Dubravko Ivaniš Ripper, hrvatski popstar, pevač Pips, Chips & Videoclips

Đavo se tu dobro oseća!

Ne piški u lavabo. Dobro jedi. Slušaj mamu i tatu i ne plači u društvu... (pozdrav slušaocima na kraju novog albuma "BOG")

Zagreb grad. Ciča zima. Kako ćemo se prepoznati? "Ti sigurno nosiš veliki Zvezdin šal." Pa, ko je svetski šampion... Nisam lud. Ripper užurbano kasni na sastanak "kod Krleže". Nervozan jedan inteligentan i brz čovek. Curice se okreću za njim. Mi nikada nismo znali taj status pop zvezde. Teatar kafe. Ožujsko pivo. Neka se žena histerično smeje za stolom pored.

"VREME": Lična karta banda?

Zovem se Dubravko Ivaniš Ripper, Pips, Chips & Videoclips je grupa koja postoji od '92, dakle ne zahvaćamo razdoblje postojanja cjelovite SFRJ, i po tome vučemo jednu posljedicu; to je da ni na koji način nismo poznati istočnom tržištu bivše domovine. Osim slučajno, a tako mogu bit' poznat i u Grčkoj... Imamo četiri ploče iza sebe - jedna se zove "Shimpoo Pimpoo", u prevodu "Puši kurac", to nam je prva ploča. Druga je "Dernjava", treća "Fred Astaire" i četvrta "Bog". U toj nekakvoj ličnoj karti... mi smo jedan od rijetkih bandova koji se uopće pojavio u tom periodu u Hrvatskoj. Mislim da je moj band na neki način obilježio ovih osam godina. Dakle, kad iskreno gledam tu scenu, mi smo najbitniji koji su se u tom razdoblju pojavili. I Psihomodo i Majke i Let 3 pojavili su se prije 1992. To je zapravo i cijela tuga te scene, ona zapravo i ne postoji, mi nemamo neku konkurenciju. Osvojili smo diskografsku nagradu Porin, koncipiranu vrlo ozbiljno, kao hrvatski Grammy - prvi r'n'r band, mada ja mrzim riječ r'n'r, koji ne pripada određenom klanu koji vlada ovom scenom i medijima, Tutićev, Huljićev i slični, da mazne nagradu za ploču godine, predisponiranu upravo za njih. Jest da je nakon nas to ponovio i Urban, ali mi smo prvi koji smo vis-a-vis njihovih međusobnih čarki uzeli nagradu za ploču godine, i to je najvažnija nagrada uopće u našoj karijeri. Ali bilo je i drugih, novinarska rock nagrada "Crni mačak", koja je isto vrlo ozbiljna i konkurentna Porinu, ali se dodjeljuje prije, pa uvijek utječe na Porin.

To su najbitnije informacije, vi ste na scenu ušli s navijačkom himnom, s pesmom Dinamo ja volim, koja je ovde okarakterisana čak kao generacijska himna?

To su sumnjivi kriteriji zbog toga što, prvo i osnovno, Zagreb u Hrvatskoj... U Splitu imaš gra?t "Zagreb = Beograd", s tim sam ti sve rek'o. Dakle, prvo ne vidim tu neku generaciju. Nakon rata su se raspali mnogi pojmovi uobičajeni u "normalnom" svijetu. Teško da smo imali generacijsku, buntovnu pjesmu zbog toga što se ta generacija nije ni u jednom trenutku okupila oko bilo čega - neke lijepe stvari ili oko nekog bunta. To u Srbiji primjećujem. Mi se čak nismo ni sjetili zviždati za vrijeme Dnevnika u pola osam, vrlo interesantno. Mi se nismo ni toga sjetili; pojam hrvatske šutnje ima neke veze. Genetski, mi ćemo se povuć u neku svoju jazbinu, bićemo svjesni da je bed, sraćemo protiv toga, ali ništa...

Krenulo je to od nogometnog kluba Dinamo gdje su, interesantno, baš Zvezdini navijači devastirali jednog dana Dinamov stadion, i to na svojoj, južnoj, tribini. Na neki način sam i ja bio sudionik tih događaja.

Ti si navijač?

Ja jesam navijač, ali nisam ekstreman, ne pripadam formaciji BBB, i to ne zato što se od toga distanciram nego zato što toliko cijenim momke da ne mislim da bi se ja mogao prikazivat kao takav. Nemam niti jedno gostovanje u svom životu. Na tom sam stadionu od svoje četvrte godine, a stari me upisao u Dinamo 01.07, a rođen sam 02.07.

