Smijurijada Mada sam svoju pamet mogao i na nečem značajnijem pokazati Kako ovo, a kako ono? Najbolji odgovor dade Aca Lukas, navodeći Olivera Dragojevića, koji ne živi sa galebovima. Smisao je u tome da njega svi znaju po pjesmi Moj galebe, ča nije njegova, nego od Zuppe/Runjića, međutim, ljudi često poistovjećuju pjesmu i pjevača, pa to ovaj na umu ima i na to primjedbom cilja. Štoviše, Dragojević nije skladatelj, niti radi pjesme, Moj galebe ga je napravila, kao Kokera Mala pomoć mojih prijatelja, izuzev, naravno, nenastupanja u Srbiji, jer to mu je najveći uspjeh u životu, pošto su Dragojevići čisti Srbi. Otud Homer smatra kako se čovjek pod stare dane vlastitom bijedom napaja u nedostatku ičeg boljeg čime bi nadomjestio zonu sumraka. U svakom slučaju, Dragoević i Dean mu dođu na isto, ubace "j" i na konju su

piše: Branimir Štulić

Kad su Bube svirale u vošingtonskom Koloseumu, nije bilo više od desetak naimenovanih fotoreportera, od kojih su neki i pjevali. Međutim, četrdesetak ljeta potom, na dodjeli Porina u Opatiji, bilo ih je više od sto, dapače, osim njih nije bilo nikog drugog ispod i oko pozornice prilikom nastupa Mancea, ali nažalost bez pjevanja ili cupkanja. On sam nabada tonove na zabačenoj gitari gore; a oni nijemo u gledalištu bez posla dolje.

Jedna kamena ploča i dva stada ovaca, dabome.

Kako ovo, a kako ono? Najbolji odgovor dade Aca Lukas, navodeći Olivera Dragojevića, koji ne živi sa galebovima. Smisao je u tome da njega svi znaju po pjesmi Moj galebe, ča nije njegova, nego od Zuppe / Runjića, međutim, ljudi često poistovjećuju pjesmu i pjevača, pa to ovaj na umu ima i na to primjedbom cilja. Štoviše, Dragojević nije skladatelj, niti radi pjesme, Moj galebe ga je napravila, kao Kokera Mala pomoć mojih prijatelja, izuzev, naravno, nenastupanja u Srbiji, jer to mu je najveći uspjeh u životu, pošto su Dragojevići čisti Srbi. Otud Homer smatra kako se čovjek pod stare dane vlastitom bijedom napaja u nedostatku ičeg boljeg čime bi nadomjestio zonu sumraka. U svakom slučaju, Dragoević i Dean mu dođu na isto, ubace j i na konju su. Vele da svaka arapska riječ ima četiri značenja: osnovno, tome suprotno, povezana je ili sa konjem ili sa kamelom (u sanskrtu ašva i uštra) i nešto prosto.

Najljuća primedba (koja se prevodi i kao komentar), barem koju sam ja na mreži iliti netu primetio od kraja devedesetih, sad već prošlog stoleća, pa sve do drugog desetleća idućeg, a ticala se šou–biza odnosno zabavljačkog posla (u što spadaju i nastupi izvođača iz prethodno zaraćenih država ili državica, doduše novonastalih), nije dopala ni zelene beretke, ni zagrebačku mafiju, ni četnike, ni ustaše, ni balije, već mene. Naime, dve hiljade i devete se pisalo da zagrebačka Arena namerava dovesti Džonija Štulića za milion kuna. Dakle, tu vest prenese neki beogradski list, i dok se većina zanimala preračunavanjem kuna u evre, i da li to iznosi pedeset hiljada ili pola miliona, neko se lud napravi, pa velikim slovima, kratkim rečima, napisa nešto u smislu – da bi vi nama sada trebali plaćati za nastupe po Srbiji, a ne obratno – i sve to začinjeno sa mrš, trš, prš, smrš, krš i tome slično, upravo je odisalo mržnjom, dapače prosto ceptalo. Nekolicina potom, čudom se čudeći, primeti da se radi o zagrebačkoj Areni, i da je Džoni Srbin odnosno i da nije, kakve to veze ima (kao da ovaj to ne zna), poenta je: i na hladno se duva. I to čak dve hiljade devete, kad mi akcije na beogradskoj burzi jošte visoko stajahu, pošto ih sledeće godine Plato, saizdavač mojih književnih uradaka, sunovrati svojom trodnevnom promocijom za svoj groš (a na moj račun), od čega se jošte ne oporavih, niti znam kad ću.

