Život u podeljenom gradu
Iste nedaće i strahovi
Prije
februarske eskalacije nasilja u albanskom delu grada živelo je oko 6000 Srba. Prema
podacima civilne misije UN-a (UNMIK), u isto vreme na severnoj strani Mitrovice bilo je
nastanjeno oko 2000 Albanaca i 14.000 Srba
Specijalno za “Vreme” iz Kosovske Mitrovice
Srbi sa Kosova se zaklinju da svakog Albanca mogu po izgledu prepoznati među stotinu drugih Srba. Iako slično tvrde i neki Albanci za Srbe, strancima nije baš jasno uočljiva fizička razlika između pripadnika dvije etničke zajednice.
Ono što najočitije razdvaja suprotstavljene strane u pokrajini jeste jezik. Podjeljenu Kosovsku Mitrovicu, izuzev mutne rijeke Ibar, različitog jezika i politike, razdvaja i neizmjerna količina mržnje. Zbog svega toga život "za one druge" u podjeljenom gradu postao je prava noćna mora.
U južnom, albanskom delu
grada, prema zvaničnim podacima civilne misije UN-a (UNMIK), živi 90.000 Albanaca i
svega sedam srpskih porodica (saopštenje UNMIK-a broj 20. od 17. novembra 1999). Hrabra
sedmorka su zapravo trojica sveštenika koji zajedno sa članovima uže porodice
danonoćno čuvaju vojnici KFOR-a. Protojerej crkve "Sveti Sava", koja je
okružena oklopnim transporterima, Velimir Stojanović u izjavi za “Vreme” kaže da
"Srbi u Mitrovici nisu živjeli u gorim uslovima".
"Možete zamisliti kakav je naš život. Prazne crkve, provokacije Šiptara i straže Italijana. Pretresaju nas kada putujemo, iako znaju da smo sveštenici", kaže Stojanović.
Smatra da bi odlazak u albanske prodavnice ili neplaniranu šetnju gradom bilo "poslednje što bi njegova porodica učinila". Zadnji put gradom su šetali u maju prošle godine.
"Nemam nameru da živ ostavim crkvu", kaže protojerej Stojanović. Do 2. februara u sjeverni dio grada odlazio je uz pratnju vojnika KFOR-a, ali od tog datuma van dvorišta kreću se samo u oklopnim transporterima međunarodnih vojnih snaga.
Osim njega, u južnom dijelu grada ostali su sveštenici Borislav Kekić i Svetislav Nojić. Kuće su im od crkve udaljene oko deset metara i to im je najduža relacija kojom se slobodno kreću. Petnaestoro Srba, u sedam domaćinstava, ne kriju simpatije prema italijanskim vojnicima koji ih neprestano čuvaju. Zadovoljni su i Francuzima. Oni su im jedina zaštita. Protojerej Velimir Stojanović tvrdi da je do sada imao mnogo prijetnji, a krajem februara oklopni transporter u kojem je bio napadnut je kamenicama. Uprkos svemu, kaže da će do "kraja života ostati u južnom dijelu grada" i da "ne gubi nadu u povratak svih raseljenih Srba sa Kosova".
Prije februarske eskalacije nasilja u albanskom delu grada živjelo je oko 6000 Srba. Prema podacima civilne misije UN-a (UNMIK), u isto vrijeme na severnoj strani Mitrovice bilo je nastanjeno oko 2000 Albanaca i 14.000 Srba. Visoki komesarijat za izbeglice (UNHCR) nedavno je saopštio da je 1500 albanskih civila izbjeglo u albanski dio grada. Preostalima je tada postalo još teže. Dok je situacija bila mirnija, često su u kupovinu odlazili u južni dio grada. Sada su izlaske na ulicu sveli na minimum.
"Ne mogu da ostavim ovo što sam 40 godina stvarao. Mi stariji smo žilavi. Još mi niko nije dolazio na vrata, a i da dođu, rekao bih da neću da idem," kaže 68-godišnji Albanac koji moli da mu se ime ne pominje. On je jedan od rijetkih koji je sa suprugom ostao u centru sjevernog dijela Mitrovice. Kaže da osnovnih namirnica ima dovoljno i da na ulicu izađe "barem jednom sedmično". Vrata njegovog stana mogu se samo odškrinuti, jer je sa unutrašnje strane postavljen masivni kuhinjski sto. Tek kada se uvjeri da poznaje gosta, otvara vrata. Njegova supruga objašnjava da su njihove komšije Albanci, prije nego što su od straha pobjegli, svako veče na vrata naslanjali termoakumulacione peći ili druge predmete.
"Dvije ćerke koje žive u Turskoj mole nas da idemo odavde. Ali, gdje?", pita se naš sagovornik. Smatra da "još uvijek ima dobrih komšija Srba sa kojima ni ranije nije imao problema".
I drugi Albanac zahtijeva anonimnost. Pokazuje da mu je zamrzivač napunjen raznim artiklima: mlijeko, povrće, meso... "Nema potrebe da izlazim", kaže i dodaje kako "ne može zaboraviti fabriku ‘Trepča’ u kojoj je zaradio penziju". I on pokazuje odlučnost da "ostane u gradu bilo koja vlast da dođe".
S obzirom na činjenicu da se hlijeb u sjevernom dijelu grada rasproda već u prijepodnevnim časovima, njegova supruga pripremanje peciva shvata kao dio zabave:
"Nemam šta drugo da radim, a ovo američko brašno koje dobijamo od UNHCR-a je odlično."
Albanski stanovi se lako prepoznaju. U 90 odsto slučajeva, još tokom ljeta, drvena vrata su zamenjena metalnim. Najmanje dvije brave od kojih je jedna "one touch lock" ulijevaju koliko-toliko sigurnosti. Neki su na ulaznim vratima, preventive radi, ćiriličnim pismom istakli poznata srpska prezimena, djevojke su skraćivale i farbale kosu...
Posljednjih mesec dana francuski vojnici obilaze stanove i popisuju stanovnike. Iako zvaničnih informacija o broju preostalih Albanaca na sjeveru grada nema – procijene su da ih ima oko 500. Najviše ih je u Bošnjačkoj mahali (neposredno uz Ibar) i u mikronaselju (iznad bolnice). Oba naselja su mešovita i u njima se Albanci osećaju daleko sigurnije.
Mada žive u nekoj vrsti kućnog pritvora, policijski čas koji je na snazi skoro mjesec dana, donio im je djelimično olakšanje. Sa početkom policijskog časa i prvim mrakom ulazna vrata i dvorišta se zaključavaju. Strah i neizvesnost u kojem žive i Srbi i Albanci, identičan je samo u slučajevima kada su izloženi istim nedaćama. Česte nestašice vode i struje njihov život čine nepodnošljivim, bez obzira na to kojoj etničkoj zajednici pripadali.
Cvjetko Udovičić
