Bez brige, neću o ovima što nas dijele na "naše" i "njihove", koji bi da nam skidaju glave ako ne uključimo cenzuru prije stavljanja jezika u pogon! Iako, ta riječ – naši, dakle – u upotrebi je u mojoj glavi i okolini praktično oduvijek.

Kad sam s roditeljima dolazila kod bake i djeda – maminih, za tatine to određenje nije vrijedilo; baba Ruskinja je bila vještica, a djed je bio moj – djed Dušan je uvijek rekao: "A, evo i naših." S druge strane, taj izraz je u mojoj roditeljskoj kući bio rezerviran tek za bakinu rodbinu iz slovenskog Krškog, sve ostale rođake smo zvali po imenima. Znalo se ponekad dodati i "naši Slovenci", ali ta etnička oznaka je rijetko bilo korištena.

Podrazumijevalo se da su baš oni ti naši, iako su naši bili i oni iz Pule i iz Gračanice i iz Tuzle, čak i Ljubljane ili Frankfurta, gdje li su se već skrasili u svojim seobama.

Tada bezazlena oznaka po kojoj smo mi kod maminih bili "naši", a po kojoj su tek bakini kod nas bili isto to, dosta je kasno kod mene poprimila i drugi oblik. Jest da sam krajem osamdesetih godina, kao i svi ostali, slušala o blesavim podjelama na "nas" i "njih", "naše" i "vaše", ali to je sve do jednom bilo tek u javnoj sferi.

No, desilo se – jer ne bira pamet, nego srce, što bi rekao pjesnik – da je valjalo otići upoznati buduću (pokazalo se, privremenu) tazbinu. Mjesto: Imotski, čudnovat grad čije ljude bije glas da su "tvrdi Hrvati", usprkos tome što su od tamo i Tin Ujević i u smutnim vremenima časni Stipe Šuvar i moj drug Hrvoje Zovko, na primjer. E, tad sam prvi puta i lično bila suočena s pitanjem: "A je li, jesi ti naša ili njihova?" Prvo sam rekla, kao onomad Zlob, da ne čujem dobro, onda mi je – kao što bi to rekao Viktor Ivančić – nastupilo tupilo od nekuženja, sve dok nije uslijedio prevod. Pitalo me jesam li Hrvatica ili Srpkinja, naime, na što je otac Živko ispalio: "Ćuti, Kose!", da bi nakon objašnjenja da sam ja valjda neka Ruskinja (ostalu "nečistu" krv sam zanemarila) slušala tiradu o tome da su Rusi sjajni ljudi, čudo prirode, maltene braća rođena...

Iako se ispostavilo da su i Kose i Živko i "njihovi" sjajni, pristojni i topli ljudi (iskreno sam bila tužna kad su umrli), to pitanje jesam li "naša ili njihova" bilo mi je u glavi svaki puta – a toga je bilo i ima onoliko – kad se razni počnu prepucavati i brojati krvna zrnca.

Onda se, pak, desilo da smo negdje početkom dvehiljaditih Čovjek mog života (Beograđanin) i ja došli u redovno vizitiranje mog rodnog Zagreba. Krenem ja, tako, do obližnjeg dućana po neophodne sitnice poput kruha i mlijeka, kad u kafiću uz pivo sjede moja dva susjeda. Hoćeš sjesti malo, pitaju, neću, hvala, tek s puta, hoću kući, čeka me Čovjek mog života... Treba reći da je Dado moj susjed sa kata, a da je ovaj drugi Rom iz prizemlja kojem smo, na užas nekih susjeda koji su sebe vidjeli kao prave i čiste Purgere (kajgod!), nakon smrti oca Dado i ja jedini svjedočili da je doista tamo živio i da mu je žena (Hrvatica, inače, ako je važno) sa njihova tri preslatka mala djevojčurka svakoga dana dolazila u taj stan. E sad, nakon nekog vremena zvoni Dado na vrata i vrišti od smijeha. Kaže nam: "Znate što mi je rekao – nije si mogla naći nekog našega, morala si je dovesti muža iz Srbije!"

Ta zbrka s time tko u nečijoj glavi jest naš a tko nije i dalje me, svaki puta kad se sjetim te epizode (a bude to prilično često), tjera na neobuzdani smijeh i sprdnju sa ljudskom glupošću.

Pa mi onda ide nova asocijacija: kad su šestogodišnji blizanci, Ona i On, sa neobičnim imenima iz grčke mitologije (bar za naše prilike, eto ih onoliko istoimenih po svijetu) krenuli u prvi razred jedne zagrebačke osnovne škole, učiteljica ih je prozvala – samo njih dvoje – i pitala jesu li oni "naši", tj. što su po nacionalnosti? Klinci su ustali iz klupe i uglas rekli: "Mi smo djeca."

Poslije su tatu, jednog od najboljih prevodilaca sa klasičnih jezika na balkanskom prostoru, pitali jesu li dobro odgovorili. Jeste, djeco, rekao im je, ne bez ponosa i gorčine; pritom, ti su klinci već tada govorili hrvatsko-srpski (materinji i taterinji), njemački (tamo su rođeni) i talijanski jezik (kojega im je majka profesorica). Nikad nisam saznala što je drugarica učiteljica osim hrvatskog glagoljala!

Navikne se čovjek na svakakva čuda i pokore, pa danas kad ja kažem "naši" mislim na sasvim konkretne ljude koje volim, kojima negdje pripadam ili sam pripadala. Tako kad zvonimo Buletu i Đuri da otvore vrata od kapije, vičemo: "Naši!", naši su nam i u redakciji i naši "Zagrebači", i oni koji su se rasuli – kao i mi – okolo naokolo po bijelome svijetu.

A ovi "Naši", o kojima riječi ovdje nije bilo, naši ni moji bogami nisu, pa neka ih usvoje "njihovi", ma tko da jesu.

Tatjana Tagirov