljepotom muzike, pa su se čak i srpski vojnici na drugoj strani rijeke uzdržali od pucnjave. Poslije koncerta prišao mi je Izetbegović i zahvalio se što sam pomogao da se on održi.' Rouz na tom mjestu ne može da odoli a da se malo ne podsmjehne Izetbegoviću, pa piše: 'Pitao sam se da li je on zbilja bio u stanju razumjeti krščanski duh kojim je zračila Mocartova muzika. I on, dakle, opisuje kako je Mocartova muzika opčinila srpske vojnike i ušutkala njihovo oružje, ali kad mu Izetbegović prilazi da bi se zahvalio, Rouz ne vjeruje da je on u stanju razumjeti tu muziku, jer je musliman. Čitava je knjiga prožeta ovim sitnim pakostima, ali i krupnim dokazima otvorene netrpeljivosti prema pojedinim ličnostima s bosanske strane. U tome je Rouz otišao i dalje od onoga što sam očekivao."

Pripadnost različitim civilizacijskim krugovima vjerovatno ponekad može biti povod za nesporazum ili nerazumjevanje, ali je zato oficirski kod pouzdano dobra osnova za zbližavanje ljudi, čak i kad nose različite uniforme. Bosna nije bila izuzetak, kaže Lora Silber.

L. SILBER: "Mislim da je za generala Rouza i njegove prethodnike karakteristično da su bili skloniji bosanskim Srbima koji su bili bolje vojno organizirani. Imali su pobjedničku vojsku, nasljednicu Jugoslavenske narodne armije, ustrojenu po vojnim principima, barem u komandnom dijelu. S druge strane, bosanska je vojska bila više dobrovoljačka i loše opremljena formacija koja će tek kasnije, tokom rata, postati organizirana i propisno uvježbana armija. To je bio glavni razlog što su vojni zapovjednici koji su dolazili sa Zapada redovno postajali skloniji bosanskim Srbima."

Održavanje dobrih odnosa sa srpskom stranom u Bosni za UNPROFOR je često pretpostavljalo toleriranje nasilja. No, s druge strane, slijediti liniju manjeg otpora značilo je osigurati nepristranost. General Rouz je razvio vlastitu racionalizaciju takvog pristupa, kaže Rodžer Koen.

R. KOEN: "Rouz je uvijek govorio o nesporazumima kada god bi nešto krenulo naopako. Za njega je sve uvijek bio samo nesporazum i nije mogao prihvatiti činjenicu da neprestano događanje 'nesporazuma' znači mirenje sa srpskom arogancijom i agresivnošću. Srbi su zato vjerovali da se uopće ne trebaju obazirati na Ujedinjene narode. Mogli su otimati njihovo gorivo i vozila, mogli su čak i ubijati. Rouz nije bio spreman odlučno odgovoriti jer je vjerovao da bi takvim odgovorom prekršio princip nepristranosti. Zato se odlučio sve tumačiti na najpomirljiviji, ali i na potpuno krivi način. Po njemu su Srbi uvijek imali dobre namjere, ali, eto, došlo je do nesporazuma."

U završnom dijelu svoje knjige "Borba za mir" general Majkl Rouz oprezno sugerira da su uspjeh misije UNPROFOR-a tokom 1994, te opće poboljšanje uvjeta koje je nastupilo, prije svega u Sarajevu, mogli poslužiti kao osnova za postizanje trajnog mira u Bosni i prije Dejtona. Rouz tvrdi da je Karadžić u to vrijeme nudio manje-više sličan odnos podjele teritorija kakav je kasnije utvrđen dejtonskim mapama.

M. ROSE: "Izgledi za uspostavu mira otvorili su se u proljeće 1994, nakon Sarajevskog sporazuma, 1994. kada je dogovoreno primirje oko tog grada i nakon postizanja Vašingtonskog sporazuma kojim su zaustavljeni sukobi hrvatskih i provladinih snaga u Bosni. Nažalost, bosanskohercegovačka vlada i njene pristalice u Stejt Departmentu, vjerovali su da će tvrdim nastupom prema Srbima i produženjem rata obnoviti unutrašnje jedinstvo zemlje. Naravno, to je nastojanje bilo nemoguće ostvariti i tek krajem '94. i početkom '95. postalo im je jasno da će morati pristati na neku vrstu kompromisa."

Postizanje trajnog mira '94. bilo je malo vjerovatno, a iz više razloga ni Radovan Karadžić nije bio podesan partner za ozbiljne pregovore, kaže Rodžer Koen.