Veoma sličnu opasku izrazi pred kamerama (dve hiljade dvanaeste) i Goran Bare (mada je iz nekog razloga u TV prilogu izrezana, ali može se pročitati u pisanom obliku, budući je i kao intervju (što se prevodi kao pogled iznutra) objavljena. Dakle, i kod njega je isti mrš, trš, prš, smrš, krš, i to ne zato što mu to kao traktoristi ili kauboju priliči, već zato što mu je Babogredac zemljak, koji mu, dobro znajući da ovaj više drži do sebe nego do Škarice (ča dobije pet Porina za nepevanje), obeća još dodatnih pet (mimo ranijih, u čemu je izjednačen sa Škaricom bio, što ga je kao pevača vređalo), bude li rekao to što je kazao. Otuda se izvinjava narodu, što i osvane u naslovu. I premda tê dodatne Porine javno iskoristi kao dokaz da nije narkoman, više se to vidi (da nije narkoman) iz samog razgovora, gde, došavši na mene, iznenada lucidan i normalan postaje, štaviše, pun vatre i nekog neobjašnjivog žara, maltene zanosa, što je još jedna potvrda Sašinog zapažanja, rečju, da se o dobrom može uvek dobro, jebiga. Babojedac pak, očekujuć ručak, izleti na svetlo dana i bez kafe, što mu ne padne toliko teško, koliko bojazan da bi i drugi uzmogli imati stopostotnog udela u svome vlasništvu, jer u tom slučaju kao Babojebac gubi svrhu (zalud se oko starih koka trudio, poverovavši stihu iz Zadovoljštine; a ionako se čitava Babina Greda preselila iz Vinkovaca u Zagreb, pa mu je otimanje tuđeg tim slađe, jer dugo je na to čekao, preko leševa gazeć, da se pokaže ispravnim i valjanim čovekom pod matore dane).

Ipak, najbolji je posao ikada u šou–bizu Ante Glibota napravio, ča se uzdajući u snagu svog prezimena (omen est nomen), devedeset prve u Jugotonu ili već tada Crorecu samo pojavio, da bi smjesta sto hiljada maraka i umjetničku sliku na dar dobio, što uslovi da je Škoro tek dvije tisuće i dvanaeste iskaznicu HDZ–a vratio. Toliko mu je da shvati trebalo.

Kao da ne bi mogli svoju pamet i na nečemu značajnijem pokazati, veli Tukidid (a to je meni njegova najpjesničkija misao, boga ti; ako samo zato što je naličje istinitije i time manje poetične misli: da se ljudi srame prostodušnosti, koliko se diče lopovštinom). Otud ni ovaj slobodan prijevod tome ne može pomoći, otkako je lakše pokvariti nego ispraviti.

S time nije baš u vezi, ali eto ne mogu odoljeti (prasnem smijehom kad god me to podsjeti). Meni je to izvrstan čin za viđeniz, no otkako je film jako skup sport, ne preostaje mi drugo nego se u opisivanje dati. Dakle, nedavno to čuh i pošto znam sudionika, kao da sam bio na licu mjesta. Zapravo, najbolje ću vam to predočiti ako rečenog čimbenika zamislite kao jednog od tih iz filma Avantura je avantura, recimo onog što umjesto znaka pobjede bozima pokaza roge. Takvoj spoljašnosti i manirima pridodajmo jošte medijski uspjeh i umjetničke pretenzije. Priča ovako ide. Našeg junaka žgaravica uhvati i držaše ga neko vrijeme, premda nije pred spavanje jeo, i uostalom, vrlo je na struk, ako već ne i na liniju (manjeg otpora) pazio. Stoga ode kod liječnika, te mu pronađu neko zadebljanje i upalu na crijevima, i da bi mogli daljnje nalaze obaviti, trebao je svoju stolicu na pretragu odnijeti. On tako postupi, i pođe u mjesnu zdrastvenu ustanovu, koja mu je bila u naselju, i kad dođe na red, i upravo trebaše svoju stolicu zdrastvenoj radnici predati, ugleda pred sobom najstrahobalniji komad koji je ikada hodao, što se očigledno samo nektarom i ambrosijom hranio, pa stoga nikada zahod nije koristio, a kamoli kakio. Okrene se i ode u drugi dom zdravlja, usrdno se moleći da tamo na neku krnjavu naleti, baš kao i desperado pod vješalima (mada je ovo suprotnost), koji, videći da ga škrbava spasava, vješaj, kaza. Ovo navodim u nadi da neće čitati, budući po operaciji, ako se smije, osjeća boli.

