Svet

Vreme broj 454, 18. septembar 1999.

 

Istočni Timor

Dani neizvesnosti

Pretnje američkog predsednika da će vojno intervenisati Džakarta je ozbiljno shvatila

Zamišljen kao praznik mira, referendum o nezavisnosti na Istočnom Timoru, održan 30. avgusta pod kontrolom Ujedinjenih nacija, signalizirao je prestanak važenja svih zakona, indonežanskih i ljudskih uopšte. Nasilje, jedini adut koji je preostao muslimanskim milicijama, kulminiralo je u poslednje dve sedmice. Govori se o blizu dvesta hiljada izbeglica, stotinama ubijenih, spaljenim kućama, porušenim crkvama. Od glavnog grada Timora, Dilija, nije mnogo ostalo. Ruševine, pre svega, da svedoče o ljudskoj prirodi, verskoj mržnji i nesposobnosti međunarodne zajednice da sprovede svoje humanističke ideje u delo.

KO JE JOŠ UBIJEN: Kraj trinaestodnevnog izveštavanja sa dva "fronta": prvog, ko je još ubijen, i drugog, šta zvanična Džakarta misli o slanju trupa s mandatom UN-a, završen je u nedelju, začuđujuće ne talasom ubistava, nego prihvatanjem međunarodne intervencije. Indonežanski predsednik B. J. Habibi izjavio je, u televizijskom obraćanju naciji, da je "previše ljudi izgubilo živote, kuće i sigurnost od početka konflikta", te da "ne možemo više čekati da bi zaustavili patnju". Svaka reč u njegovoj pažljivo napisanoj izjavi je tačna, i sa njom bi se složili i obični ljudi koji su, eto, po drugi put u ovoj godini imali prilike da na televiziji vide kako se razaraju domovi (nevinih) civila, ništa drugačijih od njih samih. Međutim, Habibi je propustio da kaže da patnje nisu same od sebe došle, no su ih doneli drugi. Te "druge" su, sasvim slučajno, na Timoru poslednje 24 godine naseljavali, naoružavali i učili da ubijaju lično on i njegov prethodnik Suharto. A kad je situacija postala toliko alarmantna da je Savet bezbednosti u subotu ultimativno zatražio prihvatanje stranih trupa, da su SAD i Evropska unija uvele sankcije na vojnu saradnju sa Indonezijom i pomenule da će ukinuti neophodnu finansijsku pomoć, Habibi je shvatio da bi to značilo i kraj njegove vlasti i otposlao svog ministra inostranih poslova Alija Alatasa u sedište UN-a "da dogovori detalje".

Drugo putovanje indonežanskog šefa diplomatije u Njujork (prvo je, dakako, bilo kad je potpisan sporazum o referendumu, v. "Vreme" 17. maj 1999, "Referendum pod oružjem"), nije proteklo u najboljoj atmosferi. Pretnje američkog predsednika Bila Klintona na sastanku ASEAN-a, tokom vikenda, da će vojno intervenisati sigurno su se dojmile Alatasa, pa je on brže-bolje izjavio da je njemu svejedno ko, šta i kako na Istočnom Timoru, sve dok se tamo zavede red, a Džakarta bude oslobođena odgovornosti. Savet bezbednosti UN-a održao je u utorak ujutro neformalne konsultacije o rezoluciji koja će dati mandat međunarodnoj intervenciji. Očekuje se da će petnaestorica ambasadora glasati simultano sa izlaskom ovog broja "Vremena" iz štampe.

UBEDILI SAMO VRAPCE: Uticajna indonežanska armija dugo se protivila dolasku trupa sa mandatom UN-a na Istočni Timor, argumentima o unutrašnjem pitanju suverene zemlje. Možda bi i referendum organizovali, ali se neko u poslednjem trenutku setio da je jedan već održan, te da se na njemu 78 odsto registrovanih birača izrazilo protiv specijalne autonomije ("po najvišim svetskim standardima") u okviru unitarne Indonezije. Spekuliše se da armija, koja je poslednjih dana bez ikakve reakcije tolerisala genocid i etničko čišćenje, strahuje da bi zajedno s međunarodnim trupama došli i eksperti suda za ratne zločine, nakon čega bi se njihov neljudski ali nekažnjivi status pasivnog posmatrača mogao preokrenuti u nimalo simpatični i vrlo kažnjivi status saučesnika. Uostalom, Džakarta na Istočnom Timoru raspolaže sa blizu deset hiljada dobro naoružanih vojnika. Ako je želela da spreči divljanje dvadesetak hiljada pripadnika muslimanskih milicija, mogla je to da učini za manje od jednog dana. Ovako, nadanje da će se strasti smiriti same od sebe i da će uvođenje vanrednog stanja bez onih koji bi trebalo da ga sprovode i prekih sudova ubedilo je samo vrapce. Uzgred, ekolozi tvrde da je veći deo populacije sitnijih ptica napustio Timor zbog ogromne koncentracije dima usled paljevina.

