Frano Cetinić: Pariški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 - Nazovi NATO radi umorstva

Radosna apokalipsa

Iz knjige koju je kao ratni dnevnik napisao Frano Cetinić a koja nosi naslov "Nazovi NATO radi umorstva - Pariški kolateralni dnevnik", proljeće 1999. prenosimo nekoliko nastavaka. Cetinićev tekst, kao izvanredna kombinacija ličnog dnevnika, angažovanog eseja, intelektualnog vodiča, portreta savremenika, intelektualno političke polemike i novinarske ekskluzivnosti, pokazuje sa koliko je kontroverzi medijski i intelektualni Pariz 1999. pratio rat protiv Srbije u proleće 1999... Atmosfera krstaškog rata, medijskih manipulacija, euforija i linča, ponizne servilnosti... ajdmo-u-rat intelektualci ali i intelektualne sumnje, racionalna promišljanja i osporavanja - jedno upečatljivo, kako autor kaže, "kovitlanje događaja u nama samima"...

("Kneževi mali, neka vas ta bijeda ne snađe,
da moćni kraljevi rješavaju vaše svađe.
Jer, kad ih uvučete u vaše čarke,
i pustite ih da stupe na vaše tlo,
tad znajte da vas čeka veliko zlo", La Fontaine.)

24. ožujka.

13h - Ručak u "Closerie de Lilas", na uglu Bd. du Montparnasse i Bd. Saint Michel, sa Slobodanom Šnajderom - u daljem tekstu: Šac. Za susjednim stolom sjedi književnik Philippe Sollers. Loš predznak! "Prevodili smo ga", kaže Šac. "Mogli ste i bez toga tel-quel-oida što je do jučer branio kineski sistem logora, Laogai", zaklopim najjačim argumentom, kako bismo mogli preći na veselije teme, prepoznavajući upravo u tom trenutku, preko "hrvatsko-faustovskih" ramena, Charlotte Rampling gdje ručava s mužem i sinom. Na jedan od ovih stolova, na vrhuncu patriotske mobilizacije u ljeto 1914. popeo se, kako bilježe kroničari, mladi Michel Leiris (budući književnik i etnolog ) i uzviknuo "Vive l'Alemagne!', što će izazvati manje kafanske i ulične nerede. Radost s kojom su se tada opraštali milijuni Evropljana od svojih najbližih, pred odlazak u "najveću evropsku klaonicu", uz neizostavni pozdrav "Do Božića !" - glavnom je temom razgovora sa Slobodanom. Ovdje je i Le Pere Ubu - Alfred Jarry - provodio svoje dane i ostao zapamćen po tome što je, sjedajući pored jedne dame, iznenada izvadio revolver i pucao u ogledalo: "Gospođo, sada kad je zrcalo razbijeno, vjerujem da možemo porazgovarati." Među članovima bratovštine ovog "jorgovanskog majura", bila je još cijela jedna umjetnička trupa u sastavu: Leconte de l'Isle, Gautier, Zola, braća Goncourt, Mallarmé, Verlaine, Rimbaud, Apollinaire, Picasso, i drugi. Tu je, prema legendi, Lenjin igrao šah s Paulom Fortom, kad ovaj potonji ne bi na istom mjestu vodio večeri poezije, a prvospomenuti, zaboravivši na svoju devizu učiti, učiti i samo učiti, prelazio s nikad dokučenog empiriokriticizma Macha i Avenariusa na Daminu indijsku obranu - d4, Sf6, c4, e6. itd. 'Jorgovanskom majuru' je i Hemingway posvetio dio svoga opusa, dok je upravo tu Henry Miller provodio klišijevske 'mirne dane'. Jedan od stalnih gostiju bio je i crtač i kritičar André Warnod, koji će izazvati skandal na salonu Nezavisnih kad, s Rolandom Dorgelesom, bude predstavio djelo I sunce zalazi nad Jadranskim morem, prije no što bude priznao da je sliku naslikao. magarac. Atmosfera, dakle, primjerena radosnoj apokalipsi i priči o zračnim koridorima najavljene konfrontacije, koju Šac pripovijeda, naglašavajući strah od letenja koji ga je obuzeo dok je jutros letio od Zagreba do Pariza. "U svakom slučaju, promet je mnogo življi u suprotnom pravcu".

Le Monde! Le Monde! Po izlasku iz Closerie de Lilas kupujemo na ulici od kolportera pariški večernjak koji je upravo tiskan.