Bilo je lepih mesta za sviranje, ne mnogo, ali uvek sam ih merkao, kao i fudbalske terene. Tim više me je smetalo što se pank uz povraćanje, otvaranje pivske boce zubima i polivanje dotičnom vezivao, kao i šutiranje nogom u dupe umesto pozdrava, mislim, neki su doslovno shvatili Jangvanse (one smešne likove: hipija, levičara i pankera uz jednog normalnog tipa). Inače, najbolji mi je čin kad panker isturi glavu kroz prozor u vozu upravo ispred tunela, pa nju, zaustavivši voz ručnom kočnicom, pođe tražiti, da bi je našavši šutirao po pragovima i šinama, boga ti. A tako i svi ti sagovornici TV rok serija, kojih je više od zrnaca peska, mada je nadahnutih pesama daleko manje od epizoda, na primer, da je Novi talas krenuo iz Ljubljane, pa preko Beograda prispeo u Zagreb (i pri tome trepću), ili kad naprave karijeru jedino dvadesetogodišnjim zazivanjem da se Stonsi dovedu u zemlju, mislim, da održe nastup. Stonsima se za to čisto jebe, ali pas ne laje zbog sela, nego zbog sebe. Ili kad Lajner ispriča priču kako sam zbog Pankrta stao brijati bradu i brkove, jer je za tu priču u međuvremenu čuo (a da nije posumnjao, budući, kad se to zbivalo, on još Zagreb nije video, a kamoli u Galeriji bio, ktome ja mu nikad ništa o tome nisam rekao), da bi zaključio, kako tako nastade naša uspešnica (isto trepćući), mada sam ja Balkan svirao i tada, iako bez tog stiha o pankrtima to jest kopiladima (gitaristi u Pankrtima su nosili brade, za razliku od mene, što je oksimoron), kao i bez njega, jerbo sam dvostih ubacio odmah posle toga, mislim, svirao sam ga sa budućim Filmom sedamdeset osme, kad ga je i on u Varaždinu prvi put čuo, ako već ne i zapamtio. Ili kad Hrnjak, gostujući u Skopju sa Pozdravom Azri, u novinama izjavi, da bi bez njih još uvek plazio na cesti, iako mi je bio predgrupa godinu pre svog dolaska, da i ne pominjem snimanje mog singla i mojih pesama grupe Azra, koja napravi Novi talas bez njih, pa tako i do singla dođe, na kojem nije svirao (bilo bi svejedno i da jeste), ali je tridesetogodišnjicu singla u Beogradu srcedrapateljno proslavio.

Čini se da Dionis nije nitko drugi doli Buda, otuda Bakho i bakanalije to jest svetkovine. Dionisa pak nemamo gdje drugdje smjestiti nego u devetnaesto stoljeće stare ere (kao što ga neki Heleni nadnevče), da bi to i pojedini naši suvremenici ustvrdili, mećući mu (Budi) rođenje u tisuću osamsto osamdeset sedmu. No svi mu životni vijek od osamdeset godina daju. To bi objasnilo bršljan i stupe, kao i Nisu, koje je Saša nalazio i slijedio oko Avganistana i Pakistana, osobito (inače stan je izvorni sanskrit za potonji turski stan to jest boravak) jer povijesno računjanje indijskih zbivanja kreće od Aleksandra i Ašoke, tu se, smatraju Indijci, dvanaest stoljeća izgubilo, ako ne saželo ili namjerno pobrkalo. To bi, također, bacilo novo svjetlo na taoističke postavke, naime, da je Lao Ce (kao oličenje Bude) već bio učitelj i prije Čua odnosno u svakoj porodici (u ovom slučaju Śia). Dakle, Buda je Dionis i obratno. Rođenje mu stavljaju ili u travanj ili u svibanj. Sidarta (njegovo ime) znači ostvaren, Gautama (prezime) znači najbolja krava, govedo ili vol, pa čak i bik, a moglo bi se odnositi i na tele, stoga imamo kod Herodotovih Egipćana i svetog junca to jest Apisa. Buda pak znači probuđen ili prosvjetljen. Śakja Muni (i pod tim imenom ga znaju) opet znači da mu je rod ili pleme Śakja (Šake ili Skiti), dok Muni označava mudraca–isposnika, otuda i munjen. Umre to jest potraži nirvanu od kvarne namirnice, moguće nekog gomolja kojeg prasci jedu (bješe vegetarijanac, ako samo zato što se uzdržavao od ubijanja), a ne od mesa svinje, krmka, vepra ili nerasta, i po svoj prilici bude godinu stariji nego što predanje zadrži. Ovo je važno stoga što su Dionisije zbilja Tajnovitosti (i bile i ostale), jer tragovi sežu čak i u mikensko vrijeme prije eksplozije Tere ili Kaliste, znači u sedamnaestom vijeku. Otuda pozniji nije mogao biti, a druge povijesne osobe u tom vremenu naprosto nema: istina, veže se uz Semelu i Tebance, zapravo Feničane, ali oni su i došli iz Indije na Levant upravo tu negdje u to vrijeme, što ne znači da su Budu sa sobom donijeli (zašto ne), već da su ga mogli kasnije posvojiti, upravo zato što im tê misli nisu bile strane ni u staroj postojbini (nije ni Buda iz ničega krenuo), ostavimo li po strani zemljačke sklonosti. Međutim, bakanalije se vežu uz vino, dok je potonji budizam nešto sasvim drugo, ili nije, vrag bi znao. Također, ako se glavom od Likoorga (tračkog kralja) u more kod Tetide sklonio, to bi značilo da su Tračani došli na Balkan već u dvadesetom vijeku, ako ne i prije. No ako je to bilo kasnije, onda se radilo o kojem njegovom sljedbeniku (u ovom slučaju iz Ilijade o sljedbenicama), kojih zacijelo u povijesti nije manjkalo. Budući su Frigi i Iliri istodobno sa njima na Balkan stigli, to bi značilo da su Iliri sa sjevera došli i do Grčke se spustili, a oni iz Male Azije su morali lađe koristiti, da bi filmski festival u Veneciji pohodili, budući preko tračkih oblasti, osim ako se nije radilo o zamjeni stanovništva, nijesu mogli.

