Paravojni komandanti
Zanimanje koje nestaje
Ubojstvom Ljubiše Savića Mauzera, ratnog komandanta bijeljinskih "Pantera", spisak srpskih paravojnih ili dobrovoljačkih komandanata (zavisno od kuta gledanja i Zakona o informiranju) dodatno se smanjio
Malo
je u životu onih od imena i značaja: komandant Srpske garde Đorđe Božović
Giška ubijen je, kažu, s leđa, u oktobru 1991, na položaju kod Gospića,
njegov nasljednik Branislav Lainović Dugi skončao je 20. marta ove
godine ispred hotela "Srbija" u Beogradu, a najslavniji od svih
njih Željko Ražnatović Arkan likvidiran je dva mjeseca ranije, 15.
januara u beogradskom hotelu "Interkontinental". Na ovaj spisak
slobodno se može staviti i ime policijskog generala i načelnika MUP-a
Srbije Radovana Stojičića Badže ubijenog u piceriji "Mamma
mia" 11. aprila 1997 – čovjek je 1991. bio komandant Teritorijalne
obrane Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema. Naravno, pored
pobrojanih, paravojnim jedinicama su komandovali ili tvrdili da komanduju
i drugi. Za razliku od Arkana ili Mauzera, međutim, njihov značaj teško
da je premašio ondašnje propagandne potrebe režima.
Tko su ti pravi paravojni komandanti?
U najkraćem: ljudi koji su početkom devedesetih, kako se može zaključiti iz knjige "Poslednji dani SFRJ" Borisava Jovića, upotrebljeni za politiku "kombinacija koje nisu za telefon" Slobodana Miloševića. Riječ je o započinjanju ratova u kojim Srbija "nije učestvovala", organiziranju srpskih prekodrinskih vojski i policija, ustoličavanju njihovih tamošnjih lidera i, uopće, uokvirivanju slike krvoprolića. Za taj posao, iako do krajnjih granica zlopotrebljena, JNA nije bila do kraja podesna; Milošević tadašnjim generalima nije u potpunosti vjerovao. Same srbijanske Službe, iako i te kako prisutne zapadno od Drine, nisu se smjele legalizirati; u suprotnom, Srbija bi morala legalizirati svoje učešće u ratu. Konačno, same vlastite snage prekodrinskih Srba daleko su bile od dovoljnih i željenih. Zato su nastale parvojne formacije i njihovi komandanti – ljudi odlučni, bezobzirni, spremni na sve, najčešće sa kriminalnim dosijeima i zatvorskim stažom, sa već postojećom organizacijom i, što je i najvažnije, opremljeni i vođeni od Službe u čijim su redovima odavno bili. Zato termin "paravojni" i nije baš najbolji: ne samo što se nije radilo o privatnoj inicijativi, već je i JNA naredbom – crno na bijelo – jeseni 1991. sve pomenute formacije deklarativno stavila pod sopstvenu komandu.
Dok je krvoliptanje u Bosni i Hrvatskoj trajalo, režimska štampa ih je slavila kao uzorne patriote i heroje, kad je sve okončano kako je okončano, mnogi od paravojnih komandanata postali su u poratnoj Srbiji vlasnici mnogo čega – legalnog ili ilegalnog, svejedno. "Početni kapital" stican je u gradovima i selima koje su "oslobađali"; kako na ovim prostorima nema pravog biznisa bez politike, osnivali su sopstvene stranke ili su se priključivali onim strankama koje su im se u tom smislu činile najprofitabilnije. Bili su javne ličnosti, vrtili velike pare u prvilegiranim poslovima, gradili su "imperije", imali drušveni uticaj i, prije svega, reputaciju ljudi s kojim nipošto ne bi trebalo dolaziti u sukob.
Obavljanje dužnosti paravojnog komandanta u dijelu životnog puta spada u vrlo rizična zanimanja. Zbog prirode posla, riječ je o nosiocima specifičnih saznanja: o mehanizmima ratnih zločina i etničkog čišćenja, o putevima oružja, novca i deficitarne robe, o političkim kombinatorikama i ratnim nagodbama... Ipak, nakon NATO intervencije i stavljanja državnog vrha na haške optužnice, malo koga zanima što se dešavalo zapadno od Drine od 1991. do 1995, i teško da je zbog toga ovo zanimanje postalo ugroženo.
Biće da je zato riječ o nečem drugom. Država je u međuvremenu sve više počela funkcionirati kao svojevrsna zajednica sukobljenih paravojnih formacija po svim njihovim zakonitostima: zaklonjene iza gromopucateljnih parola, samoproklamirane elite u ostvarivanju svojih interesa prestale su prezati od bilo čega. Paravojni komandanti postali su tako žrtve onog mehanizma koji ih je stvorio i kome sve duguju. Prosto rečeno – kako su u datom kontekstu još od koristi samo sebi samima, za njih više nema mjesta.
Filip Švarm
