In memoriam – Ljubiša Stojanović Luis (1952–2011):
O jednoj neodživljenoj budućnosti

Luis je otišao u punoj umjetničkoj snazi, "na vrhu vlastite igre", kako kažu Amerikanci. Ne kao jedan od onih muzičara iza kojih je, kao kod tolikih danas, sve najbolje već u prošlosti, nego u apsolutnom zenitu svoje muzičarske, pevačke sposobnosti i zrelosti

"Soćerdana Roma mori, lele, če šeresa, Če šeresa Roma mori, lele, diloresa..." ("Šta si uradio, čoveče, mori lele, s tvojom glavom, s tvojom glavom, čoveče mori lele, ludače...") – Oluja, Luis, 1980.

Uza ovolike smrti ovih dana, smrt Ljubiše Stojanovića Luisa, bespotrebna i prerana i u najgorem trenutku – pada posebno teško. Kako zbog raznih ličnih veza, tako i zbog spoznaje, užasne, o tome koliko je još stajalo pred njim. To nije od onih općih i pristojnih pretpostavki kakve se obično kažu kad netko ode prerano. Njegovi dolazeći, očekivani dometi i uspjesi nisu bili stvar apstraktne budućnosti i naših tipova konfabuliranja – oni su bili pred njim, doslovno na korak, još jedan korak do ostvarenja.

Za samo mjesec dana album s egidom "Posljednji kralj Balkana" ("The Last King of the Balkans") trebao je biti objavljen na svjetskom tržištu. Svi involvirani u taj album – od producenta Dragog Šestića i izdavača, holandske kuće Coast to Coast – znali su da imaju nešto posebno na rukama, rad potpuno svjež, nepotrošen, pun energije, i glas i stil koji će zasigurno prodrmati muzičke znalce. Kolege iz britanske štampe već su mi uzbuđeno pisale po prvim snimkama, čekajući s nestrpljenjem da dadnu svu pažnju i publicitet tome što su čuli.

Čitav "paket" bio je spreman: muzičko majstorstvo, naravno, ali i imidž, ona jedinstvena prepoznatljivost – obrijana glava i duga brada, uvijek u sandalama i u njegovim tipičnim dugim haljama na gabaritnom tijelu; znalo se od početka da nema načina da stvar odmah ne uspije. Pišući engleski tekst za knjižicu uz omot ploče, završio sam, sa sigurnošću, riječima da je "svijet spreman za Luisa".

Sad će i to, nažalost, trebati mijenjati.

Otud, za razliku od Ljilje Petrović Buttler i Šabana Bajramovića, koji su unatoč svemu ipak uspjeli na kraju krajeva dobiti zadovoljštinu neke vrste, potvrdu, i internacionalnu i domaću za svoj rad i biografije, za svoje pojave, Luisova pogibija peče još jače upravo zbog takve neodživljene budućnosti.

BITI DRUGAČIJI: Imao sam, kad već spominjem, sreće da čujem izbliza nastanak toga – ispalo je, potpuno neshvatljivo – posljednjeg albuma, od najgrublje forme do finalne produkcije. Ono što se tu čuje jasno i razvidno pokazuje jednu činjenicu iznad drugih: Luis je – a ne znam načina da naglasim dovoljno – otišao u punoj umjetničkoj napetosti, "na vrhu vlastite igre", kako kažu Amerikanci. Ne kao jedan od onih muzičara iza kojih je, kao kod tolikih danas, sve najbolje već u prošlosti, nego u apsolutnom zenitu svoje muzičarske, pjevačke sposobnosti i zrelosti. Nekome će ovo, u tamošnjem kontekstu pogotovo, zvučati možda pretjerano. Ali nije tako. Izmaknut napokon iz ograničenja i kratkovidnosti domaćeg estradnog biznisa, slobodan u drugom, svježem okruženju, slobodan da se razmaše, praćen fantastičnim bendom virtuoza i pod brižljivim i znalačkim producentom kojeg zanima jedino muzika, Luis je prvi put do kraja mogao pokazati svu raskoš svojega pjevanja, jedinstveni ton i raspon, muzičku okretljivost i maštu. I beskrajni profesionalizam.

Muzikanti su, naime, "mađioničari" – iza iznenađenja koja oduševljavaju publiku često se kriju trikovi, vreća s bijelim zečevima i kavezi s golubovima koje narod najčešće ne vidi.