No od umjetničkih pokreta, koji su izbili na vidjelo sa Mirkovićevim filmom i knjigom o Novom valu, naime, Kvadratom to jest stripovima, i Kuglom glumištem, prethodni nemaju blage veze sa sviranjem, dok je potonji imao, utoliko što su držali prostoriju (kulturne im jasle na raspolaganju) u kojoj se vježbalo, mislim da je Aerodrom tamo prvi bio, pa ja, pa Film, moguće kasnije Haustor. Mimo toga ništa, kao i Mirkovićev sud u jednom od prvih razgovora za javnost, iz kojeg se jasno vidi da je viđeniz njegov (koji počiva na meni), no da su drugi moje pjesme skladali (vjerovatno misli na svoju mamu). Od tih sugovornika, što se pojavljuju u Sretnom djetetu, teško da je išta drugo i mogao saznati, jer polovica me ni u ono vrijeme nije vidjela, a kamoli za me marila, što ne znači da su oni, koji su me i vidjeli, nešto više znali. Jedino drži vodu da sam gubio tri litre znoja po koncertu, i to samo ja (zanimljivo, po nogometnoj utakmici gubim dvije kile), ostali kad kažu mi, misle na mene (kao i ja, uostalom). No stoji osvrt u knjizi da je Polet bio hladan prema Azri, što je i sam Polet (napisavši da je dotična ostala u Novom valu samo zbog kvoruma) priznao. Dakle, ja sam Polet napravio, a ne obratno, jer tko je išta od njegovih štićenika postigao, osim što se za njih čulo (njima dovoljno), međutim, ni jednu pjesmu nisu iznjedrili, i zapravo, izuzev par nastupa, ni u Zagrebu nikad svirali, a kamoli vani. Prljavo kazalište je, na primjer (oni su barem najveće ime među svima njima) tek osamdeset devete nos pomolilo, i to na Trgu republike, jasno, što je prije njih samo Parnom valjku uspjelo, u par navrata sedamdesetih. Tada se, naime, zajedništvo njegovalo, pa se Hus uklopio, no devedesetih je Jajo na svoje došao, mimo toga, ostalo je sve isto – od glazbe ni traga ni glasa. Međutim, pamtim jedan čin iz toga vremena, upravo oko Balegara, sredinom devedesete. Pođoh vidjeti za tonski studio u Televiziju, kad na ulazu, pred stepenicama i dizalom, velik stol – a iza njega se raskrečila dvojica – odmah sam znao koliko je sati. Odudarali su od ostalih; moguće su patkice dotle prodavali.

