Karte su izmešane
"Otišao sam tamo s namerom da naučim jezik, da posmatram ljude i da ne budem mnogo nervozan. To mi je uglavnom i pošlo za rukom"
Vule Žurić, pisac tri
zapažene knjige priča, vratio se u Jugoslaviju posle godine koju je, zahvaljujući
stipendiji Međunarodnog parlamenta pisaca, proveo sa suprugom u Italiji. Četvrta zbirka
priča dugačkog naslova Tihi skoro nenametljivi prelazi u romantizam trebalo bi da
se do ovogodišnjeg Sajma knjiga pojavi u knjižarama, a do kraja godine i njegov prvi
roman Blagi dani zatim prođu, koji je napisao u Italiji. O utiscima koje nosi iz
Italije, o utiscima povratka i budućim planovima razgovaramo na jednoj terasi skrivenoj u
lavirintu ulica pančevačkog Strelišta, dok nam iznad glava, u niskom letu, preleću
avioni nimalo nalik Mister Noovom pajperu.
"VREME": Dakle, gde si bio poslednjih godinu dana i šta si tamo radio?
Bio sam u Pontederi, najružnijem gradu u najljepšem kraju Italije, kako kažu. To je industrijski grad na pola puta između Pize i Firence, dva grada čiji stanovnici ne mogu jedni druge da smisle, od fudbala pa nadalje, pa je Pontedera kroz istoriju stalno trpila šamare i od jednih i od drugih, i stalno je rušena i razarana od Pizanaca, Fjorentinaca, Švaba, Amerikanaca, tako da mi je ta pozicija krčme, ili kioska, nasred puta bila dobro poznata. Otišao sam tamo s namerom da naučim jezik, da posmatram ljude i da ne budem mnogo nervozan. To mi je uglavnom i pošlo za rukom. Blažen osjećaj je kada ujutru ustaneš, popiješ kafu, sjedneš za kompjuter i pišeš, bez ikakvih drugih opterećenja i obaveza. Upoznavao sam zemlju, razgovarao sa ljudima, učestvovao u debatama i, evo, napisao sam i svoj prvi roman. Naslov romana je Blagi dani zatim prođu, što je jedna rečenica iz Dnevnika o Čarnojeviću, i on je, ako tako mogu da kažem, poluautobiografski.
''Toskansko nebo stišava i uljuljkuje varvare'', pisao je Crnjanski, obavezan vodič kroz Toskanu, i jedna od važnih referenci u tvom pisanju. Jesi li i ti imao osećaj da tamo vučeš za sobom sve naše ''Gogoljeve bednike''?
Pizu i okolinu sam upoznavao upoređujući ih sa rečenicama i zarezima Crnjanskog. On je Toskanu gledao i doživljavao imajući strašno iskustvo Prvog svjetskog rata iza sebe. Ja sam opet iza sebe imao i Crnjanskog i sopstveno iskustvo ratova, zaključno sa 74 dana bombardovanja. Dok sam posmatrao ljude tamo, na isti način kao što ih i ovdje gledam, razmišljao sam o tome kakvu bih priču o njima za njih mogao da napišem. Šta je to neobično kod njih što bi se dodatno moglo oneobičiti i pretvoriti u književnost. I shvatio sam da ako ikad nešto napišem o Italiji to mora biti na italijanskom. Moji utisci o Italiji svode se na onaj patetični iskaz da su Italijani sinovi Sunca. Uz to, oni su jako erotičan narod. Postoji u Italiji jedna veselost koja čovjeku pomaže da bude stranac. Mi tamo za godinu dana nikakvu neprijatnost nismo doživjeli, a kada smo se vratili primjetio sam da ovdje postoje ljudi kojima Kinezi smetaju, što me jako plaši. U Italiji sam ponovo, na italijanskom, čitao Malapartea. U njegovoj knjizi Koža citirana je naredba upućena italijanskim vojnicima posle kapitulacije '43: "Hrabro i dostojanstveno, bacite zastave i oružje i predajte se prvome koji naiđe." Mi znamo samo za govor majora Gavrilovića. A s druge strane, mi nismo ni imali kome da se predamo, jer nas niko stvarno nije ni htio za zarobljenika.
Vratio si se u zemlju na početku izborne kampanje koja dodatno politizuje ionako do krajnosti ispolitizovan kulturni život. Ovde se stvar postavlja tako da ovi izbori i nisu politički, već civilizacijski izbor.
