| KULTURA |
Vreme vanredno izdanje broj 4, 7. april 1999. |
Zapis o mostovima Iz noći u noć umnožavaju se lešine mostova na srednjoevropskim rekama. Jedan krajnje sumnjivi Mastermajnd, mnogo poznatiji po dosadnim oralnim avanturama nego po moralnom kredibilitetu, rešio je da se radikalno obračuna sa svojim protivnikom baš preko naših leđa, i preko naših devastiranih života Postoje tako neki ljudi koji vole da ruše mostove, i koji misle da je to bar isto tako normalno kao i građenje dotičnih - zanat, brate slatki! Nedavni zapadnobalkanski "rat za teritorije" upoznao nas je, recimo, s čudesnim mentalnim svetom nekog pro(lu)palog zagrebačkog režisera koji je komandovao junačkim rušenjem Starog mostarskog mosta. Ovaj je, pak, most bio arhitektonsko remek-delo i jedan od najprepoznatljivijih simbola ovog dela sveta; propali režiser, međutim, tu građevinu danas, u svojim jadikovkama i filipikama, naziva "jebeni most", i nikako mu nije jasno zašto ga ceo svet proganja zbog tamo nekakve gomile kamenja, pa još "orijentalnog porekla"?! Ih, pusto tursko, ko to može da žali? Ako na kraju završi u Hagu ili na tako nekom mestu, nema sumnje da će to smatrati vrhuncem nepravde. Ali, sve su to ionako samo "balkanski divljaci", zar ne? Šta bi se od njih drugo i moglo očekivati? Civilizovani svet to rešava drugačije: on ruši mostove samo veoma, veoma daleko od kuće. Ruši ih, dakle, onima koji, u svojoj subhumanosti, nečega boljeg i nisu dostojni. Neće valjda, kao neki varvari, da rokaju Tower Bridge ili Bruklinski most? Balkanci, međutim, nisu dostojni tako suptilnog civilizacijskog dostignuća kao što je čvrsta konstrukcija koja premošćava rečne obale. Tako je i u ratu koji "veliki svet" ovde vodi, gađajući, kao, Slobodana Miloševića a pogađajući Srbiju, prvo stradao stari Varadinski most, šarmantno zapuštena skalamerija koja je, jelte, eminentni "vojni cilj", iako bi se valjda sama od sebe srušila kada bi njome prošao jedan jedini malo kabastiji tenk... Bilo bi zanimljivo čuti šta je taj most skrivio ostrvljenom militarističkom umu? Budući da je stotinama kilometara daleko od Kosova, i da je u "vojne svrhe" mogao da posluži jedino tako što bi ogorčeni građani s njega mogli da gađaju avione praćkama i upućuju im krvnički kreativne psovke (They used sarcasm, rekli bi plačno montipajtonovci...), jedino logično objašnjenje je da su briselski stratezi zaključili da će preko njega na Kosovo pohrliti koljački četnički paravojni odredi: "Vojvoda Đorđe Balašević", "Đeneral Vojislav Despotov", "Serdar Kebra", "Polkovnik Čanak i 1300 kaplara" i druge genocidne postrojbe, po kojima je ovaj grad nadaleko čuven. Ako bismo se (neprilično) zezali. To što je u pitanju, zapravo, najpitomiji grad ove zemlje, u kojem su stranke nacionalizma i rata doživele na poslednjim izborima katastrofalan poraz, Militarističkom Umu ne znači baš ništa. On se baš na njega ostrvio iz sve snage, on ima svoje jebene Vojne Ciljeve, za koje samo on zna kako ih bira. I neće, izgleda, odustati dok ne spali ovu zemlju uzduž & popreko. Pa je krenuo da ruši i druge "strateške" mostove i zgrade po Srbiji. A sve zato da bi nasekirao njenog predsednika, mo'š misliti. Kao da je Varadin njegova dedovina, a ne duša našeg "sentimentalnog vaspitanja"; kao da je Beograd njegova okućnica, a ne naša najprisnija Tačka U Kosmosu, i Dom i Svet?! Zašto tim uniformisanim i epoletiranim kiborzima neko ne prikaže genijalni Kjubrikov film Dr Strangelove, možda nešto i shvate?! Varadinski most leži, skršen, u vodama Lepog Plavog Dunava, kao