Uoči 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984. godine, zima u Bosni bila je sva od suvomrazice, od poštenog snijega ni traga. Onda je u noći između sedmog i osmog februara, taman uoči svečanog otvaranja, snijeg počeo da pada li pada, kao iz rukavice, kako se to kaže. Zimska olimpijada tako je mogla da počne u pravoj zimskoj atmosferi.

Ove godine nema olimpijade, a beogradska zima je uglavnom sva od suvomrazice. U noći između devetog i desetog februara iznenada je počeo da pada snijeg. One što su eventualno zaspali prije ponoći, izjutra je iznenadio snijeg po krovovima i asfaltu.

Deseti februar je izgledao kao zimski dan. Beograd je izgledao kao grad iz crno-bijelog filma. Na Dorćolskom keju nije bilo biciklista, samo velika voda, patke i galebovi te poneki usamljeni šetač u crnom kaputu, nalik na Leonarda Koena u spotu First We Take Manhattan.

Sunce se probilo kroz oblake i maglu tek oko tri popodne. Pola sata kasnije, u Travničkoj ulici, blizu raskrsnice sa Braćom Krsmanović, vidio sam izgubljenu rukavicu na cesti, uz pločnik, u snijegu; običnu vunenu rukavicu, ljubičastu, po veličini bi se reklo – žensku.

Nije rukavica novčanik. Nije rukavica ni komad nakita. Nije rukavica niti starinski kišobran. Nije rukavica nešto što se prijavljuje rubrici izgubljeno-nađeno. A opet, zastao sam malo i zagledao se u izgubljenu rukavicu. Ko li ju je izgubio?

U Braće Krsmanović ulici su KC Grad i Čorba Cafe. Djevojka s ljubičastim rukavicama vjerovatno je bila u jednom od ta dva mjesta. Subota je, noć uoči neradnog dana, vjerovatno je i ostala malo duže. U neko doba je pošla da uhvati posljednji noćni ili prvi jutarnji autobus. Obukla je kaput, zamotala šal oko vrata, stavila kapu na glavu i navukla rukavice. Prešla je nekoliko desetina koraka s rukavicama na rukama, a onda je već iza ugla jednu rukavicu izgubila. I ta rukavica leži tako tu već deset-dvanaest sati, kvasi se i truli, dok druga rukavica počiva u djevojčinoj torbi, uz šminku, novčanik, papirne maramice, žvake i mobilni telefon.

Čudo su rukavice, od dječijih, onih sa samo dva pretinca: jednim za palac, a drugim za ostale prste preko onih sa odrezanim vrhovima, zahvalnim za pušače, do klasičnih. Kako ono ide vic Gruča Marksa: Zašto ljudi imaju pet prstiju? Da imaju četiri ili šest, propala bi industrija rukavica! Pa pjesme: Hand in Glove od The Smiths i pomenutog Leonarda Koena Dance Me To the End of Love u kojoj kaže: Touch me with your naked hand/ Touch me with your glove/ And Dance me/ To the end of Love.

Snijeg još pada, a svitanje se ne sluti. Kad joj je otpjevušio da ga dodirne golom rukom, da ga dodirne rukavicom, djevojka je mislila da iz njega govori alkohol. Ali on je zastao na uglu, pa je i ona zastala. Pa mu je prišla, dirnula mu obraz rukavicom, pa je s drugog dlana skinula rukavicu i dirnula mu obraz, a rukavica je pala na tlo. Tako je, mislim, bilo.

Onda Marko Kraljević, Gavrilo Princip pa kaldrma Kameničke. Uzbrdo, dok snijeg pada. Pa Zeleni venac gdje se putevi račvaju...

Ona možda još i ne zna da je izgubila rukavicu. Nije to, kažem, neka šteta, ali opet, teška su vremena, treba da se kupe nove, a one kakve god da su ipak nešto koštaju. Ovakve rukavice nisu modni detalj, štono kažu asesoar, njih nose oni kojima rukavice stvarno trebaju, jer im je hladno rukama, jer su im ruke hladne, zbog loše cirkulacije ili osjetljivosti ili čega god. A zima je, bar kalendarski, tek napola. Kad bolje razmislim, šteta je, nije da nije.

A opet, možda iz pijanog klinca nije govorio samo alkohol? Ako je tako, njoj će biti dovoljna i jedna rukavica. Makar se kad dvije stvari pristaju jedna drugoj poslovično kaže da idu zajedno kao ruka i rukavica, nije ta fraza egzaktno i uvijek do kraja tačna. Ruci, bar ponekad, najbolje pristaje nečija druga ruka. A kad se jedna ruka stavi u nečiju drugu ruku, preostaloj ruci je dovoljna i jedna rukavica.

Bilo bi dobro da je tako, ako je već izgubila rukavicu, da je nešto i našla. Nije u životu uvijek tako, ali nekad jest ili je barem utješno misliti da nekad jest. Na to mislim dok odmičem Travničkom, na nepoznatu djevojku koja je, izvjesno je, izgubila rukavicu, a možda je, samo možda, našla nešto drugo. Ako sam u pravu, ako jest, neka joj potraje, makar mjesec, mjesec i po, do kad joj trebaju i rukavice, do proljeća.

U proljeće je sve lakše.

Muharem Bazdulj