Knjige – Geopolitika emocija:
Samopouzdanjem protiv istorijske beznačajnosti

Emocije, poput holesterola, mogu biti i dobre i loše, kaže Dominik Mojsi, autor knjige Geopolitika emocija u kojoj tvrdi da savremenim svetom vladaju tri osnovne emocije: strah, nada i poniženje. One su u geopolitičkom smislu važnije od gneva, očaja, mržnje, ozlojeđenosti, besa, ljubavi, časti te solidarnosti jer su usko povezane s pojmom poverenja, a poverenje predstavlja odlučujući faktor u načinu na koji nacije i narodi odgovaraju na izazove s kojima su suočeni, kao i kako se odnose jedni prema drugima

Bilo je u dvadesetom vijeku takvih naslova nefikcionalnih, tačnije filozofskih i socioloških, knjiga, naslova kakvi su Žargon autentičnosti, Nelagodnost u kulturi ili Dijalektika prosvjetiteljstva, naslova što su stekli naboj skoro nezavisan od sadržaja istoimenih knjiga te se u žurnalističkoj analitici i kafanskim solilokvijima često koriste kao samostojeće fraze. Drugim riječima, postali su tako zvučni, tako seksi, da poput samostojećih čarapa, pale i osobu koja ih upotrebljava i publiku. Pomenuta tri naslova u tom su smislu već klasici jer takvu reputaciju imaju već barem pola stoljeća. I u posljednjih par decenija, međutim, pojavili su se naslovi sa sličnim ambicijama, a u tom smislu najprije na pamet padaju Kraj istorije i Sukob civilizacija. Najrecentniji takav pretendent jest naslov knjige Dominika Mojsija Geopolitika emocija. Srpski prevod ove knjige objavljen je prošle godine (Clio, Beograd, 2012; prevela s engleskog Milica Čečur), no prisustvo njenog naslova u javnosti je dosta starije. Knjiga je u originalu (The Geopolitics of Emotion) objavljena tri godine ranije, ali je imala i predživot. Začeta je kolumnom iz 2006. godine za Project Syndicate pod naslovom "Emotivni sukob civilizacija", naredne godine kolumna je proširena u esej objavljen u časopisu Foreign Affairs pod naslovom "Sukob emocija" da bi naposljetku esej prerastao u knjigu pod naslovom Geopolitika emocija.

