Pritisci na medijske slobode:
Poroci tajni, vrline javne

Zbog objavljivanja poverljivog izveštaja o stanju odbrambene sposobnosti zemlje – podataka koje jasno pred očima vidi svaki građanin Srbije – najpre su optuženi novinari, da bi nadležni nakon bure u javnosti sve vratili u istragu koju će voditi protiv njih i N.N. lica, što sve daje podlogu za još jedan poraz države pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu

Načelno pozitivan stav Evropske komisije (EK) o napretku u evropeizaciji Srbije ministarka pravde Snežana Malović prije nekoliko dana je protumačila kao poruku dosadašnjim kritičarima reforme pravosuđa: "Snažna poruka onima koji su sakupljali jeftine političke poene neargumentovano kritikujući reformu pravosuđa, kao i onima koji su tim kritikama pružali podršku raznim interesnim grupama da ne mogu da nas zaustave u tom poslu i vrate nazad u mračna vremena", rekla je, ne spominjući da je EK izrazila velike rezerve oko postupka reizbora sudaca i mogućnosti političkog utjecaja na pravosuđe, kako suce, tako i tužioce – upravo misleći na interesne grupe i mogućnost političkog utjecaja na nezavisno pravosuđe.

Time ćemo se, dakako, i nadalje baviti, ali ovoga puta evo konkretnog primjera političkog pritiska nezavisnog tužilaštva – novosadskog, ovoga puta – na slobodu medija i slobodu novinara.

U junu ove godine, naime, novosadski dnevnik "Nacionalni građanski" objavio je tekst pod naslovom "Državni organi potpuno nespremni za rat". Novinarka Jelena Spasić u nevelikom tekstu, pozivajući se na povjerljiv Izvještaj (Vlade Srbije) o stanju priprema za obranu u RS u 2010. godini, kaže da, kad bi danas izbio rat u Srbiji "dobrim delom se ne bi znalo ko pije, a ko plaća, pošto brojni državni organi i javna preduzeća ignorišu zakonom propisane pripreme za odbranu zemlje", te da najveću prijetnju sigurnosti i dalje predstavlja "protivpravno jednostrano proglašena nezavisnost Kosova i Metohije, a Srbija ne pretenduje na članstvo u NATO-u". U tekstu slijede konkretni propusti državnih organa, koji su očito u prilično kaotičnom radnom stanju i jadno materijalno stanje kad su obrambeni poslovi posrijedi (vidi okvir); otprilike kao i pravosuđe nam.

OPTUŽNICA PROTIV NOVINARA: Tu su, potom, nadležni osnovni tužilac u Novom Sadu Zoran Jakovljević i zamjenica mu Mirjana Peković stavili prst na čelo i nakon tri i pol mjeseca teškog razmišljanja – vjerojatno u konzultacijama s Republičkim tužilaštvom, koje je kapo u tužilačkoj hijerarhiji – proizveli blesavu optužnicu protiv novinara (kao u dobra, dobra stara vremena, prije reforme), već spomenute Jelene Spasić i urednika novina Milorada Bojovića.

Dakle, u optužnici se kaže da su oni neovlašteno pribavili i učinili dostupnima podatke koji su, shodno Zakonu o tajnosti podataka, označeni stepenom tajnosti "strogo poverljivo", te pružili pomoć učiniocu krivičnog djela – a taj je, pogađate, N.N. lice – za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina. Iz optužnice postaje jasno da je taj materijal iz Ministarstva obrane upućen Skupštini Srbije, njenom nadležnom Odboru za bezbednost za sjednicu zakazanu za 14. jun, kao "Službena tajna – odbrana – strogo poverljivo", a onda ga se Spasićeva nekako domogla (akreditirana je kao izvještačica iz parlamenta), te objavila neke podatke. Time je, kažu gospoda reformirani tužioci, ona sa svojim urednikom nanijela štetu sigurnosti Srbije, a nakon svega ni ona, niti Bojović – zamisli čuda! – "nisu nadležnom državnom organu otkrili identitet lica koje je izvršilo krivično delo... dostavljanjem navedenog izveštaja okrivljenima...". Nadležni organi su, inače, Ministarstvo obrane i Vojno-bezbednosna agencija (VBA), kako to proizlazi iz prijedloga za izvođenje dokaza novosadskog Osnovnog tužilaštva.

"Smatram da su ispunjeni uslovi za podizanje neposredne optužnice protiv Spasić Jelene i Bojović Milorada", konstatira tužiteljica, zamjenica Peković u obrazloženju "svoje" optužnice, u kojem objašnjava već navedeno – tajnost, štetu po sigurnost Srbije – te kao posebno težak krimen navodi da oni nisu otkrili identitet osobe koja im je dostavila Izvještaj, pa zaključuje da "smatra da uračunljivost okrivljenih ničim nije dovedena u pitanje, te da su postupali sa direktnim umišljajem, te da je optužnica opravdana i zasnovana na zakonu".

