| KULTURA |
Vreme vanredno izdanje broj 4, 7. april 1999. |
Nove knjige Turbo-drama ili književnost? U srpskoj kulturi, uprkos sumornoj slici društva, još uvek nastaju remek-dela Onaj ko ne razlikuje veličine i značaj pisaca, a to će reći da ne razlikuje vrednosti književnih dela, jednom od najboljih kritičkih duhova filozofije Dejvidu Hjumu liči na čoveka kome je krtičnjak velik kao planina, a barica ravna okeanu. U vremenu u kome živimo poređenje krtičnjaka i planine snažno iznosi na videlo i nešto što Hjum u ovoj prilici nije imao na umu - mračni i slepi duh koji sebe hoće da ustoliči kao vrhovnog gospodara svih vrednosti. O tom dobu teško da bi vredelo ozbiljno razmišljati da nemamo tu bolnu privilegiju da budemo osuđeni na njega i da ga svuda i u svemu susrećemo. I visina planina, kaže jedan nemački antropolog, meri se dužinom čovekovog koraka, ali ako krtičnjaci postanu planine, na koliki i kakav korak su osuđeni ljudi koji treba da žive u takvom svetu? U srpskoj kulturi, međutim, uprkos ovoj sumornoj slici društva još uvek nastaju remek-dela, ali ne treba zaboraviti da politika deluje mnogo šire no što je to puko odlučivanje vlastodržaca, jer ona u običnom narodu može temeljno da ruinira moć prosuđivanja i dobar ukus. Dovoljno je videti kakva se manipulacija muzičkim nasleđem odvija poslednjih četvrt veka. Od začetaka novokomponovane muzike do njenog tzv. turbo-folk izdanja sasvim smo preplavljani azijatskim zavijanjem predstavljenim kao autentični proizvod našeg duha i podneblja u kome se sustiču Istok i Zapad. TEROR: I dok ovaj teror još neometano traje, desilo se ovih dana nešto što oduvek najavljuje nove krtičnjake. Reč je o spontanom protestu protiv igranja previše stranih autora u srpskim pozorištima. A kada je na taj prividno bezazleni napad u "Politici" odgovorio neko ko o pozorištu ima šta da kaže, i to na umeren i naoko pomirljiv način svojstven Jovanu Ćirilovu, "Politika" je dosta nevešto napravila anketu koja stvar treba da "uravnoteži", što najbolje pokazuje da se mišljenju o prevelikom broju stranih dela na repertoaru ipak pruža tiha podrška. Tu se, vidno, preslikava ksenofobija koja igra važnu ulogu u oblikovanju političkog diskursa u Srbiji. Nema nikakve sumnje da svako iole vredno dramsko delo domaćeg autora, koje može da izdrži osnovne kriterijume za postavljanje na scenu, treba igrati utoliko pre što se scenskim dražima mogu prevladati mnogi nedostaci dramskog teksta. Iz prigovora repertoarima, o kojima bi se inače moglo ozbiljno raspravljati, sledi sasvim pogrešan zaključak kako tobože postoje mnogi dobri domaći komadi, ali se oni ne igraju. Gotovo kao idealna ilustracija koliko je takvo mišljenje da ima odličnih domaćh drama koje samo čekaju da budu izvedene pogrešno, može se uzeti novembarsko-decembarska sveska "magazina za književnost, kulturu društvena pitanja" Književna reč. Posle dugog posrtanja i tavorenja, do granica samoizolacije, Književna reč je nedavno skrenula pažnju na sebe pokrećući jedinstven oblik izdavačke delatnosti. Uz brojeve časopisa, sve bolje grafički opremljenog, dobijala se i jedna vredna knjiga, na primer zbirka eseja Miodraga Pavlovića. U svom novembarsko-decembarskom izdanju, sa znakom "drama 98", Književna reč objavljuje četiri nova, očito posebno odabrana, dramska teksta: Mirko Stojković Pećina, Dragan Stanišić Prah i magla, Aleksandra Ilić Gladna polja i ružini potomci i