Na naslovnoj stranici: "NATO objavljuje rat Srbiji !" NATO nije objavio rat Srbiji, inače sve ostalo u ovom naslovu je strogo točno.

U dopisu iz Washingtona prenosi se jučerašnji Clintonov govor: "Što bi se bilo dogodilo da se na vrijeme poslušalo Churchilla i ranije pružio otpor Hitleru? Koliko bi života, uključujući i američkih, bilo tako spašeno?" Bill kao Winston! Kaznena ekspedicija kao Drugi svjetski rat.

Nakon što je istaknuo kako je vojna akcija "bila najmanje loša od svih drugih, još gorih opcija", Clinton je odredio prvi put i ciljeve akcije pod kodiranim nazivom Determination Force.

"Naši udari imaju tri cilja" - pokazati odlučnost NATO-a da se suprotstavi agresijama, da se zaustave napadi predsjednika Miloševića na civile i, ako je moguće, da se oslabi sposobnost Srba za vođenje rata na Kosovu, smanjujući znatno njihov vojni potencijal.

Vi treba da odlučite jeste li suglasni sa mnom da Amerika, kao svjetska velesila, na pragu XXI stoljeću, ustane protiv etničkog čišćenja, kad imamo sredstva za to i saveznike koji će nam u tome pomoći. U našem je interesu da imamo - nakon onoga što se moglo vidjeti u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u hladnome ratu - ujedinjenu, nepodijeljenu i demokratsku Evropu, Evropu u kojoj ne bi bilo diktatura i koja živi u sigurnosti i miru, a ne Evropu rastrzanu etničkim čišćenjem" - rekao je Bill i okrenuo se k javnosti: Pitajte se jeste li suglasni sa mnom, i molite se za naše mlade u odorama, muškarce i žene, koji će otići tamo uraditi ono što im ja, kao vrhovni zapovjednik, nalažem da urade". Dobra ilustracija sklonosti Amerikanaca ka križarskom ratu za "vrlinu", koju je još 1821, dakle in statu nascendi, dijagnosticirao John Quincy Adams, tadašnji državni tajnik, i od nje zazirao: "Posvuda gdje je istaknut, ideal će slobode i nezavisnosti na svojoj strani imati srce (Amerike), njene blagoslove i njene molitve. Ali ona neće ići tražiti u dalekom svijetu čudovišta koja treba uništiti".

Čak i oni koji su podržali Clintona, kao senator John McCain, iznose kritike da je dopustio, da se kriza razvije i da nema jasne strategije. "Bombardirajmo, a poslije držimo palčeve" - kaže McCain.

Analitičar iz Brookings Institution, Ivo Daalder, rezimira ove prve kritike: "Ova vlada nema nijednog stratega koji bi mislio na budućnost. Ne vidi dalje od jednog poteza i ne zanima je ništa dalje od medijskoga ciklusa koji traje 24 sata".

19h - Tribina u Galeriji "Le Lys", na otoku Saint-Louis, predstavljanje Šnajdera i njegova djela. Nikad dosad nisam pristajao ni na kakvu aktivnost u tom "Ljiljanu" - zašto ne "Tratinčica" ili "Božur"? Ni med cvjetjem ni pravice! - ali, pristajem ovaj put, ni sam ne znam zašto. Nešto prije 21h Maristela Veličković mi daje znak da mora otići. Priđem joj i kaže mi da joj je suprug, slikar Vlado Veličković, upravo telefonirao da je počelo bombardiranje Jugoslavije. Prvi međunarodni rat u Evropi nakon 1945!

Za vijest o početku bombardiranja - koja je cijeli dan "visila u zraku", rekao sam, po povratku za stol, da je tužna. Jedan od gostiju tribine me prekine pitanjem: "A zašto bi to bila tužna vijest?" Rekoh da ću mu odgovoriti kad se predstavi i kaže gdje radi." "Jest, radim u hrvatskom veleposlanstvu, ali." "Nema ali", zaklopi Šnajder i poentira: " Večeras, ovdje, u ovome gradu, ja sam hrvatski ambasador, a vi ste nitko i ništa". Jedan gost tribine manje, a Šac je požnjeo zasluženi aplauz na otvorenoj sceni.

