Roman:
Dete u (ratnom) vremenu

Pesma noći Krisa Abanija drugi je po redu prevod neke knjige ovog nigerijskog pisca na našem jezičkom području (prvo je bilo sarajevsko izdanje romana Postajući Abigail iz 2007. godine). Nažalost, nijedna od ove dve knjige ovde nije imala recepciju kakvu su zaslužile

Prošlo je, evo, i punih pet godina otkako je Semezdin Mehmedinović, sarajevski pjesnik nastanjen u Aleksandriji (SAD, savezna država Virdžinija) i autor ponajbolje knjige o opsadi Sarajeva (Sarajevo Blues), onako prekookeanski osnovao izdavačku kuću (u Sarajevu) i nadjenuo joj ime Ajfelov most. Te 2007. objavljeno je istovremeno pet knjiga, kao prvo (i još uvijek posljednje) kolo te sjajno zamišljene i grafički elegantne edicije. Objavljena je tu poezija Kenta Džonsona, proza Etel Adnan, Freelander – novela Miljenka Jergovića, zatim Tranzit, kometa, pomračenje, roman autora kojeg ovdje nećemo pomenuti, a ime mu možete pročitati u potpisu ovog teksta, te napokon Postajući Abigail, kratki roman Krisa Abanija, prvo njegovo djelo prevedeno na naš jezik.

Četiri godine kasnije, iduće Abanijevo ukazanje na našem jeziku, zbiva se u gradu u kojem, kao arhitektonska i urbanistička činjenica, postoji – Ajfelov most. Krajem prošle, 2011, godine, zrenjaninska Agora objavila je kratki Abanijev roman Pesma noći (u originalu Song For Night; izvorno objavljeno 2007) koji je sa engleskog preveo Igor Cvijanović. Usput, Pesma noći u Abanijevoj bibliografiji dolazi tačno nakon Postajući Abigail jer je ova knjiga u originalu objavljena 2006. godine.

Kris Abani je rođen 1966. godine u Nigeriji, no već više od dvadeset godina živi na Zapadu, najprije u Engleskoj (od 1991. do 1999), a zatim, sve do danas, u Americi. Ima biografiju radikalniju od istočnoevropskih disidenata što su bili na vrhuncu u vrijeme njegovog rođenja. Naime, u Nigeriji su njegov prvi roman proglasili planom za provođenje državnog udara te je zbog svog književnog prvenca devetnaestogodišnji pisac završio u zatvoru. Pred kraj svoje tinejdžerske dobi i kroz prvu polovinu dvadesetih, Abani kao prepoznatljiv protivnik nigerijskih vlasti često biva zatočen. Kad postaje emigrant, jedva da mu je dvadeset pet godina.

Roman Pesma noći vodi nas u Abanijev zavičaj, u zapadnu Afriku. Narator i glavni protagonist je dječak-ratnik. Stotinjak stranica ovog kratkog romana podijeljeno je na trideset šest poglavlja. Poglavlja imaju naslove; nisu, dakle, tek numerisana. Ali ni naslovi nisu tipični naslovi romanesknih poglavlja, više, naime, podsjećaju na stihove. Čujmo neke od njih: "Tišina je mirna ruka, ravan dlan" ili "Smrt su dva prsta što klize preko grkljana" ili "Mašta je kažiprst među očima" ili "Ljubav je milovanje obraza nadlanicom" ili "Dom je stisnuta pesnica na srcu". Milan Kundera u jednom autopoetičkom tekstu kaže da se roman kao žanr svodi na potragu za nekoliko definicija. Abanijev roman kao da nastaje na tragu te ideje, pa naslovi poglavlja njegovog romana funkcionišu kao neka vrsta lirskih fenomenoloških definicija.

U cijeloj romanu zapravo ima nečeg lirskog. Cijela intonacija mu je lirska. Među brojnim prikazima u najrelevantnijim anglosaksonskim medijima izdvaja se onaj koji potpisuje Rebeka Braun, a dvije rečenice iz navedenog prikaza citirane su i na koricama srpskog izdanja knjige: "Još od Velike sveske Agate Kristof nije bilo tako uznemirujućeg romana o tome kako izgleda kad se mlada osoba zatekne u ratu. Način na koji Kris Abani uspeva da nađe čovečnost usred takvog razaranja jeste pravo čudo." Poređenje sa Agatom Kristof i sa Velikom sveskom pogađa, kako se to kaže, u sridu. Slavoj Žižek je nedavno primijetio da samo ime Agata Kristof podsjeća na parodiju Agate Kristi, a da je riječ o književnici što je na jedinstven način tretira neke od ključnim tema i dilema našeg vremena, i to unaprijed. Uostalom, na tragu Agate Kristof nastao je i cijeli niz djela što o ratnom raspadu Jugoslavije govore iz dječije perspektive. Mislim tu na romane Tatjane Gromače, Ivice Đikića i Vladimira Kecmanovića. Ipak, u navedenim djelima, dječija je perspektiva – civilna, uz eventualni izuzetak samog završetka Kecmanovićevog romana, kad dječak zapuca iz vrelog topa. Cijeli bi se esej mogao napisati na tragu paralele Pesma Noći – Top je bio vreo. Navešću ovdje tek još jedan zanimljiv detalj. Evo kako počinje Abanijev roman, evo kako zvuče prve dvije rečenice: "To što čujete nije moj glas. Nisam progovorio već tri godine: ni reč otkako sam otišao iz logora za obuku." I lajtmotiv Kecmanovićevog romana je šutnja dječaka-naratora. (Također, oba romana završavaju momentom kad se dječaku-naratoru vrati glas, mada u različitim kontekstima i okolnostima, u različitoj intonaciji i epiloškoj atmosferi.)

U nastavku, u trećoj rečenici Pesme noći saznajemo da "besmisleni rat" traje već tri godine. Dječaku je petnaest godina, a vojnik je već od svoje dvanaeste. Pripada vodu deminera, a tu je raspoređen jer je sitne građe. U prvom poglavlju dječak će ostati sam, razdvojen od svoje jedinice, pa će nastavak radnje u velikoj mjeri biti jedna od onih nekoliko vječnih priča – priča o traganju. Sve ono na šta dječak naiđe za vrijeme svog traganja, sve ono što vidi, čuje i misli, sve ono čega će se prisjetiti, detalji su pejzaža rata i ratnog vremena, pejzaža noći. Na početku jednog poglavlja Abani kaže: Iz košmara se nekad lep san rađa. Ta je rečenica valjda i najkraći mogući opis njegovog romana.

Muharem Bazdulj