Nekad su se dječaci ložili na sport i na vesterne; na fudbal i košarku, kauboje i indijance. U jednom trenutku, u pretposljednjoj deceniji prošlog vijeka, nekoliko godina iza Titove smrti, u Jugoslaviji je to uglavnom značilo identifikovanje s reprezentativcima, odnosno s filmskim glumcima te junacima iz stripova i roto-romana. Vrijeme je to Dragana Stojkovića Piksija, Dejana Savićevića, Roberta Prosinečkog, Predraga Mijatovića, Tonija Kukoča, Dražena Petrovića, Vlade Divca, Žarka Paspalja; Džona Vejna i Berta Lankestera (šifra: Zimski bioskop na TV-u), ali i Emilija Estaveza i Kifera Saterlenda (šifra: Mladi revolveraši via VHS), te Teksa Vilera, Kapetana Mikija, Poručnika Bluberija, Šejna. Volio sam Paspalja i Šejna, ali nisam mislio da njih dvojicu išta spaja. A spajale su ih – mamuze.

Te 1989. godine, jugoslovenski košarkaši počeli su odlaziti u NBA. Divac je otišao u Kaliforniju, u Los Anđeles Lejkerse, Dražen Petrović u Oregon (onomad mi poznat po Van Derlufovom romanu Karavan za Oregon), u Portland Blejzerse, a Paspalj u Teksas, u San Antonio Sparse. Teksas je, znao smo već, najkaubojskija država, a ubrzo sam naučio i da riječ "spurs" na engleskom označava mamuze. U to vrijeme Šejn iz roto-romana već je bio skrenuo u muziku, u pjesmu grupe Haustor, u kojoj nosi "jednu davnu, nikad prežaljenu, ljubav, tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata". Nereflektovana identifikacija pretvorila se u svijest o fantaziji, pa više nije toliko važno ako nisi Šejn (ili Korto Malteze), važno je da to želiš biti. ("Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol... Da sam Šejn.")

Kad sam u to vrijeme, krajem osamdesetih, slušao Šejna nije me privlačilo da imam davnu, nikad prežaljenu, ljubav niti da pušim tanku dugačku cigaru. Ono što mi jest bilo kul bio je "par mamuza od zlata". Fantazija je to, kažem; većina dječaka doraste i da doživi ljubav koju nikad neće prežaliti, doraste i do pušenja tanke dugačke cigare, ali malo koji ikad pronosa "par mamuza od zlata".

Darko Rundek je maštao o zlatnim mamuzama, a Li Hejzlvud o srebrenim. U njegovoj famoznoj pjesmi Summer Wine (najčuvenija verzija je ona u kojoj sam Hejzlud pjeva sa Nensi Sinatrom, a najrecentnija globalno slavna ona u kojoj njihov duet rekreiraju poljsko-njemačka glumica iz Vroclava Natalia Avelon i finski metalac Vile Valo iz grupe HIM) kauboj sa srebrenim mamuzama susreće ženu koja mu nudi vina, ne bilo kakvog vina, nego svog domaćeg, ljetnog, voćnog, od jagode i trešnje uz specijalni tajni sastojak – poljubac anđela proljeća. (Strawberries, cherries and an angel’s kiss in spring/ My summer wine is really made from all these things.) Nesretnik se odazove, pristane, napije se, a ujutro se probudi sa najstrašnijim mamurlukom, sa osjećanjem da mu je glava duplo veća i teža nego što jest, sunce mu bije u oči, a on je potpuno dekintiran, bez prebijene pare u džepu. Nije mu žena uzela samo sav novac, do zadnje pare, uzela mu je i mamuze, srebrene. (When I woke up, the sun was shining in my eyes/ My silver spurs were gone, my head felt twice its size/ She took my silver spurs, a dollar and a dime...) Pjesma bi tu mogla i da se završi, ali se ne završava. Nije kauboju, nije tipu, više ni do para ni do mamuza, njemu se samo pije još vina (...And left me craving for ... more summer wine).

Hejzlvud ne pominje duhan, nikakve cigare, ni tanke dugačke ni bilo koje druge, ali logično zvuči da se sa aromom vina miješao i duhanski dim. Onaj što je ostao željan vina i one što ga je vinom pojila neće više ni nositi srebrene mamuze. Ako neke bude i nosio, nosiće zlatne. Onu što ga je pojila vinom vremenom će u sjećanju proglasiti svojom davnom nikad prežaljenom ljubavlju i tako će se roditi Šejn.

Poslije, kad i dječaci počnu da puše, shvatiće da Paspalja i Šejna ne vežu samo mamuze, vežu ih i – cigarete. Mamuze nikad neće nositi, ni zlatne ni srebrene, ali tu će, za utjehu, biti tanke dugačke cigare. Živi se život što se nije birao sam, duša sanja o suhom vjetru s juga, stado buči, grad je u daljini, a tanka slika jave postaje sve tanja.

Nekad ti se čak učini da java i ne postoji, da se samo miješaju snovi iz djetinjstva i današnji snovi, a da je ono što zovemo javom mjesto gdje se preklapaju i stapaju, ničija zemlja.

Život na granici.

Muharem Bazdulj