Vrapci, međutim, nisu jedini koji beže. Misija UN-a, supervizor referenduma, evakuisala je prošlog petka tri četvrtine svog osoblja australijskim vojnim avionima tipa "C-130 Herkules". Zajedno sa njima, u susednu Australiju prebacilo se oko 45.000 katolika sa Istočnog Timora. Sada se negde blizu Darvina gradi šatorsko naselje za njih. Eksperti humanitarnih organizacija tvrde da bolji smeštaj nije neophodan pošto je klima tropska, a pretpostavlja se da će se izbeglice ubrzo vratiti kućama.

Kanbera, najveći donator u regionu, posebno je izdvojena kao "nepoželjna" na Timoru, uz SAD, Portugal i Novi Zeland. Indonežanska se armija busala u grudi da neće dozvoliti nijednom australijskom vojniku da ikada kroči na njihovo tlo. Nekoliko istaknutih državnih funkcionera priključilo se takvim stavovima, kao da su naprečac zaboravili da su invazija i aneksija Timora prošlost, a nezavisnost sadašnjost, te da je to pravno indonežanska teritorija taman koliko i palata na Ist Riveru. Ipak, kada je Alatas u ponedeljak izjavio da njegova država neće uslovljavati ničije prisustvo, postalo je jasno da će dve hiljade pripadnika australijskih trupa, koji se nalaze na 50 minuta leta avionom, činiti okosnicu budućih mirovnih snaga. Džakarta bi, navodno, "volela" da većinu vojnika pošalju zemlje ASEAN-a, ali politika te organizacije isključuje mešanje u unutrašnje stvari neke od članica, pa pošto je Indonezija tako okarakterisala problem Timora, samo članice pojedinačno mogu da upute kontingente. Tajland, Malezija, Filipini i Singapur već su ponudili trupe. Predsednik Klinton je obećao "ograničen" broj američkih vojnika iz neborbenih formacija (inženjerija, sanitet), mada će o svemu morati da se konsultuje sa Kongresom.

Nevolja je, međutim, u detaljima, kao što reče novoimenovani američki ambasador pri UN-u Ričard Holbruk. Dok se sve dogovori, ljudi na Timoru su izloženi puškama i mačetama muslimanskih milicija. Strašne vesti sa terena o počinjenim zločinima dostižu, ako ne i premašuju, razmere kosovske tragedije. Nejasno je kako nekome na Ist Riveru nije palo na pamet slanje mirovnih trupa pre referenduma. Džakarta je od invazije 7. decembra 1975. sistematski kršila ljudska prava lokalnog stanovništva. Šta je signaliziralo međunarodnoj zajednici da bi se takva praksa mogla prekinuti? Da stvar bude gora, Istočni Timor nije jedino žarište unutar Indonezije. Tu su još provincije Aceh, Ambon, Irijska Java... Svuda su evidentni kršenje ljudskih prava i aktivnost separatističkih pokreta.

Bojan al Pinto-Brkić

 

Istočni Timor

Teritorija: 14.874 km2 (istočna polovina ostrva Timor, plus ostrva Kambing i Jako i enklava Okusi u zapadnom delu)
Stanovnika: c. 800.000
Jezik: govori se oko 40 različitih papuanskih i malajskih jezika i dijalekata.
Religija: 78% rimokatolici, 20% muslimani-suniti, ostali pagani.
Klima tropska, sa nešto manje padavina.
Pretežno brdovita zemlja, uspevaju sandalovina, kokos i pirinač.
Najviši planinski vrh: 2.963 m Tata Mailau.

 

Kratka istorija

Portugalci su otkrili Timor 1520. Dve godine kasnije otkrivaju ga Španci. Holanđani zaposedaju zapadni deo ostrva 1613. Posle kraće britanske vladavine (1812-15), aktuelizuje se pitanje kolonijalne sile. Ugovorima 1860. i 1893. potvrđen je portugalski suverenitet nad istočnim delom ostrva, mada je ugovor de facto stupio na snagu tek 1914. Japan je okupirao Timor tokom Drugog svetskog rata. Po završetku, portugalska vlast je nastavila da funkcioniše na istočnom delu, dok je zapadni 1946. ušao u sastav Indonezije, posle propasti Holandske Istočne Indije. Državni udar u Lisabonu 1974. ostavio je većinu kolonija bez administrativne uprave. Portugalski guverner napustio je Istočni Timor početkom 1975. Tada jedna od tri najveće partije, Frentilin, 28. novembra proglašava Demokratsku Republiku Istočni Timor. Indonežanski diktator Suharto naredio je 7. decembra invaziju, koristeći vakuum između sukobljenih interesa američkih i britanskih naftnih kompanija u regionu. Godinu dana kasnije, Istočni Timor je anektiran i postaje Timor Timur (ime na zvaničnom dijalektu Bahasa), 27. provincija Indonezije. Počinje naseljavanje muslimanskog stanovništva i organizovan teror starosedelaca. UN nikada nisu priznale aneksiju Timora, ali Indonezija nije trpela sankcije. Na Ist Riveru, Portugal je i dalje smatran "administrativnom silom". Blizu 200.000 ljudi izgubilo je život u 24 godine borbi, praćenih bolestima i nedostatkom hrane. Suhartov naslednik Habibi je, po stupanju na dužnost, obećao da će "odstraniti problem Istočnog Timora do 1. januara 2000".

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)