Šezdesete i sedamdesete su mi bile poput pjesme Lavin' Spunfula: Ljeto u gradu, znači, topli dan, ljeto u gradu, djevojke tako lijepo izgledaju, samo sam pjesmu lovio – a na njih mislio – i u tom kruženju, slogove kalemeći na melodije, sedamdeset osme i Džonija, čini mi se, spjevao, jer sam se zadnja dva mjeseca tê godine u slijepoj ulici našao, počinjući opet ispočetka. Zato mi se proljeće sedamdeset devete s tog stanovišta divnim činilo, mimo nekih smiješnih zgoda, koje se često ne događaju: kad je ljeto na pragu i skoro trideset stupnjeva, uz to i tri popodne, što znači prazne ulice, pa tek smo se na probi našli i veselo razvezali odnosno na priču se dali, i baš rijetki džoint zarolali, kad netko na vratima pozvoni, te se gitarist blijed vrati, na vratima je stajao drug plavi i nešto pitao, gitarista je zaboravio što, uglavnom, ništa od toga nije bilo, izuzev sudara dva komarca nad Atlantikom. Bez adrenalina se ne može, pa gitarista zbog toga danas izgleda mlađi nego što je onda, dakako, ne mislim na sebe, čoče. A u ćor–sokaku sam se našao (tê sedamdeset osme), jer su prethodne postave smatrale da stvari treba prije nastupa elektrizirati, dok sam ja to sviranju prepuštao i glazbenoj čaroliji, otuda se nismo našli, a i kako bi. Poslije toga je bilo po mome, pa se to i pokazalo, naime, naboj Filma i čarolija Azre. Oko mene (poslije nastupa) mokre magnetske silnice od znoja, na metar oko mikrofona, oko njih poklopci od pivskih boca, pootvaranih zubima, i piva umjesto znoja – svaka ti dala, rekla bi momčina koja, čak i ako tako ne bi mislila. Dakle, nijesu moje društvo bili i teško su mi padali, a tako i ovi poslije njih, mada se tad već lakše disalo, jer sa petorke se na tricu spalo, pa je više zraka bilo – to je meni, kao pjevaču, bilo nužno, pošto otvaram usta, pa zrak u njih ulazi, ktome nikada se nisam volio gužvati, osim ako nisu bolji svirači od mene u pitanju, tada bih rado štošta pregrmio, no to je bilo još rjeđe nego sudari komaraca nad Atlantikom. I tako je vrijeme učinilo svoje, te se godinu dana po raspadu stare Azre to jest Jaji dragih previranja (koja su im, mimo mojih početaka sedamdeset sedme u Dubravi – što im je ideju dalo i njih potaknulo – pomogla da tê sedamdeset devete budu druga po važnosti grupa, odmah iza Parnog valjka) nađosmo zajedno sa još nekim izvođačima na Suzijevom koncertu u Varaždinu. Poslije toga Prljavci više nisu svirali, osim besplatnih nastupa na glavnom gradskom trgu. No Valjak je zapeo, i Aerodrom isto tako, pa sam se osamdesete prije Aerodroma i u Novom Sadu pojavio (na skupnoj priredbi); ktome Azra imade prvi nastup tri sedmice prije Pankrta, i bar po tome čelnik bude. Za Parafe se ne zna, no pošto im je menedžer bio upoznat sa mojim likom i djelom, rekao bih da su brže–bolje početkom sedamdeset osme nešto upriličili, jer i mi smo se s proljeća u Rijeci ili pak Opatiji pojavili, i to kao četvorka. Bolji dojam smo ostavili tê jeseni kao petorka, pretpostavljam zato što sam sišao sa pozornice od stolova (zbog nečega, zaboravih čega), te se bez mog kočenja uzdigoše do neslućenih dometa.

A možda su se Prljavci zgrozili mojih bosih nogu, naime, nabasao sam im, moguće sedamdeset devete, pred ljeto, takav na probu, u Galeriji Studentskog Centra. Oni su prethodno odlučili Bed rok izvoditi (budući je Jajo jednom prilikom, prije toga, na tulumu, gdje sam svirao, iskreno rekao da sam najbolji od sviju njih, i Bed rok zapamtio), ali poslije tê moje posjete su odustali. Pretpostavljam zato što Jaji od bosih nogu pada mrak na oči, jer i sam priznaje da stalno nešto petlja s cipelama po svojim pjesmama. Dobro da se nisam slikarstvom bavio, ni sliku mi Jajo ne bi prodao.

Međutim, singl mi je presudno tê jeseni sedamdeset devete pomogao, jer inače nitko ne bi sa mnom svirao, i to je bio ne samo dobar i pošten posao (meni singlica, a Husu sviranje Jablana i Mikija), nego se i dugovječnim pokazao.

