Vreme
VREME 1134, 27. septembar 2012. / VREME

Dolazak Nika Vujičića:
Kroz osmeh i Boga

Veliki nauk Nikovog gostovanja leži u tome što je uspeo da okrene stvari naglavačke, pokazujući koliko su svi oni, invalidi, zapravo nama potrebni

Bez obzira na to što je srpskog porekla i što se preziva na –ić, Nik Vujičić nije tipični čovek ove sredine. Tako je i pored opšteg divljenja koje je izazvao tokom nedavnog boravka u Srbiji, svojim propovednim nastupom uspeo da izazove i reakciju onog dela ovdašnje sredine koja niveliše sve. Pri čemu se zaboravlja na jedno, da svi ljudi, kao svoj pečat, nose duh sredine u kojoj žive.

POBEDNIK: A Nik je rođeni Australijanac, koji sada živi u SAD, u Kaliforniji. Njegov "put slave i uspeha" nije zasnovan na siromaštvu, razvedenim roditeljima, ocu alkoholičaru, niti na bilo kom stereotipu american dream velikih priča. Istinska lična drama ovog čoveka nastaje od samog njegovog dolaska na svet, budući da je baš on "odabran" da bude nosilac veoma retkog telesnog defekta, poznatog kao tetra-amelia sindrom, što znači da je rođen bez ruku i nogu, sa priraslim jednim stopalom na kome su dva nožna prsta. Tegobu odrastanja i zrelog života sa takvim telesnim deformitetom, a potpuno očuvanim intelektom, malo ko je u stanju sebi sasvim da predoči. O tome se nešto može i saznati iz Nikovih govora, ponešto se da i naslutiti, ali najveći deo fizičkih sputanosti, psihičkih i emotivnih razaranja, ostaće zauvek samo njegov "tamni vilajet".

Nik smatra da će i drugima biti štošta jasnije kada ispriča da je sa osam godina počeo da razmišlja o samoubistvu, a sa deset pokušao da se udavi u kadi. Sve to se događalo u njegovo đačko vreme, kada je među prvima sa tako teškim defektom krenuo u "normalnu" školu. Od svojih muka često nabraja surovo zadirkivanje dece i očaj zbog nemoći da živi normalno, samostalno, da mašta o budućnosti, poslu, ljubavi... Smisao takvog života postao je njegova preokupacija. Međutim, u jednom trenutku, presudnom, kada je u novinama video sliku deteta sa istim tetra-amelia sindromom, shvatio je da nije jedini takav na svetu i, kako kaže, uz veliku ljubav i podršku roditelja odlučio da se pomiri sa svojim nedostacima otpočinjući u pravom smislu nadljudsku borbu.

Prvo je savladavao svakodnevne zadatke. Naučio je da piše koristeći dva prsta na jedinom, levom stopalu. Naučio je da koristi kompjuter metodom "peta i nožni palac". Naučio je da baca teniske loptice, da svira na pedalama bubnjeva, pere zube, češlja kosu, da se brije i odgovara na telefonske pozive. Upisao je ekonomske studije i stekao dve diplome, za računovodstvo i finansijsko planiranje. Osnovao je svoju neprofitnu organizaciju, izdao autobiografsku knjigu, drži motivacione govore po celom svetu, igra golf, glumi u filmu, čak surfuje. U februaru ove godine se oženio, uselio u novu kuću i sada sa svojih 30 godina iznad svega raduje se što će uskoro dobiti dete.

Nikovo gostovanje u Srbiji, kao prave zvezde, dugo je najavljivano i kao uragan protutnjalo svim prestoničkim medijima. A sada su polako počeli da se ukazuju i prvi obrisi njegove posete. Ono što se već može videti jeste da Nika Vujičića u stvari nismo ni dočekali ni doživeli pre svega kao invalida sa teškim telesnim nedostatkom, nego ili kao ovozemaljsko čudo od uspeha i to srpskog porekla, ili kao ostvarenog mladog čoveka, ili kao govornika koji bi trebalo svojim primerom nama da pomogne i nama da ulije nadu i veru u sebe, ili kao ozbiljnog biznismena. Na njegov težak telesni nedostatak, osim možda prvobitne ljubopitljivosti, vremenom sve se manje mislilo. Što upravo i jeste bio njegov životni cilj i u čemu leži njegova najveća pobeda.

LIČNI PLAN: Nik je u Srbiju došao iz jednog drugog sveta, onog koji slavi individualnost i lično postignuće, i koji se drugima obraća kroz propovedi i slavu Bogu. Nama ovde nije ni imao nameru da govori ono o čemu stalno razmišljamo. On ne govori o ljudima koji od njega okreću leđa, o socijalnom položaju invalida u Americi, o broju rampi za kolica, o mogućnostima za zaposlenje, o tome da li i koliko pomoći prima od države, da li mora sam da zarađuje i kako je tamo drugima sa istim problemima.

Kao duboko religiozni protestant, evangelista, njegov zadatak je da širi dobre, pozitivne misli. On priča o tome kako živi i uživa u životu rušeći granice slobode i slaveći Boga koji mu velikodušno sve vraća. Bog je njemu, a savetuje svojim primerom i sve druge, centralna figura u kreiranju novog života, koji je nekad ranije bio ispunjen depresijom i gorčinom.

