In Memoriam – Dejv Brubek (1921–2012):
Živeti dobro

Veliki Dejv Brubek umro je u 92. godini. Pored svega drugog što ga čini velikim, on je bio taj koji je u svet džeza uveo – Balkan

Američki džez i klasični pijanista i kompozitor Dejvid "Dejv" Voren Brubek živio je u punom smislu riječi, upravo aristotelovski, dobar život. Ostvariti se estetski, kao umjetnik, privatno, obiteljski, a čitavog života moralno, kao građanin, polazi samo najrjeđima za rukom. Kada žalimo sada za njim, to je zbog tragičnosti samog ljudskog života, nad neizbježnošću kraja, saznanjem da se svaki pa i najduži život mora završiti: Dejv Brubek, predstavnik žanra gdje se dugo vremena brzo, opasno i nezdravo živjelo, umro je u 92. godini. A u američkom i svjetskom vijeku u čijim nemirima i kaosu ništa nije bilo sigurno, Brubek je proveo svoj vijek, šezdeset i pet godina oženjen Ajolom, osnovao veliku porodicu, s djecom koja su postala vrsni muzičari i koja su mu dala unučad i brojne praunuke. U tom dugom periodu, radio je samo što je najviše volio i u tome pozivu promijenio smjer muzike – dvaput.

Po uzoru na njegovog idola Djuka Elingtona, shvatio je da se džez dade orkestrirati kao evropska klasična muzika, i da se harmonski, ritmički ali i samom namjerom, pristupom kompoziciji mogu inkorporirati najrazličitiji metodi. Tu je bio inovativan na tipično svoj diskretan način. Klasično školovan, kod kompozitora Darijusa Mijoa, osjetio je među prvima misterioznu a opet tako logičnu vezu između Baha i džeza, uklopivši nešto od bahovske savršene simetrije i motoričnosti u džez. Svirao je manje sola a više izražene blok-akorde, pritom svjesno uvodeći komplicirane forme, kao što su rondo, u muziku koja je u svome korijenu nastala iz bluza, iz troakordne progresije i dva osnovna ritma. Unatoč takvoj konceptualiziranosti, muzika mu nije ništa manje "svingala". Brubek je bio ona strana scene koja je pedesetih, kontra vrtoglave brzine i bijesa bibapa, donosila smirenost, strukturu, jedan "profesorski", akademski metod i svijest. Pravio je nešto novo, podžanr što bi se mogao nazvati komornim džezom – muzikom za razmišljanje, kontemplaciju i razgovor, s izrazitim evropskim utjecajem, zvukom koji će, zajedno s Majlsovim nonetom, utjecati na sastave kao što su Modern Jazz Quartet i uopće na džez koji se iz klubova seli u koncertne dvorane. To je ključno utjecalo na naše džezere, ionako Evropljane, prije svih na Boška Petrovića i njegov kvartet pa nadalje.

Ali to je bio samo početak ukrštanja njegove i naše sudbine. Brubek je donio i nešto važnije, svijetu i naročito nama: u džez donio je – Balkan.

U Istambulu čuo je na ulici ciganske svirače što su svirali u tempima kakve nikada nije čuo – i ne samo svirali, kako je i tolike godine kasnije još uvijek impresioniran pričao, nego i improvizirali preko nemoguće raspodijeljenih taktova. Vrativši se u Ameriku, s njegovim fantastičnim kvartetom, bubnjarom Džoom Morelom, crnim basistom Judžinom Rajtom i naravno briljantnim, diskretnim intelektualcem, alto-saksofonistom Polom Desmondom – autorom Take Five, petčetvrtinskim instrumentalom koji je ironijom sudbine postao Brubekov zaštitni znak – snimio je Time Out, prvi džez album prodan u preko milijun primjeraka. No važnije: album koji je zapadnom uhu pokazao dotad nepoznate ritmičke predjele.

Beni Gudmen ranije je već imao Balkan Grill, vjerojatno prvu gdje se pojam "Balkan" pojavljuje u zapadnoj muzici, ali to je bio čisti istočnoevropski židovski klecmer. Brubekov Blue Rondo A la Turk pak, radikalna je promjena – tamo gdje su 2/4, 4/4 ili 6/8 apsolutni standard, odjednom rif, harmonski baziran na istočnom modalitetu, od niotkuda udara u mahnitih devet osmina – brojeći po prvi puta, njima nepoznat, a nama ritam našeg krvotoka: 1-2, 1-2, 1-2, 1-2-3... Sva kasnija eksperimentiranja, i sve institucije na Zapadu gdje se naša ritmika uči danas, dijelom su izašla su iz toga momenta.

To nije bila stvar samo muzičke znatiželje. Brubek, rođen kao dijete farmera, bio je čovjek beskrajne otvorenosti prema svijetu i nosio u sebi čitav život najdublji, kao suza čist, osjećaj za različitost i iznad svega za socijalnu pravdu. Ima nezaboravan moment iz monumentalne serije Jazz, režisera Kena Barnsa, Brubekova priča o tome kada je kao dijete prvi puta vidio crnog čovjeka, prijatelja njegovog oca. Umjesto svake lekcije, otac je čovjeka samo zamolio da skine košulju. Brubek jedva progovara: "Na prsima vidio mu se ožiljak – od žigosanja." Decentni, odmjereni Brubek nakon toliko desetljeća ne može zadržati suze, dok se u trenu na njegovu licu jasno ocrtava nešto od stare, postdepresijske štajnbekovske i ruzveltovske Amerike, one poštenja, socijalne svijesti i dobrote.

U stvari... nije istina da se tuguje "jedino" zbog toga života koji je morao završiti. Iz najveće, najslavnije generacije džezera – Dejv Brubek bio je među posljednjim živima. Danas su još tu samo Soni Rolins, Ornet Koulmen, Klark Teri i možda još koje manje ime. Kada i oni odu jednog dana, mi ćemo biti prva generacija koja je ispratila kompletnu postavu jednoga stoljeća – onako kako su ljudi na početku dvadesetog ispratili zadnje u klasičnoj muzici, u neprekinutoj liniji koja je išla od Hajdna – završno s Vagnerom. Ali to je nešto s čime ćemo se naknadno morati iznaći, preteško za razmišljanje sada.

Đorđe Matić