R. KOEN: "Rouz je volio ići na Pale, gdje su Karadžić i Mladić za njega priređivali gozbe i obasuli ga darovima kada je odlazio iz Bosne. Bio je gore omiljen, volio je grube vojničke šale kojima su srpski oficiri iz bivše JNA bili skloniji nego li su to bili loše uvježbani Bosanci. Rose se na Palama osjećao kao kod kuće i odlučio je vjerovati Karadžiću iako je ovaj u više navrata dokazao da ne zaslužuje takvo povjerenje. Karadžić mi je govorio kako želi podijeliti Sarajevo i sagraditi novi, srpski dio grada na mjestu gdje se nalazio aerodrom, kako želi razmijeniti pojedine dijelove Sarajeva za neke gradove koji su bili pod kontrolom Armije BiH. Bile su to bezumne i nastrane maštarije jednog umobolnika. Karadžić je dobro govorio engleski, pristojno se ponašao, znao je biti ljubazan, pa čak i šarmantan, no kad pogledate njegovu prošlost, jasno vam je da je čovjek umno poremećen."

Opći razvoj prilika u Bosni '94 objektivno nije mogao voditi skorom kraju rata. Vjerovati u suprotno, predstavljalo je ozbiljnu grešku, smatra Noel Malkolm.

N. MALKOLM: "Rouz nije razumio, a čini se da nije htio razumjeti, uzroke rata koji on naziva građanskim i tvrdi da se tri strane bore za teritorije. Tako i stanje na ratištima prikazuje kao uspeh jedne ili neuspjeh druge strane u osvajanju teritorija. Rouz je tu samo da u tome arbitrira. On vjeruje da je svaki prekid vatre i svaki sporazum o demilitarizaciji, bilo lokalni ili opći, pozitivan i da je njegov posao da osigura da se on provede. On u to iskreno vjeruje, i ne vjerujem da se tako ponašao zbog neke skrivene sklonosti prema Srbima. No, kako nije razumio rat, počeo je vjerovati da mu je jedini posao da dogovara i uspostavlja primirja. Nikada nije shvatio šta za bosanskohercegovačku vladu znači pristajanje na prekid vatre u trenutku kada njihovi neprijatelji kontroliraju gotovo 70 odsto državnog teritorija. Zamislite da je neko tražio od Vinstona Čerčila da 1940. potpiše opći prekid vatre u Evropi!? Da je opći prekid vatre bio uspostavljen početkom 1994. i da su nakon toga uslijedili mirovni pregovori, njihov bi tok trijumfalistički diktirao Radovan Karadžić, jer bi njima de facto bila priznata vojna pobjeda srpske strane. Njihov politički okvir omogućio bi potpunu podjelu Bosne i stvaranje samostalne srpske države. To je glavna razlika između situacija tada i u vrijeme Dejtona."

Kao zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, general Majkl Rouz bio je odgovoran glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Bio je također odgovoran i zemljama čiji su vojnici bili pod njegovom komandom. Bilo bi za očekivati da je kao britanski oficir morao voditi računa i o stavovima svoje vlade, osobito ministarstava vanjskih poslova i obrane. General Rose, međutim, tvrdi da to nije bio slučaj.

Uloga generala Rouza u provedbi britanske politike u Bosni za bosanskohercegovačku vladu nije bila sporna. Ono što jeste sporno bio je karakter te politike.

H. SILAJDŽIĆ: "Tačno je da je Rouz u to vrijeme djelovao na osnovnim postulatima britanske konzervativne politike koja nije bila u skladu s borbom za slobodu, borbom protiv fašizma, obranom nenaoružanih civila. Mi smo smatrali da britanska politika tada nije bila u skladu s međunarodnim konvencijama i diplomatskim običajima. Imali smo problema s njima i u Ujedinjenim nacijama. Rouz nije bio kreator te politike, ali je tu liniju slijedio automatski."

Politika međunarodne zajednice prema ratu u Bosni za glavni je cilj imala spriječiti širenje sukoba van njenih granica i onemogućiti veću destabilizaciju regije, a time i značajniju međunarodnu konfrontaciju na prostoru gdje su se interesi velikih sila povijesno sukobljavali. Tako postavljen cilj gotovo da je nalagao oslanjanje na jačeg, kaže Lora Silber.

L. SILBER: "Mislim da general Rouz, kao uostalom i svi ostali zapovjednici UNPROFOR-a, nije mogao biti isključivo vojnik Ujedinjenih naroda. General tako visokog ranga, bez obzira na to što je formalno nosio plavu beretku UN-a, morao je očito biti dobro upoznat s politikom britanske vlade prema Bosni, pa i u njenu realizaciju na terenu. Ta bi se politika mogla sažeti u nekoliko riječi: držati se dalje, ne intervenirati. Mnogima je to izgledalo kao prosrpska politika. Međutim, ne vjerujem da je to baš tako jednostavno. U svakom slučaju, opredijelili su se podržati jačeg, što je u konkretnim okolnostima zapravo značilo podržati Srbe, jer su u tom trenutku imali najjaču vojsku. Ta je politika, dakle, bila protiv intervencije, protiv miješanja i podržavala je stranu koja je situaciju mogla držati pod kontrolom. U realizaciji te politike, to je značilo podržati nekoga kao što je Slobodan Milošević, pa čak i Radovan Karadžić. To su bili ljudi koji su vukli konce i koji su iza sebe imali silu."

(kraj)