Dragan Kostić Dlakavo jaje. Sa izuzetkom Stanišića, autora nekoliko knjiga proze, sve su to, kako se vidi iz beležaka, mlađi, novi pisci - Aleksandra Ilić je još student Fakulteta dramske umetnosti - koji su završili i Stojković i Stanišić. Stojković je za dramu M70 nagrađen priznanjima "Meša Selimović" i "Dragiša Kašiković". IZBEZUMLJENI PUŠAČ: Sve bi to bio razlog za zadovoljstvo, a objavljivanje dramskih tekstova u Književnoj reči povod za svaku pohvalu, da je reč o iole vrednim dramama. Ali čega sve tu nema! Na trenutke čitaoca obuzme puka neverica da se tako uopšte može pisati. U Stojkovićevoj drami čitaoca dočekuju Miša, izbezumljeni pušač, Dragutin, desetar koji nešto zagonetno piše, i patuljak, kojem prvi lik stalno pokušava da otme lulu. Samo malo kasnije, pošto je i motiv "jugonostalgije" uključen u dramu, uz zvuke prirodnjačke serije "Opstanak" i jednu besmislenu tuču okićenu pištoljem i daljincem za televizor, "baba", navodno lik senilne bogatašice potkraj života, u morževima prepoznaje svinje, a zatim po brkovima "kravu Jovanu" - kako se zove jedan ženski lik u ovoj drami. Pa se zatim opet pominje "četvrta Jugoslavija", da bi trijumfovala Dragutinova želja da piše, "i šta ga briga ako samo deca razumeju". Ova drama, međutim, ne može da se razume, bez obzira na očigledne i nevešte pokušaje groteske. Na početku drame Aleksandre Ilić Dunja se pita da li smrad potiče od svinja koje su vožene u kamionu koji je i njih prevezao ili od njenih nogu, pa ih pomiriše, a onda umesto serije "Opstanak" eto jednako popularnog Dejvida Belamija, što će pripremiti pojavu krave sa gas-maskom, koja je opet nagoveštaj da se zapleše kao u "balu pod gas-maskama". Uz natpis "uđite srećni i zeleni u treći milenijum" u pozadini, na sceni je trpeza zatrpana svinjskim pečenjem i pićem, da bi na tom, kako kaže, "svinjodromu", Borko da oceni pir "pokazao gest rukom za dijareju". Uz kamiondžijin stih da je svinje "samo prevozio preko granice u klanice" i Dunjino odbijanje da opet "sluša i gleda Zombi-ljude i Zombi-svinje", sledi kamiondžijina metafizička poruka da "svako ko pojede meso mutanta, mutiraće i sam", pri čemu se pobeći ne može, jer nema točkova, "pojele ih svinje". Na kraju, stiže "Ruža vetrova", opali se jedan hitac iz puške i svi padnu mrtvi, te na praznu scenu izlaze lica sa gas-maskama na kojima je nacrtana crvena ruža, a "u kulminaciji plesa idu KRAVA MIRA i DETE TELE". I dok čitalac pomišlja da li to pisanje velikim slovima treba da bude vrhunac smelosti ili dosetljvosti, stiže produhovljena završna napomena da se publici "lenje pite dele pri izlasku". U Kostićevoj drami, koja je daleko najprimitivnija, uz nadmetanje u puštanju vetrova odjednom nestane svetla na sceni, slede uputstva kako da se pojača erekcija i zatrudni, odredi pol deteta, a sve uz dilemu kako bi to bilo kada bi "baba išla u j... a nije mlada" i težak izbor između "j... i opere", kako autor zamišlja da se prostakluk učtivo piše sa tri tačke. Igor interpretira narodne mudrosti po modelu "Zora rudi, kajgana miriše, kasno Marko na Kosovo stiže", a "to ni dragi Dunav ne može da opere". KREŠENDO: U ovom krešendu pretenciozne niskosti i neosvešćenog rđavog ukusa, utoliko poraznijem jer je reč o novim spisateljskim imenima, Stanišićeva drama nastoji da ujedini neku vrstu ludizma i ludnice, i da se probije do smisla bolesti "koja se zove 'Kraj veka'". Uz poneku prihvatljivu