Navijači su navijači, a ja sam muzičar. To što je meni "Dinamo ja volim" dan-danas najpoznatija pjesma, to je drugi par rukavica i zato se moram još 25 godina bavit muzikom da takvu karmu banda sjebem. Mi smo imali karmu navijačkog banda, što je ipak... jedna niža kategorija. Ja se bavim muzikom 25 godina, mogu reći profesionalno. Postao sam profesionalac onog dana kad sam išao cijelo dopodne u muzičku, stigo napisat zadaću, a popodne išao u neku osnovnu ili srednju. Pa sad da sam navijački frontman, to bi bila jedna tužna sudbina. Oko imena Dinamo skupilo se puno više toga nego što je to sama pjesma. Kad sam je napravio nisam bio ni svjestan što će se sa njom odigravat, ne mogu reći da baš ništa nisam mogao predvidjet, mogo sam predvidjet, ali da će predsednik države bit direktno zainteresiran... Mislim da se on treba bavit drugim stvarima. Svjestan sam jačine - desilo mi se da sam prvu pjesmu u životu napravio da je pojela sve ostalo, imala je takav image, takav je biljeg dala karijeri da me sad možda, kod četvrte ploče, počinju drukčije shvaćat.

Fudbal ima ogromnu važnost u životu Hrvata, ovde je to glavna tema, i glavni opozicioni sukob je da li se zove Dinamo ili Croatia, svi kada pričaju koriste poređenja sa fudbalom, to je jako važna stvar...

Ja ću ti reć' - to se dešava... Nogomet je jako važna stvar i u Velikoj Britaniji, ali u zemljama koje imaju nerazvijenu demokraciju, tj. nemaju demokraciju, mene to podseća na jedan ruski model - preko sporta ide promocija države. Jasno je da je određenom establišmentu važno da 22 noge u svijetu promoviraju zemlju, kako je nogomet u svijetu važan, za to će napravit sve i svašta - promijenit će ime klubu, lažirat će prvenstvo itd. Moram priznat da se Dinamo prilično ponaša kao Zvezda u bivšem sistemu - znaš ko je prvi, a ostali nek se poređaju kako hoće. Bitno je zbog bratstva i jedinstva da je Hajduk barem drugi, jer postoji veliki sukob koji je došao upravo preko nogometa - to je jako važno - između sjevera i juga zemlje, Zagreb - Dalmacija. Hajduk i Split imaju velike argumente kontra Zagreba. Priznajem to i pomalo mi je neugodno jer su neke prevare i neke laži u segmentu nogometa stvarno prešle svaku granicu.

Kako komentarišeš veliko interesovanje za hrvatsku muziku u Srbiji, baš se svuda forsira, da li je to jednostavno posledica toga što smo isto govorno područje?

Mislim da je to stvar reciprociteta. Prvo, ja se ne bih s tobom složio da je to isto govorno područje; to nije isto govorno područje, možda samo djelomično, to nije isti jezik nikako, i jedan i drugi ima svoju kulturu, čak i različita ishodišta te kulture. Mogu srpski razumjeti, nešto slabije ću razumeti poljski ili češki... Ali to je jednom davno činilo istu r'n'r scenu, jednu avangardu prošlog društva. Neki dan sam odgovarao kako su hrvatski bandovi Film, Azra, Haustor utjecali na moj rad, i stvarali nekakvu hrvatsku scenu. Rekao sam da oni nisu imali intenciju da stvaraju nikakvu hrvatsku scenu, oni su bili dio YU-rock scene, koja se razvijala na temelju nepostojanja granica, pozdrav Beograda Zagrebu i suprotno. Ja sam na istoj razini slušao Haustor i nije mi bio ništa manje ili više drag od EKV, Orgazma ili Partibrejkersa, banda koji je za sve Pipse osim mene najbolji band NA SVIJETU! Opet, ono što mi danas uhvatimo, slušamo. Ne sluša se samo nas tamo. Sociološki gledano... Je li to državne postaje puštaju?

Pa, i da i ne, čini mi se da je to paralelno državna kulturna kampanja promocije jugoslovenstva i otvorenosti, ali i jedno stvarno interesovanje širokih narodnih masa.