Vjerovatno postoji razlika između prvih višestranačkih izbora od prije deset godina i ovih sad. Da se radi o odsudnim izborima nametnuto je sa obe strane, a očito je da ovdje postoje dvije strane. Ali ne postoje dvije Srbije. Ili dvije Jugoslavije – a eto, pristali smo sve više da govorimo o Srbiji kao da onaj drugi dio Jugoslavije više nije sa nama. S jedne strane svi govore o te dvije strane, a sa druge ja to ne vidim hodajući ulicama ovdašnjih gradova, gledajući televizijske stanice, čitajući novine. Svi se ponašaju kao da se sve ovo dešava nekom drugom. Jednom je Radoslav Petković napisao da se o svakoj knjizi može napisati i da je dobra i da je loša, i da se to vrlo lako može dokazati. Kad ovo kažem ja se ne postavljam kao neko ko je iznad situacije, nego govorim kao neko sa margine. A ta margina se sve više ispostavlja kao ogromna prednost. Cijela stvarnost je ispolitizovana do te mjere da se to više i ne primjećuje. Čak i sam pojam politike je ispolitizovan, ako me razumiješ.
Postoji li i na margini ono što se naziva odgovornost intelektualca.
Čini mi se da su, pored toga što su obilježene karte, toliko i promiješane da se više i ne zna ko je koje karte obilježio. Ma na kojoj strani ovog našeg političkog života se nalazio, riječ odgovornost je izgubila svoje pravo značenje. Ali da skratimo tu priču o odgovornosti, stranama, angažmanu i izborima. Ne znam da li se to dogodilo u zadnjih deset, šezdeset ili sedamsto godina, ali sve mi se čini da je osnovni problem u tome da ovdje ima premalo ljudi koji vole svoju zemlju. I mnoge stvari koje su nam se desile, i koje će nam se tek desiti, dešavaju se zbog toga. Sreo sam u poslednjih godinu dana mnogo ljudi iz različitih zemalja koji su žešći od bilo kog našeg opozicionara kada pričaju o političkom sistemu u njihovim zemljama, ali ni u jednom trenutku sama njihova zemlja nije dolazila u pitanje. Ona je bila iznad, ili ispod svega. Pada mi na pamet naslov jedne knjige Čija je zemlja na kojoj stojite, i to pitanje mi se danas čini umjesnim. Meni su jednom kada sam bio mali da bi mi prekinuli štucanje postavili pitanje: "Zašto si ti krao u samoposluzi?" Ja sam znao da nisam krao, ali štucanje je prestalo iz straha što sam se duboko upitao da li sam ja zaista ukrao. Sve to, naravno, nema veze sa šupljom pričom o tome ko kome duguje – domovina tebi ili ti njoj. Sve je puno jednostavnije nego što izgleda. Nastanivši se u Italiji posta sam još veći navijač naše zemlje, naravno ne u fudbalskom ili političkom smislu. Moj boravak u Italiji, poslije Sarajeva, studentskih demonstracija, bombardovanja, učinio je da zadobijem još jednu dodatnu subjektivnost. Inače, previše je tih subjektivno-patetičnih stvari premazano preko moje kože i mojih misli. Ni sam ne znam više kakvog je ukusa ta patišpanja, znam samo da je sve deblja, i da zbog toga može lako da se sroza.
Kakvi su ti planovi?
Uskoro se vraćam u Italiju, i biću uključen u dva projekta. Jedna stvar je fondacija Portofranco, osnovana prije dvije godine, koja se bavi promovisanjem kultura zemalja čiji emigranti žive u Toskani. Kod njih je multietničnost vrlo u modi, i između estradnog i suštinskog rabljenja tog pojma, mislim da oni to rade suštinski. Organizuju se brojni ljetnji kampusi, među kojima i oni koji se bave književnošću. Druga stvar je konkretnija. U Pontederi postoji grupa ljudi koja je obezbijedila novac za pokretanje jedne izdavačke kuće u kojoj žele da pokrenu biblioteku posvećenu savremenim balkanskim književnostima. Njima je stalo da pokažu da u Jugoslaviji, osim trubača, fudbalera koji dobro izvode slobodne udarce i nekih sumnjivih kolumnista, ima i pisaca koji dobro rade to što rade, samo što nisu u mogućnosti da im to postane posao.
Nebojša Grujičić
Dampir u akciji
U Italiji se prije dva-tri mjeseca u poznatoj Bonelijevoj ediciji pojavio strip pod nazivom Dampir, koji mi je jednog dana moj italijanski prijatelj donio i rekao, evo još nešto o Srbiji i Jugoslaviji. Oni su napravili strip čija se radnja dešava na balkanskim ratnim žarištima, a glavni junak je Dampir, sin žene i vampira. To je jedno pravo zamešateljstvo svega i svačega – vampiri jedu ranjenike u sarajevskoj bolnici i slično. Ratnici Srbi se zovu Mikloš, Janoš, Zoltan. Tako da smo mi danas za Italijane – Dampir, Bregović, Kusturica, Mihajlović i Biljana Srbljanović. Niko više.
