VREME 1163, 18. april 2013. / VREME
Ratni veterani u Srbiji:
Ljudi kojih se svi odriču
Zašto gotovo niko u svoj CV neće da stavi učešće u ratovima; kako se danas promišlja vlastiti boravak na ratištu; ko sve pati od postraumatskog sindroma; kakav je društveni položaj ratnih veterana i zbog čega su oni stigmatizovani i marginalizovani
Predsjednik Srbije, lideri pojedinih stranaka, poneki poslanik, biznismen nižeg i srednjeg ranga, nekolicina javnih ličnosti, a najviše radnika i seljaka, tog tako običnog i prostog biračkog tijela, imaju jednu dodirnu točku sa Ljubišom Bogdanovićem, masovnim ubojicom iz Velike Ivanče – svi oni su učesnici nekog od ratova devedesetih. Da li je najveći zločin u dvadeset prvom vijeku u Srbiji posljedica posttraumatskog sindroma sa nekog ratišta u Slavoniji iz 1991, nikad se neće saznati. Nagađa se i još nešto – koliko, uopće, ima ratnih veterana u Srbiji. Procjena je, inače, između četiristo i sedamsto hiljada.
"Kao što ne znamo tačan broj veterana tako ne postoji ni zvanična evidencija broja građana koji su kao vojna lica učestvovali u ratovima devedesetih, kao ni broja poginulih, ranjenih ili nestalih", kaže za "Vreme" dr Olivera Marković, koja je 2012. obranila doktorsku disertaciju "Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja".
Zna se, međutim, nešto drugo. A to je da će malo tko u svom CV-ju navesti da je bio na ratištu – od Slovenije preko Hrvatske i Bosne do Kosova; da zvaničnici u širokom luku izbjegavaju veteranske skupove; da učesnici ratova, svojim pukim postojanjem, kao u krivom ogledalu, podsjećaju društvo na vlastite krvave zablude i stranputice jednog košmarnog i traumatičnog vremena potisnutog u neku vrstu kolektivne amnezije.
"To je zbog toga što u Srbiji ne postoji odnos prema ratu i odgovornosti za rat", kaže za "Vreme" Noa Treister iz Centra za kulturnu dekontaminaciju čiji se program "Imenovati to ratom" bavi čitavim nizom aktivnosti vezanih za položaj i probleme ratnih veterana. "Kao što ovde niko nije objavio da je rat počeo, tako niko nije ni rekao da je rat završen."
Ima i razloga zbog čega jeste tako kako jeste.
"Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće", piše u svojoj disertaciji dr Marković. "Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živeli, već su odatle nasilno proterani u svoju matičnu državu. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani."
SVI ONI: Ova marginalna društvena grupa unutar sebe je izuzetno heterogena. Na ratištima, u blatu i rovovima, u tenkovskim i artiljerijskim posadama, za mitraljeskim i snajperskim nišanima našli su se dobrovoljci i vojnici na služenju redovnog roka, sredovječni rezervisti i pripadnici paravojnih formacija, ljudi sa i bez mogućnosti izbora. Neki od njih su vjerovali da brane Jugoslaviju po mjeri Slobodana Miloševića i Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, drugi su ujedinjavali sve Srbe u jednu državu u okviru granica Velike Srbije Vojislava Šešelja, treći su, uhvaćeni u matricu rata i etničkog čišćenja, nastojali da sačuvaju svoje porodice i domove, četvrti su, naprosto, nasilno mobilizirani... Bilo je svega: grupa dobrovoljaca, bučnih i bahatih velikih Srba, čije bi se grupe nakon prvog rafala razbježale na sve četiri strane da ih nitko više ne okupi, zatim mobiliziranih mladića, stavova identičnih tadašnjem antiratnom pokretu, kao i izuzetno požrtvovanih, discipliniranih i hrabrih vojnika; pljačkaša, palikuća i zlikovaca čiji je sadizam dočekao svojih pet minuta i velikog broja onih koji su uspjeli da sačuvaju svoju ljudskost uprkos svemu i, premda mnoge zločine nisu mogli ili uspjeli spriječiti, imaju čistu savjest da ni u čemu takvom nisu učestvovali; avanturista i sociopata za koje su nekažnjena ubojstva i razaranje predstavljali ispunjenje svih životnih snova i najvećeg dijela boraca čiji je jedini cilj bio da sačuvaju vlastitu i glavu svojih suboraca. Kako onda, tako i danas. Poput svih ostalih građana, ima dobro situiranih veterana sa uspješnim karijerama i neuporedivo više onih s prosječnim primanjima i socijalnim statusom, nezaposlenih i ljudi na samoj ivici siromaštva.