Nikada kao večeras, u ovom trenutku, nisam osjetio ono kovitlanje događaja okolo nas, i u nama samima, udio đavla o kojem je Denis de Rougemont pisao ratne 1942. godine:

"Uhvaćeni kovitlacem naših svakodnevnih grijehova, osjećamo kako ponekad nastupi trenutak paničnog ubrzanja: to je on! Najednom, stvari se pogoršavaju i zamršuju, i vi ne znate zašto; postaju nerazmrsive, ne razlučujete više dobro od zla, lažno od istinitog, milosrđe od okrutnosti: on je taj koji je preuzeo igru u svoje ruke! On je taj koji izmišlja naše moralne sofizme, briše naše kategorije, pretvara ovaj uobičajeni grijeh u pomamnu 'vrlinu', u vrtoglavicu lažne nevinosti, u oduševljenje rušilačkom snagom. On je taj koji stvara bezizlazne situacije."

"Balkanski rat ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira"?

Deset bombardera B-52, poletjeli su u 13h iz Velike Britanije i, tijekom leta, primili kodirani poziv: Rock and Roll. Dva američka ratna broda, Gonzales i Philippine Sea, kao i britanska podmornica Splendid, ugašenih motora, čekaju naredbu u Jadranskome moru.

U 20h 06 pala je naredba: Deseci projektila Tomahawk uzlijeću uz veliku tutnjavu, ostavljajući za sobom vatreni trag. Pravac: Jugoslavija.

Berlin - oko 20 h. Šefovi država ili vlada Evropske unije otkazuju svečanu večeru koja je bila zakazana u zgradi bivšeg pruskog parlamenta i "stupaju u kontakt sa dotičnim prijestolnicama", jedući jeftine sendviče. Chirac traži, i dobiva, kobasicu više. Desert nije predviđen. Da li ijedan od tih evropskih "državnika" (izabranih na temelju kumulacije posljedica koje u političkoj sferi za sobom ostavlja slobodno djelovanje zakona o infantilizaciji i rastućoj kretenizaciji političkog aparata, djelovanje omogućeno svakodnevnim medijskim raznježivanjem obogotvorenoga javnoga mnijenja) zna za onu Bismarckovu: "Balkanski rat ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira"?

21h 05 - drugi val. Avioni B-52 lete u pravcu Prištine, Kraljeva i Beograda, gdje će u manje od pola sata, izručiti 27 krstarećih projektila. U istom trenutku, iz baza Aviano, Istrana, Amendola, Piacenza i Gioia del Colle uzlijeće 79 aviona. Prvi put u akciju stupaju i avioni B-2, koji polijeću iz baze u državi Missouri. Osam zemalja sudjeluje u ovoj operaciji protiv Jugoslavije: Sjedinjene Države, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska i Španjolska, uz podršku ostalih jedanaest zemalja članica Sjevernoatlantskoga saveza. Ili demografski: tisuću milijuna protiv deset milijuna stanovnika. Najsofisticiranija i najmoćnija zračna armada koju je svijet ikada vidio. Disproporcija snaga ne ostavlja nikakvu neizvjesnost glede konačnog ishoda. U nedostatku boljeg argumenta, jer nalazimo se na samom početku ne zna se čega, sklanjam se onom klasičnom i samoljubivom: Gentleman brani samo izgubljenu stvar. Kasnije, nakon prvotnog izbora koji se rađa u neprovidnoj magmi naših najdubljih afekata, pulzija i idiosinkrazija, dolazi do racionalizacija.

Dan ranije u Bruxellesu:

Gensek NATO-a - don Javier Solana Madariaga, bivši pacifist i predvodnik manifestacija protiv ulaska Španjolske u Sjevernoatlantski savez - to nije bilo tako davno, 1982! - telefonira cijelo popodne predsjednicima vlada od kojih traži dopuštenje da povede ples od boja (Izričaj kojim se u Blatu na Korčuli traži dopuštenje za izvođenje viteške igre kumpanjija.). "Težak razgovor jedino s grčkim premijerom Costasom Simitisom". Oko 19 sati dobijeno je zeleno svjetlo. Zeleno svjetlo za vojnu akciju sukladno proceduri prešutnog odobravanja, "silence procedure". U 22h15 u sjedište Sjevernoatlantskoga saveza stiže Richard Holbrook. Vraća se iz Beograda, gdje je proveo dva dana. U Solaninom uredu okupio je 19 ambasadora. Priznaje da iz Beograda dolazi praznih ruku.

