Vreme broj 488, 13. maj 2000.

"Slučaj Jugoslavija"

Propuštena poslednja prilika

Na sednici Saveta narodne odbrane Vojska je upozorila na opasnosti po našu višenacionalnu zajednicu, ali sednica je završena a da se pred bolesnim Maršalom o tome nije razgovaralo

Na Dan armije 22. decembra 1979. u Karađorđevu, mi smo se vojnici zadnji put sreli s vrhovnim komandantom maršalom Titom i podnijeli mu raport. Samo deset dana kasnije Tito odlazi u bolnicu u Ljubljani odakle se više nikad neće vratiti.

Kao načelniku Generalštaba palo mi je u dužnost da na sjednici Savjeta narodne odbrane uoči Dana armije podnesem kratak izvještaj o dostignutom u protekloj godini i o stanju u oružanim snagama. Sjednici su kao članovi prisustvovali prvi ljudi Federacije, republika i pokrajina, JNA i TO-a. Shvatio sam da je prilika upozoriti jugoslavensko rukovodstvo i vodeće republičke rukovodioce, najmoćnije u auditorijumu, na naše viđenje političkih kretanja u jugoslavenskom društvu. Stanje u društvu cijenili smo negativno, opterećeno ozbiljnim opasnostima po našu višenacionalnu zajednicu. Tito je znao za naše ocjene i njemu je to najmanje trebalo ponavljati. Ali ovaj put smo to iznijeli na način koji je upozoravao na posljedice. Bila je to ujedno i moja promocija pred okupljenom jugoslavenskom političkom elitom. Dužnost u Generalštabu tek sam bio preuzeo augusta mjeseca od generala Potočara. Htio sam ih upoznati i sa svojim ličnim stavom o problemima zemlje. Ovo upozorenje JNA odista je bilo zapaženo, što su mi neki od prisutnih i potvrdili odmah po završetku skupa. Ali svatko ga je tumačio na svoj način. Ipak, većina se slagala s iznijetim ocjenama, što u godinama koje su dolazile neće biti čest slučaj.

Tito nije uspio s nama razgovarati. Na njegovom licu zapazio sam da mu nije sve "leglo". Meni je svakako najmanje bila namjera njega uznemiravati tim prije što su nas liječnici pred sjednicu izvijestili da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava i da ga poštedimo što je više moguće. Ne znam što bi nam Tito rekao i kako bi sve završilo da stvari nisu uzele sasvim drugi tok. Naime, predsjednik SIV–a Veselin Đuranović je nepredviđeno istupio s prijedlogom devalvacije dinara i zahtjevom za novu tranšu međunarodnog zajma. Tito je odbio i jedno i drugo, ukorio vladu i Đuranovića lično, na što je ovaj ponudio ostavku. Tito se naljutio: "I to je sve što imate kao argumente", i završio sjednicu. Bila je to više nego nelagodna situacija. I što je još mnogo važnije, sjednica je završena a da se o vojsci i njezinom upozorenju, tu pred Maršalom, nije ništa reklo. Zadnja prilika je prošla. Sve što ćemo kasnije činiti stajalo je isključivo do nas, da promišljamo, rizikujemo, prihvaćamo ili se zaustavljamo pred izazovima.

Za Dan Armije Maršal se slabo osjećao, sve se svelo na prigodan pozdrav generala Ljubičića, odlazak do šatora koji smo mu pripremili kao poklon i zajednički ručak.

Među stvarima koje je trebalo raspraviti s Maršalom ostala je molba generala Stane Potočara, da ga se odlaskom u penziju unaprijedi u čin generala armije. Potočar se bio obratio Maršalu i od njega je očekivao odluku. Kabinet je molbu uputio generalu Ljubičiću sa zahtjevom da zauzme stav i dade prijedlog rješenja. Zapalo je generala Šarca, Ćuića i mene da razmotrimo Potočarevu molbu i predložimo rješenje. Poslije rasprave, složili smo se da bi unapređenje Potočara bio presedan, jer nijedan od načelnika Generalštaba nije bio unaprijeđen u čin generala armije, pa ni istaknuti generali kao Koča Popović, Peko Dapčević, Rade Hamović ili Viktor Bubanj, koji su uspješno vodili Generalštab u godinama krupnih doktrinarnih odluka i pregrupisanja Armije.

