Knjige: "Zla kob stoljeća"
O jednoj amneziji
"Dan" (Varlama) Šalamova u Kolimi do tančina
je sličan danu Prima Levija u Aušvicu" (A. Bezanson)
Nakon
voluminozne Prošlosti jedne iluzije
Fransoa Firea – koju je pre nekoliko godina u srpskom prevodu objavila Paidea
– i nakon nekoliko knjiga o nacizmu, njegovim posledicama i
(ne)postojanju "kolektivne odgovornosti", a pre "Crne
knjige komunizma" koja još čeka svog srpskog izdavača, studija
"Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoe"
francuskog istoričara Alena Bezansona (prevod Frano Cetinić; Gradac, Čačak
1999.) još je jedan pokušaj promišljanja istorijskih totalitarizama XX
veka, čija je specifičnost u odnosu na pomenute knjige (i) u tome što
se Bezanson poduhvata "sintetičkog", ili možda pre
"komparativnog" pristupa totalitarnim ideologijama i praksama,
upoređujući nemački nacizam na jednoj strani, i sovjetski, boljševički
komunizam (i njegove azijske i evropske derivate) na drugoj.
Bezanson unapred deklarativno odbija "rangiranje" totalitarizama u kojem bi jedan od njih, po prirodi stvari, mogao proći "bolje", što bi moglo poslužiti kao nekakva erzac-legitimizacija jedne od varijanti Velikog Terora; poznato je, inače, da se nacifašisti rado pozivaju na svoj "antikomunizam" očekujući da iz njega izvuku stanovite istorijske dividende, i da smanje globalnu odioznost prema vlastitoj ideologiji, koja borbom protiv konkurentskog totalitarizma kobajagi dobija kakav-takav "ljudski lik"; isto je, uz sve razlike u pristupu, karakteristično i za komunizam/boljševizam, čija je "antifašistička borba" – iako su s Hitlerom sasvim lepo sarađivali dok Ludi Moler nije pokazao nezdravi višak ambicija – decenijama odlično služila kao pokrivač golotinje jednog monstruoznog sistema. Uostalom, još je Ernst Nolte primetio – na stranu neki drugi njegovi, možda dubiozni zaključci – da Adolf Hitler i nije morao da bude preterano inventivan u pogledu "tehničke" strane svog totalitarnog projekta: masovni teror, deportacije, sistem logora i štošta drugo već su bili odlično razrađeni u CCCP, pod vizionarskim rukovodstvom Lenjina i Staljina.
Bezanson je jedan od vodećih zapadnih poznavalaca istorije i sadašnjosti Rusije – ovde mislim na prave poznavaoce, ne na štreberske kremljologe-za-platu, te mamine male tehnokrate kakvih samo u Vašingtonu ima valjda milion – i njegov je duboki uvid u sam sovjetski sistem (o kojem je, između ostalog, objavio Kratki tečaj sovjetologije, Intelektualne izvore lenjinizma i Sovjetsku sadašnjost i rusku prošlost), neodvojiv od njegovog poznavanja tradicionalne i savremene ruske kulture. Imajući sreće da dočeka istorijski pad svojih "objekata", u "Zloj kobi stoljeća" (originalno objavljenoj 1998) Bezanson se prihvata svojevrsne "inventure" izvorišta i učinaka dvaju magistralnih pravaca totalitarne prakse XX veka, povezujući ih s vekovnom sudbinom jevrejstva – čiji se tragični kreščendo, na istorijskom fonu obaju velikih totalitarizama, odigrava kroz "konačno rešenje" – ali i sa antinomijama hrišćanske ideologije Spasenja. Celo jedno poglavlje ove obimom nevelike knjige (92 str.) posvećeno je, naime, nacističkom i komunističkom "biblizmu", njihovom složenom – mada globalno svakako negativnom – odnosu prema hrišćanskoj poruci, ali i korespondiranju s nekim "herezama" unutar dvomilenijumskog hrišćanskog pokreta, odnosu prema dobru i zlu, kao i prema antisemitizmu, od kojeg su nacisti napravili "program", ali koji ni komunizmu (Staljin, Gjerek etc.) nije bio stran; odnos, pak, hrišćanske crkve/crkava prema jevrejskom "hristoubistvu" posebna je priča, vekovima rado instrumentalizovana u antisemitskim kampanjama.
