Tragom legende:
Dobri vojnik Jozef Šulc

Nemački novinar Mihael Martens autor je knjige Potraga za herojem. Priča o vojniku koji nije hteo da ubija. U intervjuu za berlinski "Tagescajtung" on objašnjava kako je nastao mit o nemačkom vojniku koji nije hteo da strelja civile i zašto o tome u Nemačkoj niko ništa ne zna

Gospodine Martens, u Srbiji Jozefa Šulca, kaplara njemačke vojske, slave kao heroja. Zbog čega je ovaj vojnik, koji nije htio ubijati, u Njemačkoj tobože nepoznat?

U sjećanju Nijemaca na Drugi svjetski rat Balkan je bio sekundarno ratište. Njih zanimaju Francuska i Italija, jer su to mjesta na koja odlaze na godišnji odmor. Kao i Rusija, jer su im tamo bili djedovi. Masakr u francuskom Oradur sir Glanu je mnogima poznat, no jedva da iko zna nešto o Kragujevcu u Srbiji, iako je tamo ubijeno 2800 civila. U Srbiji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji je ovaj rat, naprotiv, bio velika bitka protiv moćne Njemačke, u kojoj su pobijedili. Zbog toga su i sjećanja tako nejednako podijeljena.

Kada ste prvi put čuli za Šulca?

Poslije jedne lokalne proslave u Kragujevcu pitali su me da li bih želio vidjeti spomenik Šulcu. Pitao sam: Spomenik njemačkom vojniku? Ovdje? Vjerovao sam da sam na tragu historijske senzacije. Da bi se galerija otpora protiv Hitlera morala proširiti.

Kako je nastao mit o vojniku koji nije htio ubijati?

Kada mi je postalo jasno da se ova priča nije mogla odigrati onako kako mi je bila predstavljena, pomislio sam da je izmišljena kako bi doprinijela poboljšanju njemačko-jugoslovenskih odnosa. No ova postavka teorije zavjere bila je pogrešna. Ovdje nije bilo režisera, razni faktori su zajednički djelovali.

Zar ove nepodudarnosti na koje ste naišli prilikom istraživanja niko ranije nije uočio?

Naprotiv, Institut za istraživanje vojne historije je opovrgao mit o Šulcu još sedamdesetih godina. Tamo sam saznao da je vijest o smrti kaplara stigla još u noći prije nego će on naredni dan navodno biti ubijen. Ali ovo nije nimalo naškodilo životnosti ovoga mita.

Ali ko je i zašto sudjelovao u ovoj legendi?

Najvažnije od svega jeste da su mnogi ljudi željeli vjerovati u ovu priču. Ona je i pored sve svoje strašne stvarnosti više ohrabrivala nego istina. To je za politiku bilo jako praktično. Nakon 1945. postojala je, kako sa njemačke tako i sa jugoslovenske strane, jaka volja za ponovnim približavanjem. Da Šulc nije postojao, trebalo bi ga izmisliti. A upravo to se i desilo. Konkretno su u ovome učestvovali novinari, diplomati, jedan poslanik savezne skupštine, kao i šef kancelarske službe, te stanovnici oblasti u kojoj se slučaj navodno desio i koji su se pojavili kao svjedoci nečega, što se nikada nije niti odigralo. A sve ovo iz različitih razloga.

A to bi bilo?

Kod novinara se prije svega radi o dosta liberalnom odnosu prema činjenicama. Kao i u lošem istraživanju. U Njemačkoj je, na primjer, slučaj objavljen još 1961. u tada popularnom časopisu "Noje ilustrirte". Fotografije prikazuju čin strijeljanja, gdje jedan njemački vojnik stoji bliže strijeljanima nego svojim kolegama. Iz toga je konstruirano da se radi o Šulcu koji ide prema osuđenicima na smrt, kako bi umro zajedno s njima. Autor teksta je scenu opisao kao da je i sam bio prisutan.

Šta se desilo nakon toga?

Ovaj članak dopao je u ruke tadašnjem upravitelju Centrale za progon nacionalsocijalističkih zločinaca iz Augsburga. On nije mogao ni zamisliti da novinari rade na takav način, te je pokrenuo jednu od najvećih istraga u istoriji Njemačke. Pritom se nije radilo o Šulcu, nego o zapovjedniku voda za strijeljanje. Prema vojnom kaznenom pravu, on nikada ne bi smio na smrt osuditi onoga ko bi se oglušio o zapovijedi. Ako bi se to ipak desilo, to bi dokazalo postojanje takozvane zapovjedne krize, što podrazumijeva kažnjavanje smrću za neizvršavanje zapovijedi. Na ovo su se pozivali mnogi bivši vojnici koji su bili optuženi kao ratni zločinci.

Razumljivo je da su Nijemci nakon 1945. čeznuli za "dobrim Nijemcima". Ali otkud ova čežnja kod pobjedničkih snaga, kojima je pripadala i Jugoslavija?

Strašne događaje je lakše prebroditi ukoliko postoje iznimke. Milioni mrtvih u holokaustu su teže razumljivi nego Primo Levi ili Ana Frank. U Srbiji je mit o Šulcu bio dio prevazilaženja vremena njemačke okupacije.

Koliko dugo ste – pored vašeg dopisničkog posla – radili na Potrazi za herojem?

Na slagalicama ovog slučaja radio sam četiri i pol godine. Ali to se ne može računati na taj način. Na početku sam mislio da će to biti izvrsna reportaža. Tek kada sam shvatio da se tu radi o jednoj paradigmatičnoj priči, s obzirom da nam ona pripovijeda o tome kako nastaju legende, započeo sam sa intenzivnim radom. Ova faza trajala je dvije godine.

Ridiger Rosig