"Sve za narod"; VREME 1129

Ono što Teofil Pančić kaže u tri duhovite rečenice, Ivan Milenković filozofski razglaba na tri duge stranice. Njegov tekst "Sve za narod" je ideološki tekst, ali autor to ne vidi. Nesigurnost u snagu svog argumenta on prikriva vezujući se za Pančića od kojeg je i u tom pogledu daleko kao nebo od zemlje.

Po njegovom "skromnom mišljenju" Marks je "dao upravo poražavajuće rđavo određenje ideologije kao lažne svijesti". Po njegovom još skromnijem znanju vidi se da ne razlikuje društvo od države; da se ne može odlučiti da li je sadržaj ideologije važan ili nije. U kritici Marksovog shvaćanja ideologije najjači mu je "argument budaletine" kao da postoji neki valjani koncept koji nema svog budaletinu koji vjeruje da je njegova "svijest prava", i kao da vjerovanje budaletine umanjuje kvalitetu koncepta kao koncepta. Vidi se, dalje, da je jednostavno biti/pisati neideološki – jednostavno ne kažeš da predlažeš nekakav "pozitivan projekt"; da nam autor otkriva našu sreću i jednu takoreći veliku istinu kada s oduševljenjem tvrdi da "postojanje više ideologija na istom mestu i u isto vreme, događaj je bez presedana u istoriji političkih ideja. Doskora tako je nešto bilo nezamislivo". Problem je što se eto u ovom trenu sjećam lekcije iz povijesti o građanskom ratu u Sjedinjenim Državama. Jedna od važnih komponenti u ratu između Sjevera i Juga bilo je pitanje (ne)produženja sistema ropstva. Bile su to dvije duboko različite ideološke pozicije u isto vrijeme, na istom mjestu. Autor još tvrdi da "ne postoji nekakav opšti interes društva koji prethodi partijskoj borbi". I da pretpostavka "demokratske političke dinamike... upravo je odsustvo opšteg interesa". Šta ako je centralno pitanje produženje sistema ropstva? Da li partija koja zastupa robovlasnički sistem, zato što je "deo", treba imati prednost nad opštim ("celina") interesom društva da bude društvo bez robova, kao što to Milenkovićevo razmatranje dela i celine sugerira? U mutežu koji I.M. nudi ništa nije jasno osim njegove ideološke pozicije – sa mogli smo lijepo živjeti sa tri Pančićeve rečenice.

Sreća Perunović, sociolog