| KULTURA |
Vreme broj 440, 12. jun 1999. |
U početku beše... Sajber-Reč Hajdučka otmica (oteto-prokleto!) i potonje, što bi rekao Krleža, "grabežno umorstvo" Radija B92 - čiji siroti retardirani vanbračni naslednik i dan-danas žalobno pluta FM etrom, lažno se predstavljajući u nadi da će uveriti sebe u vlastiti identitet - nisu imali za posledicu samo nestanak jedne dobre i visokoprofilisane radio-stanice nego su ugrozili i opstanak svih drugih, ništa manje važnih delatnosti ove specifične manufakture kulture otpora s petog sprata Doma omladine. Među njima su i izdavačka kuća koja je objavila niz značajnih naslova, multimedijalne aktivnosti u bioskopu Rex, video i filmska produkcija, publikacije o medijskim slobodama i istraživanjima manjina, te (last but not least) časopisi Reč i ProFemina, koji su (bili?) nezaobilazan deo ovdašnje kulturne scene. Kao i cela ekipa Radija B92 i "pripadajućih" mu projekata - kada su već Divlji u mraku i gluvilu\glupilu rata isterali Pitome - i Reč je pribegla strategiji sajber-otpora: preselila se sa papira u virtuelni prostor interneta, koji još uvek - iz objektivnih razloga tehnološke hegemonije Novog Svetskog Poretka - nije pod kontrolom Svesnih Socijalističkih Snaga. Dakle, dovoljno je da posetite sajt www.freeb92.net, "kliknete" tamo gde ugledate poznati logotip "Reči", i naći ćete se pred prvim brojem "sajber-izdanja" ovog časopisa. Premijerno izdanje u novim okolnostima otvara uvodnik Dejana Ilića (urednika ovog broja), u kojem autor između ostalog objašnjava kako i zašto je "časopis za književnost i kulturu" svojoj podnaslovnoj samodefiniciji morao da doda i ono famozno "i društvena pitanja". Sve drugo bi, uostalom, u ovim okolnostima graničilo sa šarlatanskim narcizmom "ljepoduha" koji ne vidi dalje od vlastitog nosa. Što, doduše, ne dezavuiše upozorenje Gojka Božovića sa potonjih stranica da će o "društvenim pitanjima" ionako "svi" pisati, pa bi Reč ipak trebalo da se primarno pozabavi književnošću, jer će za nju u nastupajućoj vaskolikoj oskudici biti veoma malo prostora. Ne bežeći od "stvarnosti", ali i propuštajući je kroz filter one vrste refleksije za koju dnevno novinarstvo nema ni vremena ni umeća, Reč se opširno bavi protivurečnostima aktuelne "humanitarne intervencije" u prilozima Stojana Cerovića, Jirgena Habermasa, Drinke Gojković, Timotija Gartona Eša (koji je obavezno pedagoško štivo za sve koji, jadni, "ne znaju kud se dedoše onoliki kosovski Albanci, zar nisu kod kuće?!"), Branka Vučićevića (mogući početak zanimljive polemičke razmene mišljenja s Dejanom Kršićem iz zagrebačkog Arkzina!), Ivana Radosavljevića, Aleksandre Pavlović i drugih autora. U svojim ogledima, Nenad Dimitrijević i Dušan Pavlović bave se mogućnostima društvenih promena i načinima intelektualnog otpora nakon završetka rata; kraći eseji Dragana Velikića (možda najzanimljiviji u broju, uz tekstove D. Gojković i T. G. Eša) i Davida Albaharija, te književni ogledi Tihomira Brajovića i Dejana Ilića i ratna pozorišna hronika Aleksandra Milosavljevića upotpunjuju sadržaj ovog visokokvalitetnog sajber-izdanja. Hm, "upotpunjuju"? To ćemo još videti: boravak u ovom elastičnom mediju omogućava urednicima "Reči" da neprestano "apdejtuju" sadržaj svog časopisa, tako da "Reč" doslovno raste pred vašim očima: ovaj tekst je samo prikaz stanja na dan njegovog nastanka, a čini se da će se prezentovani sadržaj još dopunjavati. U svakom slučaju, Reč je, kao i sam B92, vešto pribegla zaobilaznim strategijama, i štivo će ipak dospeti do svojih čitalaca. Obavezna Lobotomija ostaje rešenje za očajnike koji bolje i drugačije ne umeju, a surfing po www. je prostor slobode koji Zdrave Snage ne mogu da monopolišu. Adresu znate. Teofil Pančić |