S njime sam na pozornice stupio, i sem jednog post traumatskog stresa pred snimanje prve velike ploče, filmski kroz karijeru prošao, odsviravši dobrih koncerata širom Juge. Na primjer, u Valpovu sam se toliko zdravo osjećao, koliko sam u Splitu dobro spavao. Ništa od Valpova nijesam vidio, ali takav je bio osjećaj u mladosti, koja oveću baraku, čini mi se, ispuni, ili već nešto između cigle i drveta, otprilike kao u Kulušiću, kad ih se osamsto nagruva.

I zapravo ima jedan kadar iz Kulušića (u Smogovcima, TV seriji, idu likovi na Azru), gdje neki gimnazijalac ozareno pogledava, ako ne u kameru, a onda na pozornicu, e to sam oćutio, i vidim da je toga i drugdje bilo.

A naročito su me kosnuli zimski krajolici poslije nastupa, kad putujete kroz smetove i brda, te svi spavaju, osim mene i vozača. No jednom, početkom osamdesete, dok sam noću plakate za svoj nastup lijepio, imajući dotične u naručju, a kantu s ljepilom u drugoj ruci (mislim da je i Lajner sa mnom bio), na tramvajskoj stanici, kod Kazališta, nalete Pađen i Kartađine, te smijehom planu (kao da su vidjeli kravu kako pleše na ledu), ali četiri godine potom već smrtno ozbiljni bjehu, te sa mnom desetak nastupa imahu, upravo pred moj odlazak. Jer inače bih obradio tu Reminu pjesmu, koja je savršeno oslikavala nejebicu, zbog koje opet imate takozvanu bijelu kugu, naime, zašto uvijek bježiš kad kažem da te volim, ritam je otprilike kao Zid od Pink Flojda. Šteta, zbilja, mislim, nejebica. Da ne griješim dušu, uspio sam Pađena jošte jednom od srca nasmijati, i to devedeset prve (inače, nije istina da mi je dao na poklon hrvatsku zastavu, ali jeste slikovnicu Pale sam na svijetu, zastavu su mi samo jednom poklonili, i to jugoslovensku, osamdeset i osme ili devedesete u Srbiji), naime, pristigoh iz Sarajeva sa snimanja Das ist Džoni, te me Jura dočekao na Kolodvoru. E sad, pošto imadoh veliku putnu torbu (skoro kao mornarsku vreću), odmah se nosač stvorio, koji je nju uprtio i preda mnom put poveo, te se Jura zacenio i načisto razduševio, ne samo zato što bi je on nosio, da nosača nije bilo, nego što to nije ni od Čak Berija doživio, kada mu je autogram žicao, a ovaj mu odjebi rekao.

No razlog zašto me Pađen zove genijalnim seronjom nije lako dokučiti, pretpostavljam da je to zato što je devedesete (mislim da je to bilo na moru, u Biogradu, poslije nastupa na otvorenom, na nekoj terasi) prišao neki bubnjaru Kneži i zagrlivši ga rekao: "E moj Džoni," što Pađenu nije išlo u glavu, naime, prije koncerta još ajde–de, ali poslije...To je također razlog (pretpostavljam) što on (kad na njega dođe red) Cukića džonijevcem zove. Vidite, zbog istog mi razloga (Azra) jebu sve muslimansko, premda je to staroegipatska riječ za jako svjetlo, kad su Egipćani bili mnogobožci i svojim žitom Helene ishranjivali, dok bi im Homeriti iz Jemena pustinjskim miomirisima pomagali, dašto, u karavanima ih noseći.

Jednom davno povede se rasprava, kojih je više bilo na svijetu, živih ili mrtvih? Odgovor se ne iznađe, budući su pomorci ni živi ni mrtvi.

Pađen se, dakle, toj zgodi u Biogradu začudio, što bi ga za pjesnika – homerita – preporučilo, jer ispada da smo svi mi Džoni, ako je već Džoni Azra, pa nema mjesta za druge. Glas narodni, glas božji, kažu Rimljani. A Kneža se od tog grljenja jošte ne oporavi. I stvarno su tâ grljenja neugodna, jer iskoriste priliku da se na tebi odmore, izvalivši se cijelom težinom tijela preko nejakih pleća tako pohvaljene osobe, što mi svagda namćori odgovor izvuče: "Tata ti je Džoni!" A to je ipak bolje i uljudnije, nego to što iz toga proizlazi, naime, jebem ti mater, koje sam sveđ koristio kad bi tko sa mnom pjevati htio, na živom nastupu, dakako, skočivši na pozornicu, kablove gazeći, pritom falširajući (kao da ja nisam dovoljan) i još me s mjesta pomjerajući, sve grubo i silovito, te sam par puta gitaru skidao i nju kao bejzbol palicu koristio, imajući na umu liktore to jest da je batina iz raja izašla, što poluči da mi je telekaster izubijan (jer glave su tvrđe od zida), pa sam ga zamijenio, da me ništa ne podsjeća na zlodjelo, hoću reći moja sola, naravno. I sad još da o Lakedemonjanima pričamo, idi bre, Kavafi će.