Alen Bezanson svakako nije prvi autor koji ukazuje na čisto, "banalno" zlo nacizma, na izvesnu "estetsku" samosvrhovitost Zla koja mu je prirođena, i zbog koje je tako privlačan izrazito devijantnim ličnostima, ali što ga, s druge strane, čini i mnogo transparentnijim od komunizma, koji može arbitrarno da disperzira represiju, jer granice njegovog imaginarijuma Neprijatelja ničim nisu unapred zadate: "Filtriranje i otkrivanje u komunističkom režimu nije se vršilo kao u nacističkom. Nacizam je držao Židove, u samom njihovu fizičkom biću, za neku vrstu pojedinačnih izvora zagađenja. Trebalo je, dakle, krenuti da ih se traži, kao što se to čini u operaciji deratizacije, sve do najdaljih zakutaka gdje su se mogli sakriti, i režim je u tu svrhu uložio novca, osoblja i više nego savjesnosti. Komunizam je, pak, postavio sebi širu zadaću, jer je bila neodređenija i bez jasnih kontura. On je imao uništiti ‘neprijatelja socijalizma’, ‘narodnog neprijatelja’. (...) Skriveni neprijatelji nemaju vidljive značajke, nemaju fizička obilježja kao što je obrezivanje, ne pripadaju jasno omeđenoj zajednici, ili podrijetlu. Treba ih prepoznati, natjerati ih da priznaju svoje skrivene misli, svoje saboterske naume, i ‘Eliminirati’. To je stalan i daleko zamašniji posao. Zato su policijski organi i organi represije u komunističkome režimu bili brojniji od organa zaduženih za otkrivanje Židova i njihovo odvođenje do koncentracijskih mjesta. Nekoliko tisuća policajaca bilo je dostatno Gestapou, u usporedbi s blizu petsto tisuća koliko ih je brojao KGB. Samo u DDR, Stasi je upošljavao daleko veći broj ljudi nego li Gestapo u cijeloj Njemačkoj."
Razume se, "nacistička etika se", kako Bezanson kaže, "očitovala kao negacija etičke tradicije cijeloga čovječanstva"; izvitopereni sistem Čistog Zla kakav je stvorio Hitler bio je silovit, ali relativno kratkotrajan: tako očevidno ludilo ne može predugo da traje, jer u sebi nosi klicu samouništenja: "Zbog svog ‘nacizma’ Hitler ulazi u rat i, zbog istog tog nacizma, on ga gubi". Manijakalnost i bestijalnost čitavog poduhvata toliko je monumentalna da je "strukturno" nemoguće izbeći konflikt sa ostatkom sveta koji će ga dokrajčiti (bez neukusnih asocijacija, molim!). Komunizam ima mnogo širi manevarski prostor i veću moć travestije; otuda su, zbog njegove pogibeljne "utopijske" dimenzije, mnogi najbolji umovi sebi dopustili da se povedu za njim, dok je nacizam sa svojim derivatima ostao intelektualna svojina mediokriteta. Bezanson, međutim, upravo u tome vidi opasnost i kao možda glavni motiv za pisanje ove knjige naznačuje upravo današnje stanje duhova u Evropi, koje opisuje kao "amneziju komunizma i hipermneziju nacizma": dok se sećanje na užase nacizma – sa predobrim razlozima – sistematski neguje, komunizam – verovatno posebno u Bezansonovoj domovini – dobija "popust"; ovo je, pak, štetno, ne zbog nekakvog "resantimana", nego zato što se takve ideologije Spasenja lako prerušavaju u nove haljine.
Bilo kako bilo, srpskom čitaocu može da bude posebno zanimljivo kako to izgleda kada se istoričari bave autoritarnim porecima kao istorijskom građom...
Teofil Pančić