scenu, nažalost, i on dolazi do takvih rešenja da njegov junak "kada je na spidu razgovara sa Bogom" pa zna da je ovaj "juče jeo hamburger i pio 'Sprajt'". Pesma Koko valjda treba da bude brehtovski song o novom, izveštačenom životu u kome je muž vlasnik fabrika i salona, a žena ide ponedeljkom u solarijum, utorkom u šoping, sredom na jahanje, četvrtkom na tenis, petkom vežba ikebanu, subotom igra bridž, pa su uz guvernantu i kuvaricu, njenu lepotu i negovanost ona i njen muž divan par. Između psovke, traženja tamne strane meseca, Hamleta, Ofelijinog groba, Roza i Gila, ide i citat pesmice o tome kako je zec "poceo da suska kada je pukla puska". A onda eto i Staljina i mlade Gojkovice, Ekskalibura, Marka Kraljevića, Sančo Panse, Betmena i Robina, Flaša Gordona i "Utve Zlatokrile", Alana Forda i Hajduk-Veljka, braće Dalton i Mrnjavčevića, a, "u poverenju, Vila Ravijojla je baš zgodna cupi", zaključuje jedan junak. Samo bi još neki turbo-režiser trebalo da ubaci pesmicu koja se ovih dana ne može izbeći što god da slušate ili gledate i koja verovatno demonstrira genijalnost nove muzike, u kojoj se promišljeno i mudro kaže: "Ne diraj mi cupi, ti kretenu glupi?" Sve je to, međutim, više nego opasno jer je znak jedne podvrste propadanja književnog ukusa koja je mnogo razornija i opasnija nego pitanje da li će se savremena srpska drama blagovremeno obračunati sa političkim izazovima trenutka. Koliko god angažovanost bila dobrodošla kada je reč o političkim dilemama našeg doba, koje su ozbiljno i nenadoknadivo oštetile naše živote i ugrozile naš opstanak, razaranje kulturnog tkiva je ono što će nas dokrajčiti. Mora se misliti o vrednostima, tu veoma istaknuto mesto imaju pozorišna i književna kultura, ono što im je zajedničko i ono što dele, kao što je to drama. Kako u ovako teškim okolnostima zaštititi ideju vrednosti, a istovremeno sačuvati mogućnost komuniciranja sa savremenim trenutkom? Ima za to više primera, no ovde će u nekoliko reči biti spomenuta dva. Prvi je drama Vide Ognjenović Mileva Ajnštajn (Stubovi kulture, Beograd, 1998), druga drama Nebojše Romčevića Karolina Nojber (Karolina Nojber i druge drame, Institut za pozorište, film, radio i televiziju / Fakultet dramskih umetnosti / Grad teatar, Beograd, 1998). Vida Ognjenović bira zapostavljenu, čak i kod nas nedovoljno poznatu Ajnštajnovu koleginicu sa studija i jedno vreme životnu saputnicu, Milevu Marić. Ne samo što već izborom svojih likova Vida Ognjenović pokazuje da je zanima dramsko istraživanje vrednosti, već se pred gledaoca ili čitaoca odmah postavlja važan zadatak. Legenda o Ajnštajnu u ovom veku toliko je jaka da prikazivanje "naučnika u mladosti" i njegovog puta do velikog otkrića predstavlja izazov za svačiju maštu. Međutim, to je samo jedno lice drame koja traga za naličjem veličine. Kraj ovoga veka obeležen je problematizovanjem društvenog položaja žene. Sa jedne strane je pitanje sreće u životu i odnosa između ljudi, sa druge društveni i istorijski smisao pitanja odlaska na studije u inostranstvo i statusa žene naučnice u akademskoj zajednici i bračnoj vezi. Napokon, tu su svakovrsne predrasude sredine, roditelja i samih naučnika, koje iz temelja razaraju život dvoje mladih ljudi, a jednu posebnu privrženost i zanos pretvaraju u tragediju žene, majke i naučnice. Ne može tema biti savremenija i aktuelnija, ali se Vida Ognjenović ne povodi za stereotipima, jer joj je