Zašto je Alka Vuica prva? To ne "vuče na folk", to je folk. Alka Vuica je folk. Reciprocitet je slijedeći: očigledno se baš ne slušaju r'n'r bandovi, a ovdje je Arkanova žena po kafanama idol, ja kao da živim u paralelnom svijetu, a ovim gradom šeću i ti ljudi koji se kreću po kafanama - to nisu kavane, to su baš kafane, u okolici Zagreba i provincijama, gdje je Dragana Mirković de?nitivno 10.000 puta popularnija od Rippera za kojeg uopće nisu čuli. To nije provincijski već seljački mentalitet - ne vjerujem da se možemo nać na nekoj iole kulturnoj razini, da se ovdje slušaju novi Partibrejkersi, a da se tamo slušaju Pipsi. Čuo sam da tamo u navratima zna netko biti popularan - Majke, KUD Idijoti, Psihomodo nekad... ali to je sve više-manje slučajno. To što ti kažeš da se tri ili četiri spota puste na nekoj TV, to sve nema utjecaja - ono što ima utjecaja svedeno je na metaforiku Dragane Mirković - ona je ovdje jahačica svih mogućih opskurnih mjesta u okolici, pa čak i vjerojatno u samom Zagrebu. Ja kao da živim u paralelnom svijetu.

Gledao sam Čavketa u "Getu", to je utjecalo na mene, i u "Nacionalnom parku" u mom tekstu ćeš vidjeti moju posvetu Čavketu, jer imam u refrenu "Đavo se tu dobro osjeća", to je zadnja rečenica, kad mu puca pogled sa Beograđanke. To su takvi paralelizmi da je upravo stravično.

Igrao se fudbal i basket, svi očekuju da će tome slediti šira kulturna razmena...

Sigurno je da će se busevi s kulturnjacima prvi razmjenit. Znam da se "Mondo Bobo" promovirao u Srbiji, da će ekipa na Motovunski ?lm festival pozvati ekipu iz "Bure baruta", da će Diklić doć', da će se barijera probit. Ti busevi će, metaforički, prvi otić do Beograda i iz Beograda u Zagreb, ali to smo znali i prije pet godina.

Neću puno srat i bit licemjeran - u svemu tome čovjek se boji za svoju guzicu, ja sam prvenstveno artista, a ne Che Guevara. Zato što ja "Dinamo" neću svirat na Poljudu, a kamoli u Beogradu, jer mislim da onda nemamo koncert nego bojno polje. Ja sviram devet puta godišnje u Splitu, a dva puta u Zagrebu, znači pet puta više sam u Splitu, ali ne sviram "Dinamo". Pa dok postoji realna opasnost, možda je ona zacementirana u mom mozgu, da me tamo netko ubije kad dođem... 99 odsto ekipe je željno toga, želi tu informaciju, bila bi dobra vibra jer onaj tko dođe na moj koncert, ako je imalo zainteresiran, nije kreten, isto tako kao što će pola Zagreba ići na Disciplinu ili Orgazam, kao što se ide na Bajagu, normalna ekipa... Ali mene brine taj 1odsto koji dovodi moj tjelesni integritet u pitanje. Mislim da to nije glupo. Šta ćemo vodit hrvatsku policiju u Beograd da me čuva, ili će se srpska policija brinut za mene jer je interesantno da ja tamo preživim, jer ako ne preživim nije baš dobra priča, kao: "Hrvati, šta serete, baš je super!" Ali u takvom okružju mi se baš ne svira, ne želim uopće o tome razmišljat! Šta sam ja, neki revolucionar? Boli me kurac! "442 do Beograda" - više ne želim razmišljat o tome, ne želim si trovat mozak s tim! A svjestan sam da sigurno ima ekipe koja bi pozitivno reagirala, kao što bi reagirala i u Portugalu i Americi, a ovi čak razumiju o čemu pričam, slične su socijalne pozicije, sve im je jasno.

Da li vidiš neke srpske bandove u Zagrebu?

E, pitaš Rippera dal' bi si nekog doveo! Ja bi ga sigurno ugostio i rekao "Ćao, stari", al dal bi to prošlo normalno... ne znam, ne garantiram.

Kada misliš da će to biti normalno i od čega to zavisi?

Gledaj, prijatelju, imaš rane, koje mi prevodimo sa "Ozljede", koje moraju zacijelit. Dođeš kod doktora i kažeš - kad će ovaj slomljeni palac? Pa, oće, za mjesec dana. Pa ćeš doći na pregled, pa krivo zaraslo, pa opet ispravljat krivu Drinu... Nisam pametan, ne znam, ali ne bih baš provjeravao. Ne vjerujem u kolektivnu odgovornost. Smatram da postoji odgovornost pojedinaca za sranja koja su se dešavala u Hrvatskoj, ali isto tako ne mislim da bi me bilo gdje u Srbiji sjebao kolektiv, mislim da bi me to sjebao pojedinac. To se rješava dugim vremenom. Imamo kratere od rana, to baš preko noći neće ić.