A dokaz je što mi je i Plato odsjekao sola na poklonjenom disku uz knjige, ne bi li ubacili svoje svjetleće naslove, što uslovi da se to drži za moje službeno izdanje; vidite kako sve izneseno vodu pije odnosno jedno iz drugog nužno proizlazi. To me podsjeti da sam, moguće devedesete, vraćajući se kroz Bosnu sa medenog mjeseca, krajem rujna, vidio u novinama jednu fotografiju sa nekog okupljanja u Foči, đe neki plavac dvometraš, kalašnjikov za cijev držeći, odozgora drvenim kundakom ne prestaje tući, što je ipak bolje nego kad su (po Crnjanskom) žandari plotun u nebo ispalili i srećom ni jednu žicu to jest strujni trolejbuski napon ne prerezali, jer inače bi uskraćeni za to svjedočenje ostali.

Ili je taj svjetlopis bio iz devedeset prve, kad me Pađen na Kolodvoru čekao, i onda par dana potom opet tamo odvezao, jer sam kartu za Beograd kupio, i to u jednom smjeru, što je službenicu začudilo – mene zrakoplovu odvelo.

Moram reći da od svih tih likova, koji se vide u filmu Kad Miki kaže da se boji, iskaz Đoke Anarhista najveću težinu nosi, uz nekoliko ispravki. Naime, ja sam u njemu vidio Sokrata, on u meni više Garinču nego Perikla, stoga ne stoji mu izrečena opaska da sam narodne pjesme u vojski čuo (ako sam već za njima lud bio), jer sam ih sve otprije znao (njemu nepoznato, a i da nije, od silnog proturanja lopte kroz noge mu se u glavi zavrtjelo), međutim, živa je istina da nisam za nikoga navijao i da sam ljepotu igre volio. I također, nadimak Čupko sam već prije vojske imao (a ne zbog potonje kratke kose). Dakle, ni on nije mogao odoljeti sebe pupkom svijeta proglasiti, za što je sam kriv, jer bi rađe oči nego uši napajao, pa bi me bezbroj puta riječima prekidao: "Bata Čupko, vidi ove sise," dok sam pred aulom na stepenicama svirao, a lijepe žene prolazile, našto bih mu ja žustro uzvratio: "Pa što stalno o sisama," te bi mi on iskreno kazao: "Gladan čovek misli samo o hlebu." Sljedstveno, zbog sviranja je, uz mene, buduću ženu i upoznao (baš takvu sa sisama), kad sam ja već ime za sastav imao. Inače, to je sve skupa dvije i pol godine trajalo, od sedamdeset I četvrte do sedamdeset sedme, tada sam na struju prešao i Đoku iz vida izgubio, sve do zgode iz devedesete (a ne devedeset prve), kad me u Omladinskom Centru viđe kako sjedim u bijelom plaštu (a ne odijelu, jer nijesam Brega), pošto upravo snimanje Klinčeka u obližnjem muzeju konča – spota: Meni se dušo od tebe ne rastaje – što razlog bude da me zabrinuto–potištenim nađe.

Međutim, izgleda da sam, kad smo već kod tog spota, i mačem oko glave slučajnim namjernicima mahao, prilikom promjene mjesta snimanja, jer tri smo mjesta za taj broj promijenili: muzej, jezero i zadnje, Gliptoteku. Pošto sam mač jedino na splavi imao (zapravo nisam, ali zbog naopako okrenute kacige tako izgleda), to bi oko Jaruna bilo. No kakvu bi prepast kostimi izazvali, kad bi se na mjesto snimanja izvezli, to ste trebali vidjeti. Sad smo već na drugom spotu, Big bang. Imadosmo pedeset metara preći, od parkirališta do mjesta snimanja, preko ceste i uz cestu, do zgrade, i za tih pola minuta, barem desetak vozila zamalo sa ceste u jarak ne sleti, vozači misleć da je već počelo, izbezumljeno ludare okrećući, tako da se činilo kanda oči na leđima imaju, uz to poput riba zijevahu, pa nije čudo da sam se u uniformi kao riba u vodi osjećao. Također se i susjegradski ili zaprešički il već neki obližnji kamenolom ništa gori od tog sirakuškog ne pokaže, jer na pjesmu Tome Bebića, Leute moj, vrlo spot uspije. Tu pak držim Alana Forda umjesto molitvenika, i zbog toga sam tako skrušen, ostalo je jedan kroz jedan. Nije loš ni taj kaubojski spot (što dade Juri priliku da šešir spomenuvši koscenarist postane), gdje se rukama za gredu držeći ljuljam na užetu (što bi mnogi zacijelo pozdravili), otuda i uspjeh potonjeg. Ali uvijek me rastuži Klasičan znak, jer takvu riđu bradu više nikad neću imati, budući posijedi, dakle, nije to samo odraz boje u ogledalu (pred kojim u tom video prilogu stojim) sa crvene odore, već me za bradom srce zabole.

