Kultura

Vreme broj 464, 27. novembar 1999.

 

R'n'r i protesti

Kamenje na sistem

Prvi protestni rok koncerti održani su na početku balkanskih ratova, na kojima su se rokeri distancirali od aktuelne politike poručujući "nećemo da pobedi narodna muzika". Da li je rokenrol i dalje muzika pobune

U ponedeljak veče po kijametu koji su krasile meteorološke pojave poput kiše, leda i prvog beogradskog snega, u Studentskom parku u Beogradu pred oko dve hiljade ljudi održan je protestni rok koncert u organizaciji studentskog pokreta Otpor, kojim je obeležena godišnjica studentskih demonstracija '96/97. Na binu su izlazili glasnogovornici i lideri studentskih protesta od '91. naovamo: Branislav Lečić, Dragan Đilas i Dušan Popović. Aktivisti Otpora su pročitali svoja tri zahteva - raspisivanje slobodnih izbora i ukidanje Zakona o informisanju i Zakona o univerzitetu. Svirali su odabrani beogradski i novosadski bendovi Eyesburn, Love Hunters, Atheist Rap, Kanda Kodža i Nebojša i Darkwood Dub.

"Nadam se da se energija koja se ovde skuplja neće protraćiti nego upotrebiti za pametne stvari. Treba pokrenuti ljude. Drago mi je da se u Otporu okupila grupa zdravih mladih ljudi koja nema nekakve lične ambicije da učešćem u protestu obezbedi sebi odskočnu dasku za neko dalje bavljenje politikom, ili da završe negde kao neko. Oni pokušavaju da pređu sa reči na delo i pokrenu stvar, i zato ih treba podržati", kaže Pećinko iz Atheist Rapa. Ostali bendovi misle slično.

Izbor bendova napravljen je po srodnosti sa idejom Otpora, kažu organizatori. Ovi bendovi su osvedočeni protivnici režima, i imaju jasnu poruku, ideju, hrabrost i spremni su da preuzmu stvari u svoje u ruke. "Odrasla sam uz ove bendove. Meni su oni pomogli da se osvestim i zauzmem stav kakav imam", kaže Miljana Jovanović iz Otpora. Ako neko peva "bacam kamenje na sistem", onda je to isto što i mi radimo, dodaju istomišljenici - otporaši, kako se zovu između sebe, uvereni da se ideja otpora širi, i da će ovaj protest biti poslednji studentski protest, jer su izvukli pouke iz svih dosadašnjih poraza i znaju šta im je činiti.

KOLONIJALNI TRASH: Prvi protestni rok koncerti održani su na početku balkanskih ratova, na kojima su se rokeri distancirali od aktuelne politike poručujući "nećemo da pobedi narodna muzika". I na svim protestima protiv režima svirala se uglavnom rok muzika. Kada je narodnjačka zvezda Dragan Kojić Keba pokazao želju da nastupi i podrži studentski protest '96, organizatori su to izbegli. Njegov CD koji im je poklonio nisu puštali. Rok se obično postavlja ne samo kao svirajuća nego i kao misleća muzika. Rok je angažman i muzika pobune, najčešća je fraza, koja se besomučno vrti i ponavlja. Fukara koja se obogatila u svim ovim balkanskim ratovima zahvaljujući parama promoviše i podržava drugačiju muziku, poslednji isprazni kolonijalni trash, i otpor prema režimu uključuje i otpor prema njegovoj muzici, najboljem pokazatelju sistema vrednosti koji on nosi.

Prisustvo roka znači najpre deprovincijalizaciju sredine. Angažovanost se ogleda u upesmenjavanju svakodnevice koja nije ni nalik onoj javno proklamovanoj. Ali kako izgleda svakodnevica u pesmama ovdašnjih rok grupa? Teško i prazno. Sličice pesama beže u što opštije i apstraktnije fraze ili se kreću u pat poziciji zadatog pojmovnog sistema političkog jezika koji i služi za pokrivanje i sakrivanje realnog stanja. Zanimljivo je da skoro svi bendovi koji su svirali na koncertu u ponedeljak imaju imena izvedena iz engleskog jezika, i da polovina njih peva na engleskom (Kanda Kodža i Nebojša upravo snimaju album na engleskom) Naravno, ne osporavajući nikome pravo da peva na eskimskom ako hoće, ono što može da začudi je kad na pitanje zašto pevaju na engleskom dobijete odgovor - zato što nam je engleski lakši, bolji i bliži od srpskog! Teško da je Predinu smetao slovenački da napravi i danas jezivo aktuelnu pesmu Praslovan, ili Canetu srpski da kaže ono što ima, ali to je ipak generacija kojoj maternji jezik (istina u međuvremenu silovan i očerupan) nije bio toliko dalek. Ne ulazeći u problem autorstva, fakat je da pored svih socijalnih i drugih barijera ova barijera dodatno znatno otežava komunikaciju i identifikaciju, pa time i uticaj na potencijalnu širu publiku. Kažemo identifikaciju, jer teško bi mogla da se ova zemlja nazove postindustrijskom. Kada se vrsta distance iz aktuelnih svetskih relevantnih muzičkih trendova primerena i prirodna postindustrijskim društvima upotrebi na ovdašnje rudimentarne oblike nasilja i represije, situacija postaje blago groteskna. Brit pop danas u Beogradu može samo da proprati ravnodušno sleganje ramenima, dok cinicima to samo može da služi za tezu o neoprovincijalizaciji grada. Uvek se ovde svirala muzika koja se trudila da bude na tragu svetskih trendova. Ali ona koja je valjala morala je da nađe modus i vezu sa svojim okruženjem. Ako to nije imala, bila je isprazna i besmislena. To je jedan od razloga što pesme s početka osamdesetih danas izgledaju kao nedostižan standard bavljenja muzikom u nas, i zvuče aktuelnije i angažovanije od celokupne rok produkcije poslednje decenije

RITAM PALICE: Na koncertu u ponedeljak bila je generacija koja ne pamti bolja vremena, i koja to što hoće artikuliše tako što neće Miloševića. Sve ostalo se podrazumeva. Iza bine je SKY televizija uzimala izjave prisutnih, Lečić na bini nije držao plišanu mečku, a publika je glasno negodovala na svaku pojavu uniformisanih lica na postavljenom video bimu sa kojeg su išli snimci sa prethodnih studentskih protesta.

Kao iz nekog postapokaliptičnog filma (prvi koji pada na pamet je nepravedno zapostavljen Žilnikov film Lijepe žene prolaze kroz grad, ne samo zbog uloge Ljubiše Ristića, rokenrola i Beograda koji se polako i brzo urušava u kulise za jedan takav žanr film) izgledala je scena koju je video slučajni sredovečni prolaznik, deo biračkog tela, koga je neka muka naterala da po onom kijametu izađe iz svog hladnog stana. Privučen bukom, bacio je pogled preko zida Studentskog parka, i ugledao kroz mraz torzo Milana Mumina, pevača Love Huntersa, nekoliko razigranih fanova grupe, takođe golih do pojasa, i gomilu mladog i radosnog sveta koja skače u ritmu bubnjareve palice. Onda je uvukao glavu među ramena i prošao. Zamoljen da prokomentariše ono što je video, samo je odmahnuo rukom. Sneg je polako prestao da pada. Do pola hladne noći svirala je muzika, a onda je i to utihnulo.

Nebojša Grujičić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)