Još jedanput za Branka Ćopića:
U traganju za izgubljenim zavičajem

Kako bi Ćopić reagovao na događaje iz 1991, odnosno 1992. godine? Verovatno bi mu se sve smučilo, i verovatno bi bio protiv. Domaći izdajnici nadrli su sa svih strana i žestoko porazili njegovog Nikoletinu Bursaća. Ne bi on to preživeo. Ili bi im se, možda, i sam Nikoletina pridružio?

Svaki je dječji pisac na neki način Luis Kerol. On vas poput Alise uvijek vodi u zemlju čudesa, fantastične prostore s one strane ogledala, gdje vam ne gine avantura puna peripetija. U svome djelu on, pripovjedač za djecu, uvijek mora stvoriti ništa manje nego cijeli jedan konstrukt svemira, širok ali pomalo plošan nacrt bogatog svijeta formi, koje se u djetinjoj glavici uvijek ispunjavaju idealnim sadržajima. Dječji pisac zato više od drugih mora slijediti naputak da "riječima bude tijesno a mislima široko", kako bi dijete otvorenih očiju moglo sanjati.

U svijetu kojeg ocrtava uvijek postoji traganje za istinom, zagonetka, brojne prepreke, čvrsto prijateljstvo, dobri i zli karakteri, prikazani bez previše nijansi. I pobjeda pravde u vječnoj borbi elemenata. To vjerojatno odgovora iskonskoj čovjekovoj zamisli svijeta. Ta šifra, ako je primijeni vrstan majstor, ne može omanuti, ona ostavlja trajan trag. Zato klasike među dječjim piscima nikad ne zaboravljamo a emocije koje su nam oni proizveli uvijek najsnažnije zatitraju na svaki pa i najneznatniji poticaj, premda su dječji pisci – poput humorista ili satiričara – uvijek izloženi stanovitom potcjenjivanju. To je paradoks kojega se nećemo tako lako osloboditi. Žil Vern, Mark Tven, Erih Kestner, Ivan Kušan, Džin Vebster, Branko Ćopić... pripovjedači su koje volite od djetinjstva do groba, ali ih nikad nitko neće staviti uz bok Šekspiru, Dostojevskom, Krleži, Kišu. A to je, kako rekoh, greška. Nije jedan dječji pisac svojim idealizmom pomogao razvijanje pozitivnog karaktera, u čemu je velika književnost realizma najčešće nemoćna. Ona vam samo pokazuje kakav je svijet, malokad daje neke ideale. Pa ipak, protiv te predrasude teško se boriti.

PISMA IZ IZGUBLJENOG RAJA: Ćopić je gotovo primjeran idealist. I briljantan dječji pisac. U njegovom klasičnom dječjem romanu, Orlovi rano lete, prisutni su i na egzemplaran način izloženi svi gore opisani elementi. Djeca koja bježe iz škole jer im dolazi strašni novi učitelj, "Paprika", pa se skrivaju u šumici u kojoj se za turskog vakta skrivao hajduk Jovanče, družina su koja sudjeluje u nečemu strašno uzbudljivom, nečemu što želi i o čemu sanja svako dijete. U skupini postoji jedinstveno drugarstvo, ali je vidljiva i blaga, prirodna, no ipak djelotvorna hijerarhija karaktera. Tu je i strašno, gotovo mitološko čudovište (zloglasni "drekavac" iz neke šumske pećine, kakvih je na kraškom grmečkom tlu mnoštvo) a onda i čudovišta realnog svijeta: općinski žandari, pijani i nasilni učitelji, surovi državni činovnici. Tu je i izgubljeni raj ("Prokin gaj" i logor "Tepsija"), mjesto skrivanja o kojemu sanjaju sva djeca – nalik na Vernov tajanstveni otok, podmornicu Nautilus, rukavce Misisipija Marka Tvena. Pa onda, naravno, i pas, kojega vodi Nikolica s prikolicom, i jednako logično djevojčica, jer kako bi bez nje bilo ljubavi? Ali tu je, na samom kraju, i ono iskonsko, pravo, metafizičko zlo, koje se u dječjim romanima ne pojavljuje tako često. To je fašizam, to su ustaše i četnici, koljači, domaći izdajnici koji su u međuvremenu unaprijeđeni u patriote. No njima se pri kraju Orlova suprotstavlja Nikoletina Bursać (div-junak toliko stvaran da i danas neki u tim krajevima vjeruju da je riječ o stvarnom čovjeku) pa ih tjera u poraz, koji će se puno godina kasnije ispostaviti tek kao povlačenje na rezervne pozicije.

Nikoletina je dobroćudni gorostas, s mitaljezom Švarc-loze, kojega samo nepravda može učiniti opasnim da opasniji biti ne može, ali to tako biti mora. On je, kao i drugi Ćopićevi Krajišnici, često smiješan (poput djeda koji u Bašti sljezove boje tvrdi da je vuk zelen), ali ih Branko uvijek opisuje s velikom ljubavlju, pa je istovremeno i velik i plemenit i dostojan svake ljubavi.

