Kultura

Vreme broj 495, 1. jul 2000.

Film

Toplota srca

Zalupi slušalicu (Hanging Up), režija: Diane Keaton

Još jedan na beskrajnoj traci filmova iz edicije "toplih ljudskih priča" na američki način, film Zalupi slušalicu jedan je od boljih dokaza da se ovaj žanr postepeno ali sigurno pretvara u samoparodiju, a ono što ovi filmovi "poručuju" biva suprotno onome što je, pretpostavlja se, bilo namera.

Sa simpatijama i kvazirealistički govoreći o "ljudima kao što smo svi mi", ovi filmovi su oduvek kao alat koristili najbezočniju manipulaciju osećanjima "svih nas" u cilju izazivanja razneženja, dirnutosti, solidarnosti, saosećanja i drugih lepih osobina koje gro ljudskog roda (navodno negde duboko) u svojim srcima krije. Rečju, na ovaj način su ljudi podsećani da je dobro biti dobar ili tome slično; sistematski je sprovođena "rehumanizacija" diljem redova zabludelih.

Šta se, dakle, dogodilo sa svetom? Kako su likovi sa kojima se treba identifikovati postali monstrumi, kada je zahtevana reakcija ostala ista?

U filmu Zalupi slušalicu Dajana Kiton predstavlja triling sestara od kojih u životu "najuspešniju" igra ona sama. Teška bolest oca, sa očiglednim ishodom, dovodi sestre u situaciju da, htele-ne-htele, jedna drugoj moraju da posvete pet minuta. Njihovo reuspostavljanje komunikacije otežano je, naravno, činjenicom da poseduju mobilne telefone. Ovo im daje iluziju da su svoju vremensku žrtvu na oltar porodice položile, tj. svoj dug "odradile", samim tim što su u ruci držale telefonski aparat dok je jedna od njihovih sestara nešto pričala s druge strane. O razgovoru, jasno je, nema ni reči, a njihovi međusobni nesporazumi, uz mnogo vrištanja, kreveljenja i asortiman PMS-om potenciranih psihoanomalija, traju od uvodnog do odjavnog kadra ovog ostvarenja, od kojih potonji naravno ipak predstavlja neumitno pomirenje i obnavljanje zajednice. To se ostvaruje dok najstarija sestra (Kiton), usred nežnošću i radošću preplavljenog "kodak momenta", viče: "Nemoj da sipaš brašno – ovo je haljina Donne Karan!"

Autorke D. Kiton i sestre Efron (Nora i Delia Ephron; kao scenaristkinje) možda su zamišljale kako će veličina ovog dela ležati upravo u tome što će "sve nas" naterati da saosećamo sa problemima ovako mučnih, napornih i iritantnih junakinja kakve su uspele da sklepaju. U tome je trebalo da nam pomognu i retrospekcije u kojima su roditelji odgovorni za nastanak i oblikovanje ovih neprijatnih individua prikazani kao bračni par Mengele. Ipak, da im je pošlo za rukom da nas ulove na simpatiju bilo bi to zaista zapanjujuće dostignuće, koje bi se definitivno i neopozivo zakucalo kao mermerna ploča na grob milenijumske humanosti.

Zato je valjda negacija ovog ostvarenja pozitivno iskustvo... Ili su autorke upravo bile originalne stvorivši mehanizam u kom toplotu svog srca i treba da dokažemo mrzeći njihove junakinje?

Bilo kako bilo, teško je reći da li su filmovi iz ovog žanra degutantniji kad uspeju, ili kada omanu da vam izvuku neku suzu.

Maja Uzelac

prethodni sadržaj naredni

vrh