Tamo krajem osamdesetih, u ono doba kratkog proplamsaja obećanja o obilju (u pučkoj mitologiji znano i kao "Antina godina") po prvi put je, osim raznih, potrebnih i nepotrebnih stvari, osim skupih kvalitetnih odnosno bjelosvjetskih vašarskih "džidža", postao dostupan i širi izbor pića, alkoholnih jakako, dotad rezerviranih za privilegirane. Osim najprestižnijih, prvi put, čini se, vrijeme je donijelo ovdje i one dotad manje poznate, jake anglosaksonske špirite – viskije i burbone.

Da ne ulazimo sad u alkemijski misteriozne tajne razlika između dva tipa špirita, puno dubljih od standardnih dihotomija u geografiji, kulturi (Britanci vs. Ameri, uže, Kelti vs. Francuzi), sastojcima, pečenju, skladištenju i slično – ali generacija verzirana kao nijedna u pop-referencama, u žanrovskom filmu i općoj prekooceanskoj semiotici, napravila je odmah spontan izbor.

Viskiji su otpali u startu. Nekako uvijek više stvar za "direktore" našeg tipa, za "predstavništva", "poslovne goste" i cijelu tu menažeriju. Zbog toga, ali još više čitajući Tirketa, uz filmove Voltera Hila i fotografije svjetskih rokenrolera, mi smo dakako izabrali – burbon.

U isto doba, da se doda malo konteksta, ovi "tekući predmeti želja" nisu se štoviše morali kupovati samo u trgovinama – po prvi put su ih i kafići imali. Svaki bolji držao je arsenal, ponosno isturen iza šanka, naopako izvješenih masivnih boca od 7 dl ("kvorter" kako kažu Ameri), sa sistemom za točenje pri kojem se časa pritišće odozdo uz pričvršćeni mehanizam s duplim dnom i kapaljkom – sve sjajeće i privlačno kao Ali-babina pećina ili kao film Koktel. Nisu to bile male promjene.

Pa smo tako u jednom kafeu u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici krenuli s degustiranjem – svaki put po novi tip, novi okus, prelazak na drugi ili vjernost jednom. Uz Jack Daniels naravno, najrokerskiji i najprestižniji od svih burbona, pio se Four Roses (u eri Guns’n’Roses pak), pa Jim Beam, sa sve staklenom drškom na grliću, da se nosi na prstu, Wild Turkey i drugi – isparilo mi je u međuvremenu.

Svi burboni dolazili su s američkog Juga a nijedan nije pasao na jeziku i u grlu kao onaj s Jugom u imenu: Southern Comfort – "Južnjačka utjeha".

Iako strogo gledano "liker" – s dodatkom burbona, on je jedna od onih pojava gdje "dodatak" određuje cjelinu više nego osnova. Kao neka "američka medovina", valjda i po tome blizak Slavenima – sladak, gust a jak, Komfort se primio istog časa. Burboni se, striktno uzevši, ne piju s ledom, ali SC je idealan baš takav – kad se onoliko slatko razblaži hladnim i vodenim, kad se nektar prelije preko ledenih kocaka a čaša malo zavrti da se sve pomiješa – dobije se potpuno novi, ničemu usporediv šmek.

Napravljen u Nju Orleansu, gradu čuda i misterija, koji da ništa drugo nije izmislio osim dvoje – džeza i slatkog burbona, spojivši ih zauvijek svirkom u klubovima Bourbon Streeta – već bi bilo mnogo. Preljevalo bi se, da tako velimo, od obilja. Komfort je, pa skoro, i kao neka metafora Juga Sjedinjenih država: miješaju se, dobrodošlo, slatko i ljepljivo, od šećera i znoja, sve čulno, omamljeno, erotično. Dok ne udari tamna strana: iza slatke namame – pojavit će se u izmaglici njen zloduh, strašan kao kreolski đavo, s provalije ovisnosti, halucinacija i mraka. Sljepljeno sve, i užitak i kazna, ponovno i nerazdvojivo.

Previše skloni Komfortu zato imaju problem, a njegova aroma najpreciznija je indikacija: "jao, paše mu slatko", reagirao je užasnuto i rezignirano, sa insajderskim znanjem, jedan beogradski kroner na moju začuđenost da čuvena ispičutura Šejn Mekgauen iz grupe Pougs pije martini, a ne recimo neki keltski viski ili crni ginis.

Izgleda da je u nekom stadiju pića, slatko još jedino što izmučena unutrašnjost tijela i papile u ustima primaju – varajući se da je s tom prevarnošću i ono što ubija manje teško, da se lakše podnosi. To je faza iza koje često nema dalje.

Tako je i Dženis Džoplin, delikatna, ranjena duša, Južnjakinja i čuveni pilac SC-a, nakon godina ovisnosti o šećeru Juznjačke utjehe otišla dalje – niže. Onako kako joj je gorčilo u životu sve više, sa plemenitog je slatkog sišla u onaj drugi, ubojiti, smeđi "šećer".

Ni Comfort nije više pružao utjehu, južnjačku ili bilo koju drugu.

Đorđe Matić