Nuspojave

Vreme broj 488, 13. maj 2000.

Uzbuna!

Kako je Milivoje Pavlovi� otkrio Izvor Zra�enja

Postoji jedan zanimljiv komunikacijski nesporazum, iliti "�um", izme�u ovda�njih protivnika re�ima i nedovoljno upu�enih stranaca koji poku�avaju da shvate �ta se ovde, do�avola, de�ava otkad je krajem osamdesetih virus masovne blesavosti napao Srbiju: problem je, naime, u tome �to upravo oni Neinficirani tuma�e, jezikom razumljivim na drugim stranama sveta, �ta se, kako i za�to ovde zbiva. Uz sve uva�avanje analiti�kih sposobnosti ovda�njih nau�nika, umetnika, novinara etc, �ini se da strancu "ono ne�to" stalno nekako izmi�e, upravo zato �to mu se sve obja�njava na "njemu primeren" na�in. Tako on, naime, nikako ne mo�e da se "u�ivi" u dominantni diskurs koji od kraja osamdesetih � kao recidiv � vlada "izme�u Drine i Timoka", �to bi rekla personifikacija nare�enog virusnog oboljenja. Deo re�enja ovog komunikacijskog problema je u tome da treba unekoliko "obrnuti" stvari: ne treba prevoditi na svetske jezike samo �ta neko odavde misli o Diktaturi Taloga i o tome kako je se kona�no ratosiljati; treba "svetsku javnost" neposredno upoznati sa samim jezikom diktature, omogu�iti joj da vidi kako to s �ime ovde imamo posla zapravo izgleda, koji je "duhovni sadr�aj" zvani�ne ideologije, odnosno one hrpe nedope�enih poluideja koje se takvom ideologijom predstavljaju.

Kao sjajna ilustracija u prilog validnosti ovog predloga mo�e nam poslu�iti izvestan broj u re�enice slo�enih re�i, koje su re�enice zatim slo�ene u pasuse koji se ni�u jedan za drugim i tako sve do kraja (ne mogu to druga�ije, i preciznije, da defini�em) koje je u "Politici" od 5. 5. 2000. godine objavio g. Milivoje Pavlovi�, potpisan kao "kulturni radnik i direktor Radio Beograda". S obzirom na to da je, rekoh, ovu nakupinu �tampanih znakova te�ko preciznije definisati, zva�emo je (iz prakti�nih razloga) tekst, u najneutralnijem mogu�em zna�enju: kao sve �to je pisano. Dakle, tekst g. Pavlovi�a naslovljen je ovako: Peta kolona u kulturi. I tu ve� zvoni u u�ima, kr�i, zavija, javlja se bolni �um u komunikaciji: poku�ajte da prevedete ovo na, recimo, engleski i da zamislite kao naslov u The Times-u ili The Guardianu: Fifth Column in Culture. Nema �anse. Niko ne govori ovako drvenim jezikom, osim mo�da kod Orvela. S prevodom na nema�ki bi stvar i�la lak�e, ali samo zato �to taj jezik ima vrlo neposredno i bogato istorijsko iskustvo tiranije; otuda bi ovakav naslov bio, dodu�e, nezamisliv u dana�njem Frankfurter Rundschau-u ili Die Zeitu, ali bi sasvim lepo pasovao u �trajherov Der Sturmer, omiljeni nema�ki list poznih tridesetih i ranih �etrdesetih. Peta kolona u kulturi? O, ja, naturlich, eno ih u logoru, koncentri�u se da poslu�e kao sirovinska baza za sapun i stilske aba�ure...

Ispod naslova teksta g. Pavlovi�a sledi podnaslov: "�to propusti NATO, do�eka�e Centar za kulturnu dekontaminaciju". Ponovo ista stvar: po�to je u svetu prili�no poznato �ta je NATO, nedovoljno upu�eni stranac mo�e da zaklju�i da je CZKD neka konkurentska me�unarodna vojna organizacija koja zauzima teritorije koje je NATO propustio da osvoji. Kada mu se objasni da se radi o off-instituciji sme�tenoj u jednoj oronuloj ku�i u kojoj nekoliko desetina nenaoru�anih i bezopasnih ljudi pravi pozori�ne predstave i sli�ne kulturne hepeninge, stranac �e biti zbunjen. No, onda �e se setiti naslova, pa �e nekako povezati stvari, makar zahvaljuju�i svojoj lektiri o istorijskim totalitarizmima XX veka.