Kada u jednom trenutku dođe do te razmene da li će nekim ljudima biti problem zbog nečega što su rekli u ovim godinama?

Vjerojatno hoće, ali ako ćemo se tako natjeravati od nemila do nedraga, onda i dalje nije situacija. Tako možemo funkcionirati do 2050, a do te godine ćemo i jedni i drugi primjetiti da se Europa, osim Jugoslavije i Hrvatske, kompletno ujedinila, ima zajedničku monetu, i tako ćemo manje zarađivat i svi skupa ćemo lošije živjet ako će non-stop neko nekom biti problem.

Ja sam opovrgnuo postojanje generacije, ali recimo da moja još postoji. Bilo bi zgodno da moja generacija i s jedne i s druge strane odgaja, koliko god je to moguće, jednu evropeiziranu generaciju, koja danas ima dva mjeseca do godinu dana... Jer ako ćemo i to društvo konstantno klati i izlagati zarazi, onda će životi i te danas male djece biti jednostavno u kurcu. I dalje nastavljamo to plemensko načelo koje je izumrlo kao takvo. U cyberspaceu živimo kao manufaktura i super smo si, propadamo iz dana u dan. Al za moju generaciju - neće ići. Ići će primjeri koji će se razmijenit, ali to su iznimke od pravila... Jer ta tvoja/moja generacija - bili su na frontu i nišanili su jedan drugom u čelo.

Da li si ti angažovani pop umetnik?

Da, to... Ne. Ja ne mislim da sam angažiran. Angažirani bendovi s ovog područja čak i ne postoje. Angažirani bend, vrlo jasno, bio je s jedne strane bezvezni White Zombie, a danas aktuelni Rage Against The Machine, to su angažirani bendovi. Od prve do zadnje sekunde ploče taj prijatelj djeluje u određenom sistemu. Ako Ripper sam sebe oceni kao neku robu, na novoj ploči "BOG" imam tri pjesme, na kojoj se bavim problematikom ove zemlje i područja u kome živim kroz jednu, manje-više, zajebanciju, ne mislim da je to čovjek koji ruši državu. Možda neko drugi misli iz te države da sam ja taj problem, ali ja ne mislim da sam taj problem. Jednostavno, dok hodam po ulici baš ne spavam, ali ne spavati po ulici ne znači biti angažiran. Ne bi sebi tu ulogu nikako pripisao, ja sam ipak više - manje muzičar. Angažirani su mi političari koji se izražavaju kroz muziku, a muzika zna bit fešn i popularna, pa onda brže ću doć do nečijeg mozga. Bavim se strukturom muzike, ja kad slušam Radiohead mene interesira struktura kompozicije, u to želim ući.

Upravo je izašao album "BOG" i šta su dalji planovi benda?

Da me to pitaš u Engleskoj, onda bih ti rekao sad ćemo odsvirat prvo jedno 22 koncerta u Londonu. Nemam gdje svirat. Više ne postoji emisija, ukinut je posljednji bastion na HRT-u na kome su se još puštali naši spotovi, postoje klubovi gdje bi se to zvalo, ti ćeš me razumjeti, "gaža". Ovdje je već osam godina uvrježena riječ "gaža" - e pa vidiš, ja sam preko svog prijatelja koji mi posuđuje "Q", "Face", pičke mile materine! - navikao na riječ gig! A gig i gaža imaju nešto zajedničko, a to je slovo "g", ništa drugo! Tako da ovaj band koji je napravio ploče da svira gigove, to je svakom iole normalnom jasno, svira gaže! Ja sviram u nekom disco klubu, posle čega se vrti zadnja kuruza, što nema veze s vezom, jer to radimo da bih ja uopće preživio... Ne zato da bih se ja obogatio, već da bi mi sebe dofurali sa četvrte do pete ploče, inače ćemo od gladi poriknjavat. Ja se osjećam jako loše u tim situacijama, ali to je tako. Ako ne postoji scena, a ne postoji zato što ne postoji infrastruktura, ne postoji štampa koja se s nama bavi. Ne postoje mediji koji se s nama ozbiljno bave, što je bilo u Hrvatskoj osamdesetih godina: "Polet", "Studentski list", u Sloveniji "Mladina", u Beogradu znaš. Ovdje danas to ne postoji. Da li idemo na turneju? Idemo u pičku materinu svi skupa!