U 23h Solana ispraća Holbrooka i, pred TV kamerama, ostavlja dojam nepodnošljive servilnosti.Vašoj ekscelenciji bilježimo se sa strahopoštovanjem, ponizni i najposlušniji Solana. On će sam otići u salu Joseph Luns - Amerika s tim, pobogu, nema ništa - i pred predstavnicima sedme sile (koja je od vremena kad je tako krštena dobrano povećala utjecaj) pročitati izjavu: "Izdao sam naređenje vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga u Evropi, generalu Wesleyju Clarku, da pokrene zračne operacije u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Budući da su propali svi napori poduzeti da bi se u pregovorima pronašlo političko rješenje za krizu na Kosovu, drugog rješenja nema osim pribjegavanja vojnoj akciji. Ona će za cilj imati zaustaviti nasilne napade što ih vrše srpske oružane snage, kao i snage specijalne policije, te oslabiti njihovu moć nastavljanja humanitarne katastrofe. Istodobno, pozivamo kosovske Albance da ostanu čvrsto privrženi mirovnom putu koji su odlučili slijediti u Parizu. Mi ih usrdno pozivamo, poglavito oružane kosovarske elemente, da se suzdrže od vođenja provokativnih vojnih akcija . Mi moramo spriječiti jedan autoritarni režim, da, u Evropi na koncu XX stoljeća, nastavlja ugnjetavati svoj narod. To je naša moralna zadaća."

* * *

Solana nije ništa naredio Wesleyu Clarku, i nije ni mogao. Dok Iljušin ruskog premijera Primakova nadlijeće Atlantik, prije no što će se vratiti nazad u Moskvu, u Bijeloj kući, u Washingtonu - zamišljamo na osnovu onoga što se zna o američkom procesu decision-makinga - ubrzana aktivnost. Samuel 'Sandy' Berger - savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost - obaviještava Billa Clintona o neuspjehu Holbrookove misije u Beogradu. Bill Clinton, i nitko drugi, daje naređenje o početku NATO-intervencije, dakle i o angažiranju američkih vojnih snaga. Iz Ovalnog kabineta, Berger odlazi kod generala Scheltona, načelnika združenog štaba američke vojske i prenosi mu odluku američkog predsjednika o pokretanju bombardiranja. General Schelton održava stalni kontakt sa glavnim štabom NATO-a u Evropi, u Monsu u Belgiji, i prenosi naredbu Wesleyu Clarku. To je zapovjedni lanac koji je u potpunosti u rukama Amerikanaca.

25. ožujka.

Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom. Simbolika dana: na današnji dan godine 1941. Jugoslavija potpisuje Trojni pakt i, nakon vojnog puča dva dana kasnije, uz pomoć perfidnog Albiona, naći će se na udaru nacističkog Drang nach Ostena.

Oko 14h, Erlends Calabuig, direktor programa RFI na stranim jezicima, pita me je li moguće pokrenuti, počev od sutra, novu svakodnevnu polusatnu emisiju. "Moguće je", odgovorim samouvjereno. Od predloženih termina biram onaj u 7h ujutro, a za prvog ranoranioca samoga sebe. Redakcija na hrvatskom i srpskom jeziku (može i obrnuto) za sobom ima već trinaest godina postojanja, od toga punih dvanaest otpada na praćenje lika i djela Slobodana Miloševića, a tu je i osmogodišnje iskustvo u štokavskim građanskim ratovima. Hoće li izdržati i ovo novo ratno iskustvo? Velika samostalnost i sloboda u radu, što nije slučaj u srodnim redakcijama u drugim međunarodnim radijima, pomogla je da se održimo na okupu, unatoč novim državotvornim eksperimentima, odgovarajućim pritiscima te, istodobno, manjim unutar-redakcijskim pobunama. Bojim se organiziranja nove, pod izgovorom uređivačkog zastranjenja od pravedne nato-vske i humanitarne crte.

Kad moral pobjeđuje, gadne se stvari zbivaju

26. ožujka.