STRAH I NADA: Mojsi je svjestan da je svojoj knjizi dao dobar naslov. Već na početku predgovora predviđa kako će njegovu naslovnu frazu "mnogi kritičari smatrati za čistu provokaciju, možda i oksimoron". Na istom mjestu on izlaže dva svoja osnovna polazišta: prvo, da svijet u kojem živimo nije moguće u potpunosti razumjeti ako u obzir ne uzmemo i emocije, te drugo, da su emocije, poput holesterola, i dobre i loše. (Na poređenje sa holesterolom Mojsi je, reklo bi se, ponosan, pa ga koristi na više mjesta u knjizi.) Od sve sile emocija (gnjev, očaj, mržnja, ozlojeđenost, bijes, ljubav, čast, solidarnost...), Mojsi se koncentriše na tri, kako kaže, osnovne: na strah, nadu i poniženje, te daje ubjedljivo objašnjenje zašto se opredijelio baš za njih: "Ove tri emocije izabrao sam zato što su usko povezane s pojmom poverenja, a poverenje predstavlja odlučujući faktor u načinu na koji nacije i narodi odgovaraju na izazove s kojima su suočeni, kao i kako se odnose jedni prema drugima." Nakon što nam predstavi svojevrstan metodološki okvir, odnosno nakon što najavi da će različite svjetske kulture posmatrati kroz prizme straha, nade i poniženja, Mojsi nam daje uvida i u svoju poetiku koja se svjesno odmiče od geopolitičkih standarda priznajući da je njegov pristup globalan i u dobroj mjeri zasnovan na ličnim utiscima, uz korištenje anegdota iz vlastitog života te umjetničkih i kulturnih referenci. (Mojsijeve reference, dodajmo, tiču se i elitne i popularne kulture, ali bez žižekovske teatralnosti.) Ugrubo govoreći, Mojsi je istovremeno svjestan upliva globalizacije na svaki kutak naše planete (na jednom mjestu parafrazira francuskog ekonomistu Danijela Koena, koji drži da je postepeno opadanje nataliteta u zemljama južne hemisfere neposredna posljedica popularnosti američkih televizijskih serija zbog kojih je porodica sa dvoje djece postala opšti ideal), kao i "žilavosti" različitih regionalnih i nacionalnih (mikro)identiteta. Vrlo je zanimljiv njegov stav prema kojem je dvadeseti vijek bio "američki vijek" i "vijek ideologije", dok će dvadeset prvi biti "azijski vijek" i "vijek identiteta". Primjer kojim Mojsi ilustruje važnost afirmacije sopstvene individualnosti iz ovdašnje je perspektive naročito znakovit: "Slovak nije Čeh, a Crnogorac nije Srbin." U skladu sa tvrdnjom da je naš vijek zapravo "azijski vijek", Mojsi za ključne savremene "kulture nade" proglašava Kinu i Indiju. Između ove dvije "nade" postoje i sličnosti i razlike, a Mojsi se bavi i jednima i drugima. Ipak, najefektniji njegovi zaključci su oni što se doimaju univerzalnim. Opisujući zašto se savremeni kineski umjetnici ne opiru zapadnim uticajima (ali im se također i ne prepuštaju papagajski nekritično) Mojsi skoro usput poručuje: "Samo zemlja koja nije sigurna u sebe oseća potrebu da se štiti od stranih uticaja. Samopouzdanje i kulturna otvorenost idu zajedno." Pišući pak o izazovima koji stoje pred Indijom, Mojsi primjećuje da je za ovu ogromnu zemlju mnogo bolji uzor SAD, negoli Evropa ili Kina, te da Indija mora sama za sebe da varira ono američko In God We Trust ("U Boga vjerujemo") pretvorivši ga u In Gods We Trust ("U bogove vjerujemo"). Japan je za Mojsija izuzetak na Dalekom istoku i on ga ne uvrštava među kulture nade, nego više među kulture straha, zajedno sa Evropom i Sjedinjenim Američkim Državama. Kao i nada u Indiji i Kini, ni strah evropski i strah američki nisu identični. Karakteristično za evropski strah je osjećanje da su glory days nepovratno prošli. Mojsi to nezaboravno sumira u jednoj rečenici: "To je strah da je Evropa osuđena da postane neka vrsta muzeja, veća verzija Venecije, oaza prefinjenog dobrog života i kulture koju ljudi s dinamičnijih kontinenata vole da posećuju ili da tu provode starost, ali da više nije centar stvaralaštva i uticaja na svet." Kod Amerikanaca kultura straha je presudno obilježena 11. septembrom 2001. godine, odnosno terorističkim napadom na Njujork i Pentagon, što je za SAD bio prvi takav udar usred svoje teritorije još od britanskog napada na Vašington 1812. Na tragu toga je i činjenica da privlačnost Amerike u drugim dijelovima svijeta blijedi. Silaznu putanju današnje Amerike Mojsi prepoznaje u epidemiji gojaznosti njenih stanovnika, u problemima s budžetom, u raspadu infrastrukture od željeznica do mostova. Nije, naravno, sporno da prosječan Evropljanin, Amerikanac ili Japanac još uvijek imaju bolji standard i kvalitet života od prosječnog Kineza ili Indijca, ali tendencija ili klatno nade ukazuje na promjenu kao u onoj famoznoj Dilanovoj pjesmi o vremenima koja se mijenjaju.

PONIŽENJE I TEŠKI SLUČAJEVI: Ono po čemu se triptih ključnih emocija po Mojsiju razlikuje od para iz glasovitog naslova Nadežde Mandeljštam jest poniženje. Unutar geopolitike emocija, klatno poniženja ponajviše se naginje ka islamskom svijetu. Mojsi je svjestan da je teško govoriti o islamu kao jedinstvenom entitetu, on odlično zna da je islam podijeljen na mnoštvo inkarnacija i dihotomija ("šiiti protiv sunita, Arapi protiv nearapa, Azijci protiv stanovnika Srednjeg istoka, Afrikanci protiv Evropljana, umereni protiv radikalnih, vernici protiv agnostika"), ali prepoznaje poniženje kao najmanji zajednički sadržilac većine islamskih društava. U odjeljku pod naslovom "Koreni poniženja: opadanje istorijskog značaja" Mojsi piše: "Postoje brojni razlozi za prevladavanje osećanja poniženja u arapsko-muslimanskom svetu, ali prvi i najvažniji jeste osećanje opadanja istorijskog značaja. Strah od propadanja, osećanje koje pogađa sve civilizacije, imperije, nacije i kulture, ali u različito vreme i sa različitim intenzitetom, pokreće islamističke fantazije." Usput, osjećanje opadanja istorijskog značaja, drukčije rečeno strah od istorijske beznačajnosti, nije karakteristično samo za arapsko-muslimanski svijet i korisno bi ga zapravo bilo primijeniti i u jugoslovenskom kontekstu. Isto važi i za koncept koji Mojsi naziva diplomatijom poniženja opisujući ga ovako: "Osećanje poniženja može da ponekad bude i moćno oružje u diplomatiji, kao što pokazuju brojne epizode u novijoj istoriji Srednjeg istoka. Jedan od načina je da se igra na kartu osećanja krivice drugih naroda koji su učestvovali u ponižavanju vašeg naroda i da se to osećanje koristi za dobijanje ustupaka ili podrške." Ipak, Mojsi je svjestan da nijedna kultura nije kultura samo jedne dominantne emocije. Unutar arapskog svijeta, on nadu pronalazi u Emiratima, posebno u Dubaiju i Abu Dabiju. Kad je o islamskom svijetu u širem smislu riječ, tu je Turska, kao i muslimani u Evropi, iako i među evropskim muslimanima on prepoznaje razlike, pa tako ističe da alžirski muslimani koji su državljani Francuske često zvižde francuskoj nogometnoj reprezentaciji, dok Nijemci porijeklom iz Turske zdušno bodre i njemačku i tursku reprezentaciju. Najveći problem islamskog svijeta, po Mojsiju, je položaj žena: "Sistem koji isključuje žene – kao što to čini tradicionalni islam – sebe osuđuje na nazadovanje i propast." U posebnom poglavlju knjige Mojsi se bavi onim što zove "teškim slučajevima", zemljama i kulturama kojima ne dominira jedna emocija; tu su po njemu Rusija, Izrael, Afrika te Latinska Amerika.