Mnogo smešno, tih prvih deset albuma Ju–roka (od njih stotinu), naime, primeni li se ključ vrednovanja kod takvih lista uspešnosti (prvom deset glasova, drugom devet, trećem osam, desetom jedan), ispada da je Azra prva (kao što i jeste, premda to nije bila namera pokretača toga glasanja, inače ograničenog na domaću beogradsku čaršiju), što niko ne bi pomislio, budući su, naravski, Idoli prvi, pa beogradski trojac, pa onda svi ostali, dok je među sto albuma Dugme zastupljeno s najviše naslova, za njim Čorba, pa tek onda ja (ne, ne žalim ja). Dakle, još jedan dokaz kako ni Tesla ni ja ne spadamo u to društvo (što je razvidno iz naslovnice izdanja, na kojoj je izmešano skoro četrdeset svetlopisa čimbenika značajnih za tâ postignuća). To prekrajanje historije (ispočetka prisutno, još od Čorbe, koja nikad pesmu ne napravi, da bi zauzela maltene pola knjige u Ju–rok enciklopediji) se dalje nastavilo sa dodelom ulica i trgova (kao što Patroklo u mojoj inačici Ilijade proriče Hektoru da će se zbiti) Mladenoviću iz Ekaterine Velike, samo zato što su osamdeset sedme (istim načinom) dobili nagradu Sedam sekretara SKOJA (i oni, a dobili su je za skromnost, jer behu savršeno sretni i puni sebe kao treća kopija Simpl Majdsa), dok svojom muzičkom baštinom toliko zatupljuju (premda je konkurencija jaka), da je to milina, pa kao takovi dušu daju za glasačko telo slobodnjaka, koje ih ne samo oličava, nego smernošću i čednošću dobrano nadmaša. Zato je Čuang Ce sasvim ispravno zaključio da mu uspeh ne treba, a kamoli vrsnoća. Tja, život nije bajka.

Također mi je čarobno izgledala jedna zgoda (na koju slučajno nabasah plutajući Ju–tjubom), naime, izvještaj novosadske dalekovidnice sa neke ondašnje priredbe, gde nam Cukić izvodi Mokre ulice, a tamburaši ga prate. To po sebi uopšte nije loše, pošto su tamburaši tačni i sviraju isto onako kao i ja na Zrelim usnama (što im je verovatno i bio predložak), mislim, dakako, na Usne vrele višnje, znate tu pesmu. E sad, odmah na početku, vidimo u podnožju slike naslov pesme, a ispod njega, u zagradi, imena autora, pa moje oči u neverici smotre, kako je od četiri prezimena u zagradi, moje zadnje: prva dva su Cukić i Cukić, treći je aranžer za tamburaše (pretpostavljam); a ja mu dođem, brajko, tek onako – kako se jada onaj čija draga ima oštrog psa i električni vibrator, plus kuglice iz Japana. Dakle, već je i na Ju–tjubu primećeno (kao što je i u Rimu, za godišnje službe dvojice konzula – od kojih je Kajsar jedan bio – kad mangupi potpisivahu lažne obznane imenima dvojice dotičnih konzula, naime, Julije i Kajsar), da se autor zove Dejan Štulić. No Cukić je tom zgodom bio toliko uznesen, kanda je Severina, što mu dođe na isto i uopšte nije neverovatno kao što izgleda; poput opaske čitalaca na vest da je Džoni Štulić tužio Plato zbog prevare i bezočne otimačine, kao i nezakonite prodaje, koja je desetorostruko nadmašila ugovorenu nakladu, premda je izdavač zgazio sve četiri tačke ugovora, štaviše, nije ga ni potpisao: "Marko, koliko nam još kompleta treba za mercedes?" "Ćale, mercedes je velika firma."