avangarda iliti prethodnica svih mostova koji će morati da padnu u ime lečenja nečijih bizarnih frustracija; ima li ikoga na ovoj planeti ko nije svečano zabetonirao svoja humanistička ušesa i koga vredi podsetiti da taj most, kao i sve mostove u ovoj talentovano nesrećnoj zemlji, nisu sagradili ni Slobodan Milošević, ni Vojislav Šešelj, ni general Ojdanić, ni Arkan, niti su oni, onako izvečeri, klecavo i pripito, hodali po njemu (a po njemu se hodalo tako blizu vode da ti se činilo kao da, Božemeprosti, hodaš po vodi...), niti je taj most nekakva "infrastruktura" njihovih sivomaslinastih jedinica: o, ne, to je zapravo infrastruktura naših jedinih života, i samo o tome se, dame i gospodo, radi. Sve ostalo su bedni izgovori kojima Militaristički Um uvek opravdava svoja maštovita zločinstva. Iz noći u noć umnožavaju se lešine mostova na srednjoevropskim rekama. Jedan krajnje sumnjivi Mastermajnd, mnogo poznatiji po dosadnim oralnim avanturama nego po moralnom kredibilitetu, rešio je da se radikalno obračuna sa svojim protivnikom baš preko naših leđa, i preko naših devastiranih života. A ovoj zemlji je ostalo da, kako god zna, preživi Mračno Doba. Koliko do juče, ona je imala nekakvog izbora: sada, preostalo joj je još samo da opstane. I ona će to učiniti, sopstvenim i tuđim demonima uprkos. Pa makar i hodajući po vodi. Teofil Pančić |
|
Pakost i vandalizam Bombe su već padale u blizini Gračanice (između nedelje i ponedeljka po četvrti put, i to na samo dvesta metara od Manastira), padale su u blizini Pećke patrijaršije, manastira Rakovica u Beogradu Verovatno bi patriotski bilo početi s nekoliko uvodnih rečenica punih etiketa i prefiksa o NATO-u, i Zapadu uopšte. No ne treba to činiti. Lični patriotizam ne nedostaje, i teško je uopšte smisliti pravi i originalni kvalifikativ, pogotovu nakon učešća u mnogim preventivnim akcijama protiv bombardovanja, da bi svet što više saznao o kulturnom nasleđu naše zemlje, posebno naše kolevke Kosova i Metohije. Trudio sam da se pojave nedostajuće publikacije i informacije za strani svet i da se što više sazna preko interneta. Imao sam i tu čast da budem jedan od pratilaca Franca Vebera - nosioca Veberove fondacije, ekologa koja ima respektivno milionsko članstvo u Evropi. Taj čovek je rekao "ne" bombama. Predložio je da se celo Kosovo i Metohija proglasi svetskom kulturnom i prirodnom baštinom. Ekipa iz mog Odeljenja za zaštitu i dokumentaciju konkretno je pripremila predlog širih zona kulturnog i prirodnog nasleđa, koji je određenom procedurom dostavljen UNESKO-u. Sada kad se to zlo dogodilo, šaljemo pisma i apele, lične i institucionalne, na stotine adresa. Kao poslenik zaštite kulturnih dobara posebno sam zabrinut za naše kulturno nasleđe. Bombe su već padale u blizini Gračanice (između nedelje i ponedeljka po četvrti put, i to na samo dvesta metara od Manastira), padale su u blizini Pećke patrijaršije, manastira Rakovice u Beogradu. Oštećeni su Sv. Bogorodica i Sv. Nikola u Kuršumliji (XII vek). Bombe padaju i po Fruškoj gori, gde su manastiri stradalnici iz II svetskog rata, od kojih neki ni do danas nisu u potpunosti obnovljeni. Spisak nije konačan, jer za sada nemamo informacije o zdanjima gradske arhitekture i narodnog graditeljstva. Ako govorimo o manastirima i srednjovekovnim crkvama, pogrešno bi bilo konstatovati da nisu oštećeni ili da oštećeni neznatno. Naime, naknadne posledice tek će se videti. Udari u blizini od dvesta metara pa do najmanje dva kilometra stvaraju potrese koji narušavaju statiku objekta. Pogotovu