Ćopić je idealista. U njegovim romanima pozitivni likovi, partizani, često su neotesani (Nikoletina Bursać, recimo, uvjerava majku da bog ne postoji, jer mu je to rekao komesar), ali to su junaci koji se bore za dobro, nikada oni nisu zlotvori, kao gadni ustaše, ili neoprani kukavice, četnici, koje je Ćopić očito prezirao i često ismijavao. Ćopić, poput Skendera Kulenovića, zaziva osvetu nad zločincima koji ubijaju djecu (Na petrovačkoj cesti) ali nikada ta osveta nema nikakvu naznaku etničke ili vjerske mržnje. Branko je Ćopić, prema svemu što o njemu znamo, bio čovjek nepokolebljive vjere u jednakost ljudi, u pobratimstvo lica u svemiru, u jednu socijalističku Jugoslaviju, zemlju socijalne pravde i ekonomske jednakosti. U tom je smislu već zarana postao nekom vrstom disidenta, razočaravši se očigledno i teško, samo nije, poput Đilasa, išao do kraja. No ipak je jasno davao do znanja što misli.

SMEH KROZ SUZE: Branko Ćopić je prije svega sjajan pripovjedač, briljantan narator koji se nikada nije trudio biti veći ili pametniji ili bolji od svojih likova, nego naprotiv, on je samo njihov glasnogovornik na ovome svijetu. On je to što jest, on je "identitet esencije i egzistencije", i to ga čini toliko divnim, tako dragim ne samo piscem nego i čovjekom. On je pisac Grmeča, bosansko-hrvatske granice na kojoj žive tri naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (koji su se do ovoga rata nazivali "Muslimanima" a prije onoga su ih istočni i zapadni kršćani zvali "Turcima"), ali je upravo zato što univerzalnim jezikom slika ono lokalno, zapravo svjetski pisac.

Ćopić svoje narode, kako bi se reklo pod Grmečom, "ne dijeli", kao što ne odvaja ni klase ili, sociološki rečeno, slojeve. On s puno ljubavi i razumijevanja opisuje taj svijet i njegove zgode i nezgode, ugrađujući u gotovo svaku epizodu sjajan, reprezentativan pučki humor.

Ćopić je prijateljevao s Miroslavom Krležom, kojega je volio, i kojemu se divio, te s Enesom Čengićem, biografom, kao da je odlučio u zrelim godinama stvoriti shemu svojih prijateljstava prema nacionalnoj slici mikrosvijeta u kojemu je odrastao, na potezu od Hašana do Bihaća ili Bosanske Krupe. Krleža je pak silno cijenio Ćopića, pisca čiji je pripovjedački dar u njega izazivao divljenje jednako jako poput divljenja što je njegova silovita, neusporediva erudicija, proizvodila kod Ćopića – i svih ostalih, dakako...

Ćopić je znao s riječima, i znao s emocijama. Njegova čuvena pjesma, Mala moja iz Bosanske Krupe, s pravom ulazi u antologije ljubavne poezije ovih krajeva, koji su nekad davali jednu, malecku ali solidnu književnost, dok je ona koju daju danas manja no ikad, ali je to manje važno u odnosu na to da su jedne drugima danas važne i bliske otprilike poput bugarske književnosti (Stanko Lasić).

DRUGAČIJI PATRIOTIZAM: Branko Ćopić bio je za zadnjeg rata u Hrvatskoj zabranjeni pisac. Odmah nakon početka sukoba izbačen je iz lektira, i potom bio zaboravljen. Njegov prijatelj Miroslav Krleža imao je, kao ozloglašeni komunist, jedva malo bolju sudbinu – nije ga se baš lako moglo izbaciti iz hrvatske književnosti jer je bio Tuđmanov prijatelj – ali s njim je postojala, kako bi Frojd rekao, "nelagoda u kulturi"; moralo ga se pridržavati, no to je zahtijevalo veliki napor volje. Krleža je negdje napisao kako svaki pravi spomenik mora barem jednom biti razrušen da bi, ako je valjao, ponovno bio dignut. To mu se dogodilo, jer je bilo neminovno, budući da je najveći hrvatski pisac ikad, ali dogodilo se to – on bi bio sretan – i njegovu prijatelju Ćopiću. Neki su, pametni i knjiški ljudi, prije koju godinu ponovo pročitali klasičnu Ćopićevu pjesmu Ježeva kućica (njegovo najpopularnije djelo u Hrvatskoj) pa shvatili ono što djeca bez problema razumiju odmah; da je to dječjim rječnikom ispričana, najljepša priča o patriotizmu, pravu slabijeg da obrani svoj dom, o junaštvu i uzvišenosti... pa se Ćopić, poput Matoša, našao po drugi put među Hrvatima. I neka je. Jer, Ćopića trebaju čitati svi, najbolje u mlađoj dobi, kako bi, i uz njegovu pomoć, postali kozmopoliti i borci za pravdu, a u onoj mjeri u kojoj se to ne kosi s pravdom, možda i nekakvi domoljubi ("Ježurka Ježić").

Kako bi Ćopić reagirao na događaje iz 1991, odnosno 1992. godine? Vjerojatno bi mu se sve smučilo, i vjerojatno bi bio protiv. Sigurno bi bilo tako. Domaći izdajnici nadrli su sa svih strana i žestoko porazili njegova Nikoletinu Bursaća. Ne bi on to preživio. Ili bi im se, možda, i sam Nikoletina pridružio? Takva bi ga spoznaja još teže dotukla, pa je, ako nije grubo reći, možda i bolje da je omiljeni pisac našeg djetinjstva umro te zloslutne, orvelovske godine. I smrću, kako biva po pravdi, postao besmrtan, ne dočekavši razaranje svijeta svojih ideala koje je doživotno prenio i na nas.

Boris Rašeta