sve ovo potrebno da bi stvorila uslove u kojima se dve snažne individualnosti sustiču i razilaze. Dok Mileva pronalazi svoju sudbinu u znanju, ona stiče i ljubav izuzetnog čoveka, ali kada svoju sudbinu odredi kao posvećenost i podredi je Albertu, ona istovremeno odbacuje ideal samostalnosti i ravnopravnosti. Utoliko ga njena propast ponovo afirmiše, pa je Mileva na granici da postane pravi tragički junak, jer ono što joj donosi sreću ona žrtvuje da bi tu sreću imala i upravo zato je gubi. Mileva je, prema tome, dramski zaokružen karakter, ali je njeno gubljenje individualne snage nužno praćeno i tišinom u koju ona lagano tone, njen glas postaje dramaturški sve slabiji. Ajnštajn, međutim, koji treba da preuzme njenu ulogu, upravo zato što je nedorastao svom već savladanom izazovu (da prezre predrasude porodice i sredine, da savlada otpor profesora i prilika koje ga onemogućavaju da brže napreduje u nauci), takođe mora da zaćuti. Njegov društveni uspeh je daleko od vrline koju mora ili da izgubi, kao otac koji zaboravlja na svoje dete, kao naučnik koji u uspehu ostavlja sve za sobom ili zadrži tako što će ostati bez svoje osnovne vrline, borbe za naučničku sudbinu. Vida Ognjenović pri tome vešto uvodi druge likove, ne samo da bi oživela scenu već i da bi omogućila da bude rečeno ono što glavni likovi ne mogu reći jedno drugome. PARALELIZAM: Nedostatak u Ajnštajnovom karakteru, isto kao i ona završna naprslina u karakteru i sudbini Mileve Marić, teško se može premostiti. Za to bi bila potrebna sredstva prave tragedije. Ajnštajn ostaje veseli mladić koji se ludira i uspešan čovek koji je prigrabio pravo na to da ima samoga sebe. Vida Ognjenović mu stavlja u usta reči kazane od milja koje ništa ne znače, igrajući se, što ona voli, stvaranja novih izraza i razdraganog nizanja zvučnih ali besmislenih slogova, a na kraju drame i nezahvalnu ulogu da izveštava o tome kako je došlo do raskida, što šteti dramskoj tenziji. Koliko god delovala porodična kob Marićevih koji se rastaju sa razumom, a Ajnštajnov pad bio ublažen njegovom ljubaznošću ili privremenim trpljenjem gašenja života u Milevi, osnovna protivrečnost se ne može ukinuti. Zato što joj se drama ne obraća tragički dosledno, scena mora da se oživljava raznim sitnicama, poput laboratorije za fiziku. Iako ne može da dramski raspravi ono što je osnova tragičkog odnosa, što ostaje veštini režisera i glumaca da dograde na sceni, reč je o zanimljivom i dobrom dramskom tekstu. Mnogo je srodnosti koje povezuju Romčevićevu Karolinu Nojber sa ovom dramom. Od položaja žene, ovaj put u samom pozorištu, do paralelizma koji nastaje jer je Karolini njen muž Johan posvećen do samozaborava. Romčevićeva drama je u isti mah podsetnik na razvoj pozorišta, jer je Karolina Nojber unela novu vrstu glume i shvatanja predstave, i rasprava o smislu dramskog predstavljanja. Ovo udvajanje zbog kojeg se na sceni vidi još jedna scena i u drami igraju druge drame, otvara velike mogućnosti dramskog izraza. Raskol Katarininog karaktera, koja sve žrtvuje pozorištu i upravo zbog toga gubi ono pozorište zbog kojeg je sve žrtvovala, premošćuje raspon od Rasina do Gotšeda. Romčevićeva drama je tragička rasprava o dramskom ukusu, u njoj se kao protivteža tragičkoj uzvišenosti drame, pozorišta i glumca javlja Hansvurst, popularan lik kojeg prizemnost i bliskost narodu pretvara u neodoljivog zabavljača. Katarina, njegovo