kad su u pitanju projektili sa kumulativnim dejstvom. Osim što su ugroženi objekti, još više je ugrožena budućnost živopisa u njima. Sonične vibracije odvajaju fresko malter od zida nosača, tako da se može desiti da čitav živopis ili njegovi delovi padnu i tek posle nekoliko godina. I hemijski procesi koji se oslobađaju prilikom eksplozija mogu ozbiljno da ugroze sam pigment živopisa. Toliko o srednjovekovnom nasleđu, prema kome smo i najosetljiviji. Međutim, nasleđe nisu samo manastiri, to su i remek-dela gradske i narodne arhitekture, što predstavlja većinu spomeničkog fonda nastalog u poslednja dva veka. Drastični primeri varvarizma pokazani su prema zgradama MUP-a u starom jezgru Beograda. Zgrada republičkog MUP-a jeste remek-delo poslednje četvrtine XX veka, koju je projektovao arhitekta Ivan Antić. Zgrada je antologijski primer savremene arhitekture kako treba interpolirati novo uz staro, uz puno poštovanje samog terena. To što je zgrada pripadala policiji nije nikakvo opravdanje, jer poznato je da takve takozvane vladine zgrade u ratnim uslovima nisu u funkciji, pošto se mozak i nervni sistem države - što će reći osoblje, dokumentacija, kao i komunikacijska tehnika - izmeštaju na sigurna mesta, koja mogu da izdrže i direktne udare, ili se atomiziraju na više mesta. Prema tome, radi se o čistoj pakosti i vandalizmu. Pogođena je i "Komanda vazduhoplovstva" u samom centru Zemuna, preciznije u okviru starog gradskog jezgra, koja uživa status prostorne kulturno-istorijske celine od velikog značaja za Republiku Srbiju. Sagrađena je 1935. i predstavlja jedinstveno arhitektonsko ostvarenje iz autorskog opusa Dragiše Brašovana. Bojim se da se ovaj tužan bilans po kulturno nasleđe neće ovim završiti, u pitanju je poslednja najezda varvara na vizantijsku, odnosno rimsku civilizaciju, koja uz male prekide traje čitavih 2000 godina. Marko Omčikus |
|
Uništavanje ogromnog kulturnog, istorijskog i prirodnog blaga znači bisanje identiteta naroda i njegovo eliminisanje sa civilizacijske karte Balkana, Evrope i sveta Više nego cinično zvuče izjave zvaničnika NATO da se bombardovanjem sprečava humanitarna katastrofa, kada se izaziva nova katastrofa, celog desetomilionskog naroda, uz ekološku katastrofu provociranu uništavanjem jedinstvenog biljnog i životinjskog sveta i prirodnih resursa od međunarodnog značaja. A pored toga, celokupna teritorija Jugoslavije prekrivena je vekovnim belezima civilizacija, od praistorijskih, preko grčke i rimske, vizantijske i srpske srednjovekovne, novovekovne i moderne, od pravoslavne i katoličke do islamske. Uništavanje tog ogromnog kulturnog, istorijskog i prirodnog blaga znači brisanje identiteta naroda i znači njegovo eliminisanje sa civilizacijske karte Balkana, Evrope i sveta. Posle ovoga što se čini našoj zemlji možemo samo razmišljati o tome sa koliko je brige biran svaki cilj i šta se još može očekivati u ime >sprečavanja humanitartne katastrofe<. Naši spomenici kulture i prirode razvejani su po celokupnoj teritoriji Jugoslavije i ne postoji način da se spreči da ne bude oštećenja ili totalnog uništenja. Pored toga, rušenje gradskih četvrti, mostova, brojnih industrijskih postrojenja, kao i oštećenja mnogih spomenika od velikog značaja za našu istoriju, arhitekturu i umetnost, pokazuje odsustvo svakog osećanja za vrednosti ne samo naše, već i celokupne evropske kulture. Očekujemo da će se međunarodne organizacije koje su zadužene da o tome vode brigu, oglasiti i osuditi ove vandalizme. Irina Subotić |
| prethodni sadržaj naredni |