Nagrade:
Ferlingeti u autobusu Čazmatransa

Vest agencije AFP prevedena je i distribuisana u medijima širom sveta: američki pesnik Lorens Ferlingeti odbio je da primi Međunarodnu nagradu za poeziju "Janus Panonijus" mađarskog PEN centra vrednu 50.000 evra jer je delimično finansira mađarska vlada, a iz protesta zbog politike aktuelnog premijera Viktora Orbana kojom se krše ljudska prava

Nije, kažu, vijest kad pas ujede čovjeka, nego kad čovjek ujede – psa. Na sličnom fonu, nije vijest kad neko književnu nagradu dobije, nego kad je odbije. Naročito ako nagrada ima pozamašan novčani dio. Sartr i Pasternak odbili su, iz različitih razloga, Nobelovu nagradu, s tim što je Sartr kasnije, doznalo se nedavno, pokušao da dođe do (zasluženog) novca, ali, eto, bezuspješno. Mađarski PEN osnovao je ove godine Međunarodnu nagradu za poeziju "Janus Panonijus" vrijednu 50.000 evra. Za prvog dobitnika izabran je Lorens Ferlingeti. Ni vijest o osnivanju nagrade, pa ni vijest o prvom laureatu nisu izazvale preveliku pažnju, za razliku od vijesti da je prvi laureat nagradu odbio. Finansijski logističar nagrade je vlada Mađarske, a Ferlingeti nije želio ni simbolički da legitimiše "politiku tog desničarskog režima koji teži autoritarnoj vlasti i sužavanju slobode izražavanja i građanskih sloboda". Takav potez savršeno se uklapa u Ferlingetijev umjetničko-intelektualni habitus. Ipak, ima neke simbolike u združivanju ta dva pjesnička imena: Jana Panonija i Lorensa Ferlingetija.

KRLEŽIN (KNJIŽEVNI) JUNAK: Janus Panonijus (1434–1472), pjesnik po kojem je Mađarski PEN prozvao svoju veliku nagradu, kod nas je poznatiji kao Jan Panonije ili kao Ivan Česmički. Krajem oktobra 1955. godine, prije nepunih šezdeset godina, dakle, objavio je Miroslav Krleža u "Vjesniku" esej pod naslovom O pojavi Jana Panonija, s podnaslovom Fragment rukopisa iz oktobra 1942. god. To je jedan od Krležinih eseja u kojima se korijeni jugoslovenske posebnosti projektuju u srednji vijek, pa se tu pojava Jana Panonija kontekstualizuje unutar istog kompleksa čiji su dio i bogumilski mramorovi i zlato i srebro Zadra i srpska i makedonska freska, kao i pojave poput Juraja Dalmatinca ili Juraja Dragišića iz Srebrenice. Jan Panonije je rođen 29. augusta 1434. godine, po svoj prilici u Čazmi, gradiću koji danas ima manje do deset hiljada stanovnika, no izuzetno bogate istorije, gradiću koji savremenim drumskim ratnicima padne na pamet kad god se mimoiđu s nekim autobusom Čazmatransa. Školovao se u Italiji, ponajviše u Ferari i Padovi. Po povratku u Mađarsku, obavlja visoke crkvene dužnosti, najprije kao kanonik crkve u Varadinu, a kasnije kao biskup u Pečuhu. Skončao je na Medvedgradu kod Zagreba, u ne do kraja razjašnjenim okolnostima, kao zavjerenik protiv kralja Matijaša Korvina, ne navršivši trideset osam godina života. U pomenutom eseju, Krleža Jana Panonija naziva poganinom, bezbožnikom te Marcijalom svoga vremena.

SVETLA (VELE)GRADA: Ako bismo Lorensa Ferlingetija nazvali Marcijalom našeg vremena, to zasigurno ne bi bila pogrešna paralela. Ako je Marcijal bio pjesnik urbanosti i života, urbanog života u jednoj epohi (staro)rimske istorije, slična stvar se skoro dvije hiljade godina kasnije može primijeniti na Ferlingetija. Sin Karla Ferlingetija, talijanskog doseljenika iz Breše, Lorens, rodio se u Njujorku 1919. godine. Otac Lorensov umro je šest mjeseci prije njegovog rođenja. Jan Panonije je ostao bez oca u ranom djetinjstvu. Panonija je odgojio Ivan Vitez od Sredne, koji mu je, najvjerovatnije, bio ujak. Ferlingetija je odgojila ujna, Emili Monsanto. Nakon školovanja, Ferlingeti je tokom Drugog svjetskog rata vojnik u američkoj vojsci, a poslije rata njegov život se prepliće sa istorijom beat pokreta. Doktorirao je na Sorboni s disertacijom na francuskom jeziku na temu "Grad kao simbol u modernoj poeziji: u potrazi za tradicijom metropole", a zatim je u San Francisku otvorio knjižaru i izdavačku kuću City Lights. Već decenijama Ferlingeti je istovremeno i kultni izdavač i pjesnik čije se knjige prodaju u milionskim tiražima i aktivista čija se kritička riječ čuje i sluša. Danas je devedesettrogodišnjak duhovno mlađi od mnogih od kojih je matematički trostruko stariji.

SREDNJI PRST: Jan Panonije je umro dvadeset godina prije nego će Kolumbo otkriti Ameriku. Ipak, žiri koji je odlučio da nagradu prozvanu njegovim imenom dodijeli Amerikancu Lorensu Ferlingetiju znao je šta radi. Kao što je, uostalom, i Lorens Ferlingeti znao šta radi kada ju je odbio. Duh pobune se u različitim vremenima javlja na različite načine, ali ima nečeg zajedničkog u Panonijevom urotništvu i u bogatom i razuđenom Ferlingetijevom (političkom) angažmanu čija je najrecentnija epizoda odbijanje nagrade "Janus Panonijus". Nije Ferlingeti zapravo uradio ništa drugo do demonstrirao kako za njega vrijedi slogan practice what you preach. U skladu sa finalom svoje glasovite pjesme, on je Viktora Orbana samo pozdravio. Mislim, naravno, na onu pjesmu čiji završni stihovi (u prevodu Voje Šindolića) zvuče ovako:

I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno
kojem svijetu Crnom, Smeđem ili Bijelom koji
ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s puškom ili patent nožem
i svakom silovatelju duhovnog prosvjetljenja koji
prosvjetljuje uz pomoć sile i svakom silovatelju
sile svake nasilne države
I bilo kome i svima što ubijaju i ubijaju i ubijaju i
ubijaju u ime Mira
podižem svoj srednji prst
kao jedini dostojan pozdrav.

Muharem Bazdulj