Ustajem u 4h i taxijem odlazim do Maison de la Radio. Za dva i pol sata počinje prva jutarnja emisija. Za to vrijeme moram pripremiti polusatni program. Osim priloga Stanka Cerovića, poslanog jučer iz Beograda, sve treba napisati. U 5h zovem Fehima Ređepija, našeg dopisnika iz Prištine, i molim ga da pošalje prilog, pretpostavljajući da, zbog bombardiranja, jedini od naših dopisnika nije u krevetu. Slaže se. No, desetak minuta kasnije on sam zove i kaže mi da "zbog jasnih razloga" - misli na ratni zakon o zabrani rada za inozemne medije - ne može do daljega nastaviti suradnju. Iz Beograda, gdje je doputovao preksinoć, pola sata prije početka intervencije, Stanko šalje slijedeći izvještaj:

"Danas Jugoslaviju napada najveća vojna sila u historiji, iza nje je fantastična tehnika, projektili koji padaju su veliki kao kuće. Ta tehnika djeluje iz neke nestvarne daljine, s hiljadu i više kilometara i precizno cilja izabrane vojne ciljeve i izbjegava civile. Pošto građani ne mogu da vide te vojne ciljeve, to je, razumljivo, vojna tajna, pošto je tako, ljudi koji su na udaru te najveće sile u historiji svijeta, s izuzetkom onih na Kosovu danas, jedva da imaju neki direktni dodir s ratom. Ovo je porazno za ratni moral, jer tako nešto je postojalo u staromodnim ratovima. Iako se inzistira na zaštiti civila, ovakav je rat i nehuman i vrlo kukavički. Nehumana je to svemoćna tehnika koja se s neba obrušava na ljude, i niko ne može ni da zamisli ni lica svojih neprijatelja. Ni NATO-ovi vojnici nemaju predstavu o zemlji koju gađaju preko kompjutora, a ovdašnje žrtve mogu još manje da zamisle lica NATO-ovih vojnika, a to je jedno od poslednjih prava vojnika da vide lica svojih protivnika, da ga bar nekako zamisle. I onda nije čudo što se nađete u Beogradu, po divnom sunčanom danu, u mirnoj sobi pred televizijskim ekranom, prateći rat jedne fantastične sile koja je usmjerila tu silu direktno na vas. Svi mogu da gledaju zapadne TV kanale na kojima vidite kako iz baza NATO-a i s ratnih brodova polijeću džinovski avioni B-52 ili ogromni projektili direktno na vas. Pošto je to na televiziji, sve je nekako daleko i nestvarno, a ono skupocjeno oružje strašno fotogenično tako da ljudi komentarišu izgled aviona i projektila i jedva se neko sjeti da kaže: E, ovo ide na nas!. Na Kosovu nemamo uvid u ovakve detalje, ali tamo je apsurd, naravno, tragičan. NATO satire jugoslovenske baze, jugoslovenska vojska vodi rat protiv UČK, UČK se bori za nezavisnost Albanaca, NATO im je, dakle, saveznik, a rezultat svega za sada je samo užasna situacija u kojoj su se našli ti Albanci. Vjerovatno niko ne može reći odakle stižu trenutno gore nevolje, od saveznika ili protivnika, ako uopšte znaju ko su im saveznici a ko protivnici"

Šef francuske diplomacije, Hubert Védrine, kaže da su NATO-ova bombardiranja pitanje samo 'nekoliko dana'.

Na svjetlo reflektora, privučena mirisom baruta, izlazi, i prije same prozivke, najuigranija postavka francuskih mušketira. Iskusni ratnici, preživjeli iz medijskih ofenziva i egzercira u Hrvatskoj, Bosni. prvi su na smotri, pod punom ratnom opremom, spremni prosvjetliti puk i pukovniju, a ovaj rat postaviti u koordinantni sustav morala, civilizacije, smisla Povijesti i žargona autentičnosti. Ova skupina angažiranih intelektualaca nije propustila nijednu planetarnu priliku da ponudi svoje ekspertne i retoričke usluge. To su ljudi koji žele riješiti probleme drugih, u ovom slučaju sudbinu narodâ Jugoslavije, i 'Jugoslavije', i to u trenutku kad jedini ozbiljni problem jest u tome kako da ti koji su izravno zainteresirani postanu sposobni sami riješiti svoje probleme. Ili, kako bi to rekao Grucho Marx: Ako imate problema, uzmite advokata. Imat ćete i dalje problema, ali ćete imati i advokata! Prvi se, u Libérationu, oglašavaju Bernard-Henri Lévy i Alain Finkielkraut, veterani Francuskih intelektualnih snaga za brzu intervenciju (FRISBI) i izdaju prve kratke i jezgrovite dnevne zapovijesti. Prvi "Ratom protiv rata", drugi: "Neizbježno". Dubina pastoralne refleksije u prvog vidi se i iz ovoga ulomka: "Ne razumijem stav onih koji kao kozlići skaču i ponavljaju: Mir, mir, mir, ne pitajući se o tome kojim se zločinima plaća taj mir". Alain Finkielkraut se pak obrušio na "antiamerikanizam" i, na koncu, izrazio slijedeći credo: "Čim je francuska država prestala biti prosrpska, može joj se ukazati povjerenje". Francuska država prosrpska? Ovaj halucinira.