"Nije stvar u spoljašnjosti, već u tome biti ispunjen iznutra", kaže Nik. "Video sam tako mnogo ljudi koji su savršeni samo spolja, ali koji ne znaju pravu istinu. A prava istina je u oslobađanju sebe, i onaj koji uspe da skloni barijere svojoj slobodi, taj je slobodan istinski." Kada Nik govori o slobodi on na umu ima unutrašnje, lične barijere, nešto o čemu mi retko kad pričamo naglas, ali smo s druge strane opterećeni slobodom kretanja, govora, izražavanja. On nam priča o ličnom nadahnuću, a mi ga uvek tražimo u socijalnom okruženju i pravdi za sve. U svojim motivacionim govorima nastoji da nam prenese poruku o životnim padovima i stalnim, ponovnim ustajanjima, o bezgraničnoj ljubavi prema sebi i drugima, zahvalnosti Bogu za ono što se ima i suzbijanju gorčine zbog onog što se nema...

I retko će se naći onaj ko će na samu pojavu ovog govornika i njegov jak život koji iza sebe nosi, energiju i sposobnost da se šali na vlastiti račun ("Nik, da li imaš tremu?", "Da, znoje mi se dlanovi i klecaju kolena") ostati ravnodušan. Ili će se makar na trenutak postideti sebe i svojih unutrašnjih slabosti ili će biti zadivljen "do suza". Međutim, razumljivo je, ne mogu se baš svi olako uklopiti u ono na šta ih Nik često podseća, pogotovo ako to što priča liči na već viđeni religijski aktivizam.

No, do sudara najviše dolazi jer je Nik i došao iz društva drugačijeg od našeg, koje odvajkada slavi lični uspeh, a ne kolektiv i ideologije. Tako tačka njegovog oslonca nikako nisu drugi, osim najbliži, nego on sam koji lično prevazilazi probleme. Dolazeći sa Zapada, Nik takođe dolazi iz crkve koja ima drugačiju tradiciju. Njegova crkva zaista pomaže svoje članove, daje materijalnu pomoć, gradi kuće siromašnima, učestvuje u školovanju, ulaže u slučajevima poplava, požara, naprosto, reč je o snažnoj organizaciji sa veoma razvijenom humanitarnom i socijalnom službom. Sve ono što naša crkva nije. Pa kad Nik pozove da se svi molimo u slavu Boga, jer molitva jeste ključni deo njegovog "učenja", a mi, ako već nismo zgranuti ateisti, pitamo se a kom Bogu da se molimo, tom njegovom ili ovom našem.

MI NISMO PRIČA: Nik Vujičić je evidentno prevazišao svoj invaliditet, on je neko oko koga se svi tiskaju, uspešan "zapadni" čovek, govornik koga je već čulo četiri i po miliona ljudi širom sveta i velika medijska atrakcija. O njegovoj promišljenoj poslovnosti, govori i to da je u jednoj TV emisiji rekao da ima pripremljenih sedam motivacionih govora, jedan koji drži pred vladama, jedan za crkve, jedan za mlade, itd. Pitanje komercijalizacije njegovog invaliditeta možda je i suvišno postavljati. Uostalom, zašto bi njemu bilo uskraćeno pravo da napravi na bilo koji način isplativ posao od onoga što je najbolje u životu savladao, a reč je o životnoj borbi za koju je malo ko sposoban. Toliko je predavača koji kruže svetom i naplaćuju svoja predavanja, a tako malo onih koji mogu da dotaknu u samu srž života i postanu beskrajna inspiracija ogromnom broju ljudi.

Nika su u Beogradu dočekali sve sami slavni ljudi, oduševljeno ga slušali i ispratili sa suzama u očima. Otuda je još bolnije odjeknuo tekst sa bloga jedne devojke sa hendikepom koji je naprosto preplavio sve društvene mreže, a u kome ona, između ostalog, kaže: "Digla se ogromna medijska pompa oko njegovog dolaska, podržavaju ga sportisti, navijači, nacionalisti, ovi i oni... Svi se raznežili ko mlada pred udaju. Pitam se, je l’ to isti onaj narod koji okreće glavu kad vidi osobu sa hendikepom na ulici? Isti oni sportisti čije su kolege sa Paraolimpijade dočekane kako su dočekane i kojima nisu pružili ni osnovnu kolegijalnu podršku?"

To će reći da su nama opet ostali naši stari nerešavani problemi, pre svega međuljudski. I ništa Nikova poseta u tom smislu neće promeniti. Jer, on i nije došao da nas uči elementarnoj ljudskoj kulturi i poštovanju, nego da nas nadahne sve zajedno, na ličnom nivou, kako one sa hendikepom tako i one bez njega.

Međutim, postoji jedna stvar kojoj je ipak otvorio širom vrata. "Da li je ikome palo na pamet da se u zemlji Srbiji svakodnevno svom silinom bori za sebe i druge cela jedna omanja vojska osoba sa hendikepom?", pita blogerka. "U medijima su uglavnom proturene patetične priče o ‘jadnim invalidima sa specijalnim potrebama’, a kad želite da kažete da i pored hendikepa nosite osmeh na licu i trudite se da živite život kao i svaki pojedinac na ovoj planeti, jednostavno niste interesantni. Niste priča."

Drugim rečima, umesto što smo se busali u prsa zašto našim paraolimpijcima nije priređen doček kao i svima drugima, gde bi se naglas pevalo i vrištalo od sreće, bolje bi bilo da se neko setio da ih sve zajedno smesti u isti onaj Sava centar da pričaju, a mi da ih slušamo. Da pričaju o svojim svakodnevnim borbama sa preprekama, o rušenju unutrašnjih barijera, o svojim uzletima i preko granica mogućeg, o svojim velikim i jakim životima, koji bi nas verovatno i više osnažili i inspirisali nego što je Nikov. A velika zasluga njegovog gostovanja leži u tome što je uspeo da zaustavi dosadašnji tok svesti i okrene stvari naglavačke, pokazujući najvažnije: koliko su svi oni, invalidi, zapravo nama potrebni.

Ivana Milanović Hrašovec