I po tome je upravo Luis bio drugačiji od najvećeg broja kolega. Dragi Šestić, producent albuma, priča kako je, vođen iskustvom, prvoga dana snimanja ponudio pjevaču da rade s vokalima nešto kasnije, predvečer recimo – nijedan pjevač ne voli raditi ujutro, dok se glas ne zagrije. Luis ga je čudno pogledao: "Ne razumem." Nakon dodatnog objašnjenja, ponovo ista, hinjena ili prava, zbunjenost: "Ja sam pevač. Ja pevam, jutro ili noć." Odmah potom ovakva samouvjerenost na direktnom se testu pokazala potpuno istinitom. I više od toga. Luis je, ispostavilo se, bio od onih najrjeđih pjevača: "a first-take man", kako Englezi vele – "pjevač prve snimke", bez ponavljanja. Tko god je ikada bio blizu studijskog snimanja muzike, naročito u posljednjih deset i više godina, od eksplozije digitalnih pomagala, zna što ovo znači. Sa svojom čudesnom tehnikom – akademski školovanog pjevača uostalom – i golemim iskustvom, kilometražom doslovnom i prenesenom, Luis je mogao "upaliti" svoj glasovni instrument kad god je poželio.

DONETI DUŠU: Imao je jednu manu – nije znao koliko je dobar, koliko zapravo vrijedi. Sebe je uvijek doživljavao najprije kao zanatliju, a ne kao umjetnika. Zato, nakon što nas je prije trideset godina potresao tužbalicom Ne kuni me, ne ruži me, majko, pjesmom-zaštitnim znakom, vratio se u muziku kao u posao, u ono od čega se živi, praveći bolje i lošije izbore u tom smislu. Svejedno nikad nije pao suviše. S onakvom spremom teško je to bilo moguće. Kao i crnim džezerima i bluzerima, dogodilo mu se to da ga je publika cijenila, ali i postajala sve ravnodušnija. Struka ga je mnogo više poštovala i divila mu se, često to ne priznajući otvoreno, kao što je naš prerogativ u štedljivosti s komplimentima. Potpuno stabilna ličnost, bez ijednog poroka – Luis nije ni pušio ni pio – izgleda i bez sujete, nije se mnogo osvrtao na to, nastavio je marširati putevima uzduž i popreko bivše zemlje i Evrope. A istina je pak bila da Luis pripada onoj najmanjoj grupi domaćih muzičara-pjevača – uz Dadu Topića i dva Olivera, Dragojevića i Mandića – koji su pod vlastitim muzičkim utjecajima i načinom svoga pjevanja donijeli naročitu inovaciju, donijeli su soul. To je pokušaj, uspješan, da se crna muzika inkorporira u naš jezik, zvukovlje i naslijeđe, a da ono što izađe iz toga ne zvuči nakazno ili smiješno ili naivno.

Konkretno: svi znaju i ponavljaju da se, još u rodnom Nišu, prozvao ili su ga prozvali Luisom – zbog Armstronga naravski, dotle da je to postalo općost o kojoj se ne razmišlja. Međutim, baš ono što je donio u muziku u kojoj su se prožele narodna baština i zapadni moderni pravci, stilski je izbor nikad ranije ovako primijenjen, i nešto po čemu su ga prepoznavali – tehnika tzv. scat pjevanja, slobodne improvizacije bez riječi, samo glasovima, slogovima bez značenja. Patent, naravno, Sačmov.

Može i u obrnutom pravcu: Luis je razradio stvar tako što je uveo našu melodiku i ton u inostranu, inokulturnu tehniku, nadgradivši je opet dalje u procesu nazad na domaću osnovu – inteligentno vidjevši da su se u njoj mogle također naći, ako se dobro traži, skrivene a unešto slične prakse – kod Vlaha i Roma naročito, u repertoaru gdje je bio najkomotniji. Premostio je time – poput svih najboljih – klanac između dva svijeta, učinivši ih kompatibilnima, srodnima, organskim.

Posljednje što je snimio i ujedno posljednja pjesma na albumu, upravo je takva džezerska sket-improvizacija – na Nišku banju: bez teksta, bez riječi, bez određenog jezika, osim muzičkog, lokalnog i univerzalnog. Nju Orleans i devet osmina zagrljeni, prožeti zauvijek. Kao i uvijek kod Luisa, i na ovom i na onom svijetu.

Đorđe Matić