POGLED U BUDUĆNOST: Knjiga završava poglavljem "Svet u 2025.", poglavljem u kojem se Mojsi igra proroka i zamišlja dva scenarija o svijetu 2025. godine: jedan je scenario straha, a drugi je scenario nade. Pošto je knjiga u originalu objavljena 2009. godine, njegov je pogled u budućnost išao više od petnaest godina unaprijed. Sa osmatračnice 2013. lako ga je uhvatiti u nekim greškama u obje varijante, ali je to manje važno. Ključ je zapravo u big picture. Po njoj, ako trijumfuje strah, svijet će 2025. godine zvučati kao Vagnerova muzika, a izgledati "kao strip srpsko-francuskog autora Enkija Bilala (poznatog po nasilnim, apokaliptičnim fantazijama), kao film Istrebljivač (Blade Runner) ili kao scena iz nekog od najnasilnijih Šekspirovih komada (Tit Andronik, na primer) u kojima se prikazuje mračan svet besa i haosa." Nasuprot tome, prevlast nade donosi ne "kraj istorije" nego "povratak ciklusu prosvećenosti". Kao kod Lampeduze, stvari moraju da se promijene da bi ostale iste, kao u Kerolovoj Alisi – treba trčati iz sve snage da bi se spriječila regresija, running to stand still takoreći. Geopolitiku emocija Mojsi završava optimističnom notom. Kao sin preživjelog logoraša iz Aušvica Žila Mojsija (sa utetoviranim brojem 159721) kojem je knjigu i posvetio, Dominik Mojsi u svom načinu mišljenja združuje tragično osjećanje života sa dubokom potrebom da se strah i poniženje prevladaju i da im se da nekakav smisao. Usprkos svemu, svijetu trebaju optimizam i samopouzdanje, veli Mojsi. On voli pozitivne primjere i prosto uživa kad pobija pokroviteljsko osjećanje Zapada prema Africi, recimo, ističući da je jedan od ključnih političkih događaja u dvadesetom vijeku, mirno uspostavljanje većinske vlasti u Južnoj Africi, bio djelo samih Afrikanaca, F.V. de Klerka, odnosno njegove hrabrosti i inteligencije te Nelsona Mandele i njegovog moralnog integriteta. Dokaz sugestivnosti Mojsijevog pisanja jest i način na koji utiče na razmišljanje o stvarima nevezanim direktno za njegovu knjigu pa, recimo, čitalac Geopolitike emocija koji nekako u isto vrijeme pogleda film Searching for Sugar Man o Sikstu Rodrigezu, muzičaru iz Detroita koji je anoniman u Americi, dok je u Južnoj Africi velika zvijezda, ne može a da ne pomisli da u tom čudnom razvoju događaja ima i potvrde ideje da se dominantne emocije u ove dvije kulture ne podudaraju. Na nekoliko mjesta u knjizi Mojsi se dotiče i jugoslovenskog istorijskog prostora. Govoreći o Evropi kao kulturi straha, recimo, kaže doslovce: "Neću preterati ako kažem da je raspad Jugoslavije razarajuće uticao na evropsko samopouzdanje." Ipak, ono što je važnije od mjesta koje nam globalno daje Mojsi, mjesta evropske periferije čiji je simbolični značaj mnogo veći od realnog, jest eventualno izvlačenje univerzalne pouke o potrebi odbacivanja poniženosti kao najneproduktivnije emocije te o nužnosti samopouzdanja kao ključnog sastojka u borbi protiv osjećanja istorijske beznačajnosti.

Muharem Bazdulj