PRAVO DA ZNAMO: Novinari su, dakle, bili uračunljivi u konkretnom slučaju. Čini se, međutim, da o uračunljivosti državnih organa, kad bi se ona odnosila na njih, ne bi moglo biti riječi u ovom slučaju. Iako, bit će prije da je riječ o neznanju ili ignoranciji (teško da ima neke razlike među tim pojmovima u našem reformiranom pravosuđu), jer ono što se novinarima stavlja kao krimen – da nisu i, uporni su, neće odati svoje izvore – proističe iz pozitivnih propisa. Novinar – čak ni po našem umnogome neustavnom Zakonu o informisanju – ne mora odati izvor svoje informacije i to njegovo pravo je jače od svakog nasrtaja VBA, policije, znatiželjnih ili uvrijeđenih ministara (a čuje se da je i takvih pritisaka bilo). Čini se da nadležni novosadski tužioci taj Zakon nisu čitali, u skladu s prilično u reformiranom pravosuđu raširenom pojavom nečitanja presuda i stavova Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je zatrpan predmetima nezadovoljnih nepravdom građana Srbije, koji mahom dobijaju slučajeve pred tim sudom, dok mi svi i dalje plaćamo ignoranciju i neznanje jednog broja naših reformiranih sudaca.

Nije samo riječ o novinarskom pravu zaštite izvora, riječ je tu i o jednom od najvažnijih postulata javnog informiranja: pravu javnosti da zna. Svaki novinar kojem neka informacija "padne s kamiona", kako se to u novinarskom žargonu kaže, on će zajedno sa svojim urednicima procijeniti da li je jači interes javnosti informaciju sazna, ili je jači argument šteta koju bi ta informacija mogla nanijeti državi ili društvu. To je stav Evropskog suda i bilo bi baš zanimljivo kako bi protumačio ovaj konkretan slučaj: da li se sigurnost zemlje narušava objavljivanjem tajnih podataka iz tajnog izvještaja u kojem se govori o neradu i nestručnim kadrovima, njihovoj neodgovornosti, čak i nepostojanju podatka o broju ljudi koji bi zemlju branili u slučaju rata, a sve zato što su pojedina ministarstva i veći dio općina i gradova, neodgovorni u svom radu? Što tu piše što već građani, porezni obveznici, ne znaju?

Kako god, tek nakon što su optužnice novinarima uručene, novosadski tužioci skinuli su prst sa čela, a isti je na svoje čelo stavila republička tužiteljica Zagorka Dolovac. I to tek nakon reakcije novinarskih udruženja i povjerenika za informacije od javnog značaja Rodoljuba Šabića, koji je upozorio da je optužnica ugrožavanje slobode štampe i prava javnosti da zna, kao i da eventualne krivce treba tražiti na drugoj strani, među službenim licima, funkcionarima ili državnim službenicima (koji jedini mogu odati službenu ili državnu tajnu). Povjerenik Šabić je imao zadovoljstvo da zainteresiranoj, ne samo medijskoj javnosti, saopći 22. oktobra, hvaleći to kao odgovoran i profesionalan potez: "Jutros me je Zagorka Dolovac, republički tužilac obavestila da tužilaštvo neće nastaviti krivični postupak protiv novinara lista ‘Nacionalnog građanskog’ po optužnici koju je podiglo Osnovno tužilaštvo u Novom Sadu, a koja još nije ni stupila na pravnu snagu i da će umesto toga biti proširena istraga u odnosu na druga N.N., službena lica zbog odavanja tajne", dodajući da je – "razume se" – veoma zadovoljan što je republička tužiteljka upravo to učinila i tako potvrdila "uvažavanje standarda vezanih za slobodu štampe i prava javnosti da zna koji važe u demokratskom svetu".

UZ NOVINARE I N.N. LICA: Prva runda borbe protiv gluposti je dobijena, ali: nije rješenje problema u tome što optužnica nije stala na pravnu snagu i što je cijela stvar vraćena u istražni postupak, u kojem će – molim, obratiti pažnju – istraga biti proširena u odnosu na druga N.N., službena lica zbog odavanja tajne. Problem je u tome što u istrazi ostaju i novinari, koje će zbog njihovog profesionalnog odnosa prema poslu i dalje maltretirati, još mjesecima, razni organi, istražni suci, tužioci i ostali kojima nije jasna priroda novinarskog posla, a morala bi. I tu je poanta cijele stvari: da nadležni nisu namjerno, po tko zna koji puta, nasrnuli na novinare i pravo javnosti da zna (pod navodnim političkim utjecajem ili bez njega; u potonjem slučaju, stvari su još gadnije), oni bi prije bilo kakve optužnice protiv novinara propitale nadležne u Ministarstvu obrane i Skupštini kome su i kako sporni tajni Izvještaj dostavili, te vidjeli s poslanicima-članovima nadležnog Odbora da li je netko od njih "zaslužan" za to što je Izvještaj "procurio". Kad bi se usudili, dakako, pa je shodno tome najlakše udariti po novinarima, pogotovo onima čije su novine ionako, u međuvremenu, nestale sa tržišta.

Slučaj je, prema tome, još daleko od gotovog. Ako opstane, ako novinari budu maltretirani još mjesecima zbog toga što rade svoj posao, upravo će to morati biti ocijenjeno – poslužimo se rječnikom ministarke Malović – kao skupljanje jeftinih političkih poena koje skupljaju razne interesne grupe, među kojima i one koje neargumentirano brane traljavu reformu pravosuđa, što će nas na kraju svih krajeva zaustaviti na evropskom putu i vratiti u mračna vremena.

Tatjana Tagirov