| Vreme u�ivanja |
Vreme broj 510, 12. oktobar 2000. |
Pozornik
Mali plavi de�ak je hteo, dodu�e ve� po drugi put, da proveri istinitost roditeljske tvrdnje da se, ako ni�ta nije skrivio, milicionera ne treba pla�iti i da mu se treba obratiti ako se na�e u nekoj nevolji. Pri�ao mu je i rekao trep�u�i suznim o�ima: ��iko, ja sam se izgubio.� Rekao mu je kako se zove on, kako mama i tata, ali nikako, kao, nije mogao da se seti prezimena i adrese. Prevara je uspela. �Sad �e �ika to da sredi�, re�e i pristupi standardnoj proceduri �brisanja suza�. Procedura je podrazumevala �etanje okolnim ulicama ne bi li de�ak prepoznao ulicu i ku�u u kojoj �ivi. Naravno, de�ak je �pro�etao njega� i na kraju su obojica zavr�ili u stanici milicije. Tamo je saznao da de�aku gubljenje ve� prelazi u naviku i da je pre nedelju dana nasankao jednog koji je bio u zameni na istom �o�ku. De�aku su dali neku bombonu, a novajliji objasnili da �e sve biti mnogo lak�e kad upozna �kom�iluk�. Pokazalo se da se de�ak �izgubio� dvadeset metara od svoje ku�e i to, u stvari, zbog bombona i vo�nje automobilom, �to je u ta sirotinjska vremena bio doga�aj za �puvanje� pred drugom decom. De�aku, koji je sada dobro zagazio u petu deceniju, jo� bridi pozadina od onoga �to je od oca posle svega dobio �im se milicioner uhvatio za kvaku sa spoljne strane. Za razliku od sada�nje policije, milicioneri su decu branili. Zaista, pored bakalina, mesara, obu�ara, poslasti�ara i po�tara, Beogra�ani su, �ezdesetih godina odlaze�eg veka, imali jo� jednog �kom�iju� koji, kao i ovi prethodni nije stanovao u tom kraju: �pajkana�, �cajkana�, �milkana� ili, najjednostavnije, �plavca�. Zvani�no, milicionera-pozornika, u hijerarhiji najni�eg po rangu ali, su�tinski, najzna�ajnijeg �inioca �slu�be�. �Du�io je� nekoliko kvartova i na smenu sa jo� dvojicom kolega vodio ra�una da javni red i mir ne budu naru�eni. Radno vreme provodio je �etaju�i rejonom, pa mu je otud naziv i ��eta�, odnosno ��o�kar�. Kako je godinama radio u istom kraju poznavao je ceo �kom�iluk�. To mu je umnogome olak�avalo posao. Uvek je bio obave�ten da se, recimo, �Bane �Babura� vratio iz Nema�ke (ili sa robije)�, da su se ��ika i Lenka ju�e stra�no sva�ali zbog �ikinog neizbijanja iz bifea� i da je �kod one sa tre�eg sprata opet bio �onaj vodoinstalater sa Karaburme� iako je sa vodovodom sve u redu i da ona opet ima novu haljinu� itd. On bi onda oti�ao do �Babure� i rekao mu da �e ga dr�ati na oku i da ga �avo ne nosi da ne�to brlja u �njegovom rejonu�, sa �ikom bi popio koju, ali bi i njemu i �eni mu zapretio patrolom i sudijom za prekr�aje ako bi se kojim slu�ajem potukli, a kod �one sa tre�eg sprata� bi probao da se prisloni na kaficu. Beograd je bio vrlo miran i bezbedan grad, izme�u ostalog, zahvaljuju�i pozornicima-�o�karima. Uniforma je imala autoritet i to �e potvrditi svaka onda�nja legenda sa asfalta pod uslovom da je pre�ivela poslednju deceniju. Sedamdesetih je milicija reorganizovana. Pozornici su i dalje postojali, ali nisu imali stalni rejon koji je ujedno bio mnogo ve�i. I�li su po dvojica. �Jedan zna da �ita, drugi da pi�e. Zajedno su kompletni�, pri�alo se. Vijali su se sa sitnim pija�nim lopovima, secikesama, obija�ima automobila i valjatorima lakih droga. Najvi�e od svega su voleli da legitimi�u. Pored standardne opreme, �utoke� (pi�tolja) koja se jo� uvek vrlo retko potezala i �vucibatine� (pendreka) za koju su se hvatali �e��e, nosili su i �tu�ibabu�, radio-stanicu pomo�u koje su bili stalno u kontaktu sa centralom i koja je �tu�akala� podatke iz eventualnog dosijea. Ranijim nazivima su pridodati novi: �drot�, po �ici koja je spajala mikrofon sa tu�ibabom; �kljun�, po �iritu na �apki. Javni red i mir im je jo� uvek bila osnovna delatnost. Tu negde onaj pozornik odlazi prvo u kancelariju, potom u penziju. Osamdesetih, kako je �ivotni standard rastao tako je i njih bivalo sve manje, a sve vi�e patrola u automobilima. �Murija�. U patroli su bili po trojica. �Jedan zna da �ita, drugi da pi�e, a tre�i u�iva u dru�tvu intelektualaca.� Zvali smo ih ��anditi� zbog hara�a koji su otimali od voza�a (�anditizam). Po Beogradu je polako po�elo da se puca. Li�na i imovinska sigurnost bivala sve ugro�enija i ugro�enija. Tu i tamo na videlo je isplivavala i poneka aferica saradnji �murke� i �krimosa�. Mrak je nastupio sa devedesetim. Milicija je promenila ime u policiju koja se popunjava povratnicima sa svakoraznih rati�ta, profesionalnih branitelja srpstva, ognji�ta i pragova. Suo�ismo se sa �kerovima�. Policija se zbog, je l' da, ratova u okru�enju uve�avala velikom brzinom i mic po mic izme�ala sa kriminalcima. Puca se na sve strane, otima se usred bela dana. Likovi sa poternica voze d�ipove sa crveno-plavim rotacionim svetlima. Na ulicama kerovi tuku gra�ane koji, zamisli molim te, tra�e neka gra�anska prava. Decu nam hapse i prebijaju. Pomisli �ovek � gotovo je sa �ivotom. Pre neki dan kerovi su iskazali svu svoju poslovi�nu hrabrost. �im su ih opkolili doju�era�nji �d�akovi za batinanje�, spustili su svoje �instrumente� naprasno se setiv�i da su i oni �narod�. Palo je i plakanje sa ljubakanjem. �A sad brate!?�, rekao bi taj isti narod. Slede�eg dana, tu i tamo, vi�ena je parkirana poneka saobra�ajna murija. Mogu se sresti, mada vrlo retko, i kljunovi. Kada se neki novi, mali plavi de�ak oslobodi straha i kada bude pri�ao �o�karu iz bilo kog razloga, zna�emo da je kona�no svanulo i da su do�la nova/stara dobra vremena. Zoran Majdin
|