Svet

Vreme broj 480, 18. mart 2000.

Španija

Dvostruki trijumf

Asnarova Narodna partija ostvarila je (neočekivanu) apsolutnu većinu potukavši do nogu socijaliste, što je njihovog generalnog sekretara Hoakina Almunija navelo na neopozivu ostavku

Prognoze su se ispunile, ali je rezultat bio "netačan": pobeda Hose Marie Asnara je očekivana i najavljena, ali apsolutni trijumf nije. Nepredvidivost biračkog tela potvrdila se još jednom, sada suprotno nego 1996, kada su ankete davale prednost Asnaru i "populistima" i do 10 odsto, da bi na kraju pobeda bila minimalna, sa razlikom od jedan odsto. Sada se očekivala pobeda istog tima, sa 4-7 odsto razlike, što ne bi bilo dovoljno za apsolutnu većinu, ali formirana je jednopartijska vlada sa 183 poslanika, sedam više od broja neophodnog za apsolutnu većinu.

Španci su tako, kao u svakoj pravoj demokratiji, verifikovali nesporne rezultate četvorogodišnjeg mandata: smanjena nezaposlenost (oko 10 odsto, najamanje u novijoj istoriji), kontrolisana inflacija (oko 2,3 odsto), porast proizvodnje i dalje brzo uključivanje u evropske tokove. Činjenice su uvek tvrdoglave i kad se sve sabere i oduzme, zaista nije bilo nikakvih razloga da biračko telo okrene leđ a Asnaru i Narodnoj partiji. Podatak da je desnica, ili desni centar, kako sebe nazivaju "populisti", ostvario apsolutnu većinu od povratka demokratije pre 22 godine dovoljno govori za sebe. Pojednostavljeno, Španci žive sve bolje a, kad je tako, nema razloga za promene, i obične ljude ne zanima mnogo da li je na vlasti vlada centra, desnice ili levice, ili neka kombinacija.

Trijumf Asnara je istovremeno i debkal socijalista iz PSOE-a, čiji je generalni sekretar Hoakin Almunija iste noći po saznanju ishoda podneo neopozivu ostavku. Pakt sa Ujedinjenom levicom pokazao se kao potpuni promašaj jer je ova leva koalicija u drastičnom padu poslednjih godina (u poređ enju sa izborima 1996. izgubila je 1,4 miliona glasova i sa 10,4 odsto pala na 5,4 odsto), mada su razlozi debakla mnogo dublji. Činjenica je da su socijalisti od povlačenja Felipea Gonzalesa i njegove karizme bez pravog lidera, a izbor Hose Borelja na preliminarnim unutrašnjim izborima i njegovo kasnije povlačenje, sa "trovlašćem" izmeđ u njega, Almunija i Gonzalesa iz senke u međ uvremenu, takođ e je donelo više štete. Odlazeći Almunija je bio sasvim u pravu kada je rekao da "španskim socijalistima trebaju novi ljudi i nove ideje".

Teško je proceniti da li je Asnar zadovoljniji što je do nogu potukao socijaliste i njihovog lidera prinudio na ostavku ili što je istim udarcem "ubio" i drugu muvu, odnosno oslobodio se (skupih) kompromisa sa katalonskim nacionalistima Đordija Pužola iz Konvergencije i Unije. Lukavi Pužol je, igrajući uvek na kartu "limitiranog nacionalizma", poslednjih osam godina bio "faktor stabilnosti" poslednje vlade socijalista i prvog mandata populista, pošto ni jedni ni drugi nisu imali dovoljnu većinu da sami vladaju. Formalne koalicije nije bilo, ali je podrška Pužola bila črvrsta i – skupa. On je iz idealne situacije izvlačio maksimalno (ekonomsko) favorizovanje Katalonije, ali se situacija sada promenila, i nema sumnje da će Asnar drugačije razgovarati sa Pužolom – mada, kao pragmatičan političar, sigurno neće zaboraviti podršku koju je dobio kad mu je bila najpotrebnija.

Na izbore je izašlo 70 odsto Španaca sa pravom glasa, 7,3 odsto manje nego pre četiri godine, što je treća najveća apstinencija (posle 1979. i 1989), ali oni koji su glasali jasno su odredili pravac kojim će Španija ići u naredne četiri godini. Neki analitičari misle da će "populisti" tek u drugom mandatu pokazati svoje pravo "desničarsko" lice koje se dosad samo naziralo kroz neke privatizacije i forsiranje firmi na čijem su čelu provereni prijatelji, ali to tek treba da se dokaže. Zasad ostaje činjenica da je španski narod (sa 10.229.966 glasova ili 44,5 odsto verifikovao ono što se uradilo u protekle četiri godine, dajući poverenje pobednicima i "kažnjavajući" PSOE, koji je sa 141 poslanika spao na 125 (7.828.829 glasova ili 24,08 odsto). Treća politička snaga u zemlji ostaje Konvergencija i Unija (KiU) sa 964.990 glasova (4,2 odsto) i 15 poslaničkih mandata, ali u novim okolnostima, bez dosadašnje moći "faktora stabilnosti".

V.S.

prethodni sadržaj naredni

vrh