Ljubičić nas je poveo k Maršalu, ja sam iznio stav grupe i prijedlog s obrazloženjem. Tito ga je usvojio i molba je odbijena.

Potočar mi to do smrti nije mogao oprostiti.

Trojica nas generala: Nikola Ljubičić, Asim Hodžić i ja posjetili smo Tita 8. januara '80. na Brdu kod Kranja, u času predaha u liječenju i pred odlukom da li da dozvoli amputaciju noge. Poslije kratkog izvještaja, na njegov zahtjev, ostali smo još oko jedan sat. O tom razgovoru general Hodžić sačinio je zabilješku. Tito je smatrao da u našim reagiranjima u vezi situacije oko vojne akcije SSSR–a u Afganistanu moramo voditi računa da se ne stekne utisak, da smo mi pokretači kampanje među neangažiranim zemljama protiv SSSR–a.

Da mi trebamo djelovati u okviru neangažiranih zemalja protiv daljnjeg zaoštravanja.

Da je odluka Kartera da se uskrati žito SSSR–u loš potez. To je upereno protiv sovjetskog naroda, a ne protiv vlade i samo će izazvati reakciju naroda.

Da nemamo dovoljno podataka što se stvarno zbilo u Afganistanu, prije i u toku sovjetske akcije. Međutim, jasno je da Sovjete nitko nije pozvao.

Da je Lenjin Afganistanu dao nezavisnost, a sada je to ovom akcijom pogaženo. Finska je bila druga zemlja koja je dobila nezavisnost. S obzirom da je akcija SSSR–a bazirana na "sporazumu o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći", to bi se moglo dogoditi i Finskoj. Da je neophodno pratiti što se događa na svim važnijim strategijskim pravcima i područjima sukoba dviju supersila i dvaju blokova, a ne samo oko Afganistana.

Da moramo pažljivo pratiti što se događa u Bugarskoj i Mađarskoj. Tito se interesirao kako reagira Rumunjska i što se u ovoj situaciji događa kod njih.

Očekivao je da će SSSR imati poteškoća s islamskim svijetom, što se može odraziti i na one dijelove SSSR–a koji su naseljeni islamskim življem. Napomenuo je da tu i tamo ima i kod nas nekih pojava i da je na to skrenuo pažnju, što su neke strane agencije zlonamjerno interpretirale.

Da se događaji razvijaju vrlo nepovoljno i u opasnom pravcu. Sada "veliki" sagledavaju što dalje da rade. Ako se ovako nastavi, sukob SAD – SSSR nije daleko. Ovo je i veliki udarac za pokret nesvrstanih. To je daljnji pokušaj cijepanja Pokreta nesvrstanih. Za sada, ipak, ne očekuje "vrući rat", ali hladni rat je tu a on je iscrpljujući.

Da će hladni rat i nas mnogo koštati. Ova nam je situacija inače pala u najnezgodnije vrijeme, kada nam je u težištu privredna stabilizacija. Ako se nastavi daljnji razvoj u negativnom pravcu moramo vidjeti da još više suzimo investicione programe. Posebno moramo sagledati stanje rezervi hrane, goriva i nekih drugih bitnih potreba, kao i njihovu lokaciju.

Tito je postavio i pitanje da li je što žita izvoženo iz Vojvodine i Slavonije.

Smatrao je da nam je Zapad, odnosno Karter, vrlo nezgodno proturio posjetu Metju Nimica, a da se o tome sada i bezobrazno piše.

Vidjelo se da Tito prolazi svoj križni put. Mijenjao je raspoloženja i teme razgovora. U jednom času se i našalio: "Kako bi to izgledalo da ja, kao vrhovni komandant, izađem pred svetog Petra na jednoj nozi i raportiram da sam konačno stigao." Poznata četvrtasta crna putna torba stajala je uz uzglavlje. Uz ostalo, u ovoj se torbi nalazio i pištolj. Admiral Kostić, njegov ađutant, pokušavao je ovu torbu u vrijeme bolesti i najteže krize skloniti. Maršal nije dozvoljavao.

prethodni sadržaj naredni