Zabava, megjutoa, tek po�inje: ispod naslova i podnaslova pru�ilo se ono �to smo u nedostatku preciznijeg termina nazvali tekst; iz ovog ekscentri�nog niza re�i � koje se karikaju jedna za drugom kao veselo cvr�e�i ra�nji�i � mo�e se razabrati da je autor u�asno ljut na nare�eni Centar za k. d., i to iz razloga koji slede ideju-vodilju iz podnaslova. Insistiraju�i na paravojnoj terminologiji, Kulturni Radnik nalazi da CZKD ima neko "komandno mesto" i to u "inostranstvu", tj. tamo gde � vajka se Kulturni Radnik � po�teni srpski patriotski stvaraoci vi�e ne mogu ni da prismrde, dok "ove profitne disidente �ekaju gotove vize, avionske katre i apana�a, samo ako su spremni da �to dalje pljunu na svoje korenove" (iz �ega se mo�e zaklju�iti da su bi�a koja rade u CZKD-u ili biljke ili zubi). Pa onda, njima i njihovoj neimenovanoj direktorki � pokorno dostavljam: gospo�a se zove Borka Pavi�evi� � sve smeta u srpskoj kulturi, a samim tim i naciji i dr�avi, pa je olajavaju po svetu, pa "sve �to je strano nije im strano" (uff, nastrano!), te im "pristi�u ideje i sredstva iz jedne od zemalja Novog svetskog poretka", te su "doma�i �uvari tu�ih interesa", te ho�e da "dekontaminiraju �Belog an�ela�", te im smeta "duboka sraslost srpske kulture sa sudbinskim pitanjima naroda i dr�ave" i sve u tom smislu i pravcu. Zato Kulturni Radnik zaklju�uje: "Usred Beograda, koji nije samo glavni grad Srbije i Jugoslavije ve� i prestonica slobodnog duha, sudi se celokupnoj duhovnosti srpskog naroda. Po principu: �to propusti NATO, do�eka�e doma�a peta kolona! Dok je na delu takav delikatan oblik savezni�tva sa agresorom, ne treba sasvim odlo�iti sistem za uzbunjivanje: jo� treba da budu na snazi mere poja�anog opreza i znaci opasnosti. Ili, mo�da, po istom klju�u treba najpre dekontaminirati Centar za kulturnu dekontaminaciju?".

Ovde se, dakle, totalitarni jezik ogoljava do kraja, pornofilski dra�kaju�i Niskost da se pridru�i orgijanju nad jezikom . Onaj ko prevede ovo �tivo na �to vi�e jezika i podeli ga famoznim belosvetskim beokremljolozima u�ini�e vi�e za razumevanje na�e situacije nego �to je to mogu�e iskazati. Ne zato �to bi ovo verbalno ra�nji�anje po�em bilo zna�ajno, ve� zato �to je znakovito: iz nakupine banalnih floskula progovorila je, naime, gologuza sr� samog Poretka. To �to je "sr�" skoro-pa-ni�ta, nije paradoks nego odgonetka jedne desetogodi�nje agonije.

Ako, dakle, ovih dana ponovo za�ujete traumati�ni arlauk sirena za uzbunu, to nisu NATO avioni: to Kulturni Radnik dekontaminira po Beogradu, od Bir�aninove pa nadalje. Bio bi to, uostalom, "performans" dostojan Kulturnog Radnika tako sklonog vickastim formalnim inovacijama, �oveka koji je svojedobno objavio "Belu knjigu": korice, a izme�u korica � ni�ta! Ni slova, osim imena autora i naslova. Trebalo je da istu tehniku primeni i pi�u�i tekst za "Politiku": ovako je Praznina, umesto "forme" postala "sadr�ina", jo� jednom (auto)portretiraju�i pusto�nost "idejnog" obzora jedne Klike, poko�ene mutiranim virusom koji je svojevremeno pripustila me�u podanike.

Teofil Pan�i�

prethodni sadr�aj naredni

vrh