dete, kao simboličko dete zabave za prost puk, prezire ono iz čega potiče, pa ukida raznovrsnost i veselost života zarad tragičke uzvišenosti, da bi završila u niskosti života. Krivica njenog prezira, koja joj se vraća u samoponiženju, ne slabi saznanje kako se ulagivanje svetini ne može ukinuti tako delikatnim sredstvima kao što je tragička umetnost. Ukus se mora oblikovati i obrazovati u institucijama koje neće zavisiti samo od popularnosti komada koji se igraju, već i od njihovog kulturnoistorijskog značaja. Propast Karoline Nojber je slika propasti dramskog, književnog i pozorišnog ukusa, koji se olako i primitivno nadražuje psovkama i scenskim šegačenjem. Tu Romčevićev komad dobija još snažniju crtu aktuelnosti i postaje jedna dalekosežna i promišljena dramska intervencija o sudbinii drame, književnosti i kulture. Hansvurst - "Pink" ili "Palma", satelitski programi RTS-a, "Kasandra", "Ljovisna", "Čuvari plaže" i ko zna šta još - to je granica ukusa. Romčević olako Katarini daje da u poslednjoj sceni preuzme ulogu Hansvursta, što nije ni logično ni ubedljivo, kao ni bombarderi koji preleću pozorište, ili pijani Kaplar koji zna da Karolinu koja glumi nazove Klitemnestra. Uprkos tome, ova drama jasno i ubedljivo iznosi na scenu sukob visokog i niskog stila, uzvišenosti i populizma, a mnoge reči o pozorištu i kulturi su i jasna ocena današnjeg stanja ukusa. Upravo tu bi se mogla otvoriti nova dimenzija problema, nivo jezičke uobličenosti drame, raskol između iskaza koji se lako izgovaraju na sceni, i onih koji se možda teško izgovaraju ali se ne zaboravljaju, od Eshila do Šekspira, od Rasina do savremene drame. Taj nivo dramske i književne uobličenosti upravo je vrednosna barijera za turbo-dramu i turbo-pozorište. Aleksandar Jerkov |
| Ko je Ven Ho Li Don Maršal čekao je do duboku u noć 17. marta, da se gomila novinara raziđe ispred Lijeve kuće, da bi svratio do svog suseda. Ven Ho Li, osumnjičen da je špijunirao u korist Kineza, bio je kod kuće. Maršal je bio zapanjen njegovim stoicizmom. "Rekao je da je sad sve u božjim rukama", prisetio se Maršal. "Poricao je da je učinio bilo šta pogrešno i ne razume zašto je osumnjičen. U potpunosti se prepustio sudbini". Ni Maršal ni njegova supruga, takođe kompjuterski stručnjak u Los Alamosu, ne veruju da je njihov komšija sposoban za zlodela za koja ga tereti američka vlada: za odavanje najosetljivijih tajni vezanih za najsavremeniju nuklearnu tehnologiju kineskoj vladi. Ven Hoa i njegovu suprugu Silviju, Maršalovi znaju još od 1980. "Najpre sam bila šokirana, zatim zabrinuta, a naposletku besna", izjavila je Džin Maršal. "To bi značilo da uopšte ne poznajem Ven Hoa". Po rečima Maršalovih, Li se ponašao kao tipičan pripadnik srednje klase. Voleo je da ide na pecanje, da kuva, uređuje baštu. Bio je jako drag komšija, izrazito predusretljiv. "On je od onih ljudi koji bi, ako bi krečio svoju kuću došao do vas i pitao - mogu li i vama da okrečim stan?" Liju je bilo najviše stalo do obrazovanja svoje dece i do blagostanja ostalih iz kineske zajednice. "Stalno ih je terao da uče, a čak je organizovao i tečaj kineskog", priča Don Maršal. Ali, miran život Ven Ho Lija iz korena se promenio. "Za Božić nam je u poseti bila njegova ćerka. Sećam se kako je pričala koliko joj se otac raduje penziji krajem ove godine". Penzija je stigla pre nego što joj se Ven Ho i sam nadao. |
| prethodni sadržaj naredni |