Transformacija ovih bivših maoista, tercomondista i samoproglašenih novih filozofa u čovječje-pravaše mijenja i prirodu angažmana. Umjesto silaska u političku arenu, oni su, preko medija, koji su njihova idealna katedra, visoko razvili barjak etičkih i humanitarnih principa. Izabrali su mjesto na kojem ih nitko ne bi smio napasti, a da sebe sama ne izloži najgorim osudama. Dodijeliti samom sebi potvrdu o moralnom vladanju samo je dokaz nevješto prikrivenog imoralizma. "Quand la morale triomphe, il se passe des choses tres vilaines" ("Kad moral pobjeđuje, gadne se stvari zbivaju"), pisao je Rémy de Gourmont.

Na idućoj strani tog pariškog dnevnika čitam jedan od prvih napada na Jean-Pierre Chevenementa, ministra unutarnjih poslova, koji je "pod utjecajem emocija izazvanih NATO-udarima zažalio zbog toga što se dopustilo razbijanje titoističke Jugoslavije, čime je bila otvorena Pandorina kutija" - u potpisu: Thomas Hofnung. "Ako se pomno prati razmišljanje gospodina Chevenementa, onda smo mi Zapadnjaci počinili golemu grešku što smo dopustili hrvatskim i slovenskim 'nacionalistima' da djeluju po svojoj volji." I dalje, konačno rješenje stare dileme - što je starije: hegemonističko jaje ili separatistička kokoš? "Jugoslavenska je cjelina imala svakako zaslugu što je u 'jugoslavenskom' državljanstvu transcendirala etničke pripadnosti. Srpsko pitanje - raspršenost ovoga naroda na teritorijima više republika - bilo je samim tim riješeno; i više nije dolazilo do sukoba između etničkih većina i manjina. Da, ali hegemonističke tendencije jednih probudile su nacionalne aspiracije drugih" - kliče, na mandarinskom jeziku, Hof-Nung. Tko se u ovom desetogodišnjem procesu raspada Jugoslavije pozivao na neki drugi razlog, osim, nažalost, etničkog? No francuski su intelektualci otkrivali, jedan za drugim, diskretan šarm slovenskog, hrvatskog, bosansko-muslimanskog i, danas, albanskog nacionalizma, osuđujući jedino srpski nacionalizam, sve u potpunom zaboravu promatranja složene cjeline jugoslavenskog pitanja.

Max Gallo: "Velike humanitarne stvari" postaju takvima tek kad koincidiraju s interesom Sjedinjenih Država

Na istoj strani ovoga pariškog dnevnika i tekst povjesničara Maxa Galloa, posve drugačijih tonova. "Duboko sam skandaliziran NATO-ovim udarima, ali ne treba se zadržati na emotivnoj reakciji. Ovo je prvi put od 1945. da je napadnuta neka suverena zemlja. I taj napad je organizirala i odlučila jedna skupina sila u okviru NATO-a, dakle, pod vodstvom USA, koje su marginalizirale UN, funkcija kojih je upravo da spriječavaju sukobe. Marginaliziranjem prava veta u Vijeću sigurnosti, Sjedinjene se Države ponašaju kao hipersila koja se ne obazire na međunarodno pravo.

Kosovari imaju pravo na svoju autonomiju, ako ne i na svoju nezavisnost. Miloševićev se režim u najmanju ruku određuje kao autoritaran. Ali strategija Sjedinjenih Država u ovoj regiji se oslanja na Tursku, na naftne monarhije i Izrael, sve to da bi se osigurala kontrola nad izvorima energije i oko Rusije stvorio svojevrsni sanitarni kordon (uz podršku muslimanskih stanovništava).

Izbor: Milan Milošević, naslovi i međunaslovi redakcijski

Frano Cetinić