"Izgubili su u ratu, izgubili su i u tranziciji", kaže za srpske veterane Noa Treister. Većina njih dijeli i još nešto. Dok su trajale, učesnici su borbe gradirali kao "sranje", "teško sranje", "neopjevano sranje"... Danas su ti događaji "akcije", "bitke", "operacije". Sve to ubijanje i sakaćenje, sva ta krv i razaranja iz devedesetih, kod jednog dijela veterana samo je mutno, davno sjećanje potisnuto svakodnevicom, brigom da se nađe ili zadrži posao, školuju dijeca. Drugi dio u svojoj svijesti i dalje živi u tranšeama, minskim poljima i po vatrenim točkama odakle, koliko god da se trude, nikako ne mogu da iziđu. Konačno, za najveći broj veterana, iskustva iz rata negdje na pola puta između zaborava i neprestalnog košmara, nešto poput hladne ruke iz groba što ih s vremena na vrijeme s leđa dotiče po ramenu.
"Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive", stoji u disertaciji dr Marković. "Mnogi veterani govore o osećanju usamljenosti, kako u ratu, tako i nakon povratka kućama. Naime, njihovo iskustvo je jedinstveno i zato ih teško mogu razumeti oni koji nemaju ratno iskustvo, što stvara osećaj socijalne isključenosti. Kada tome dodamo da se veterani veoma često nalaze u deprivilegovanim socijalnim grupama kao što su nezaposleni,
korisnici socijalne pomoći ili oni koji žive na periferiji društva i rubu egzistencije, onda ovde imamo kombinaciju relacijske i distribucijske (materijalne) isključenosti. Postoji niz ličnih karakteristika i (ne)sposobnosti kod samih ratnih veterana koji utiču na nizak nivo adaptacije, budući da vojske i ratovi, kroz vekove, apsorbuju upravo ekonomski i socijalno niže slojeve stanovništva."
ISKUSTVA: Ma koliko da je društvo nezainteresirano za sudbinu i probleme ratnih veterana, ono je i te kako svjesno njihovog postojanja. Svatko pozna nekog tko je bio na Vukovaru, Sarajevu, u Krajini, na Kosovu... Svatko također zna i da su svi ti ljudi imali problema sa ponovnim uključivanjem u društvo kada su se vratili. Jer, počelo je odmah.
Zoran Trifunović je kao 25-godišnjak nakon nekoliko tjedana skrivanja mobiliziran rane jeseni 1991. u Jugoslavensku narodnu armiju; iz svog stana u Beogradu, u dva ujutro, odveden je u Vukovar. Vratio se početkom sljedeće godine. Dan za danom je odmicao, mjesec i po dana je prošlo, a on nije spavao – ni sata, ni minuta. Nije govorio mnogo. Porodica je nekako izvukla iz njega da je istrčavao iz borbenog oklopnog vozila u koje su, usred paljbe, ubacivali ranjene i mrtve bez razlike; da su dvojica njegovih suboraca poginula, a on bez ozljeda preživio direktan pogodak topovske granate u kući gdje su se zatekli; da je dva dana ležao nepomičan u neobranim kukuruzima između vatrenih linija; da je iz ogorčenja tokom "čišćenja" pucao po stanovima i kućama u sve ono što su "lešinari", pljačkaši, mogli da razvuku... Zoran Trifunović je dva puta pokušao da sebi oduzme život. Treći put je uspio. Svi napori porodice da mu obezbjede stručnu pomoć uključujući hospitalizaciju, ostali su bez uspjeha... Veterani i njihove traume jednostavno nisu zanimali državu.
Slučaj Gorana Trifunovića nije usamljen. Koliko je ratnih veterana u Srbiji izvršilo samoubojstvo? Ne zna se, kao što se ne zna ni broj žrtava rata. Neke procjene govore o više od šest stotina...
"Ranjen sam 15. aprila 1999. na Kosovu", kaže za "Vreme" Ivan Lazić iz Vranja, bivši vojnik po ugovoru. "Bilo nas je osmorica. Od avionske bombe sedmorica su poginula, a ja sam teško ranjen."
Košmari su Lazića počeli da prate još dok je ležao na Vojnomedicinskoj akademiji: "Iz noći u noć sanjam da me hvataju živog; tri godine sam bio na srpsko-albanskoj granici i to mi je bio najveći strah. Razgovarao sam sa psihijatrom na VMA, dali su mi tablete... Međutim, noćne more su me pratile i po otpuštanju sa lečenja. Postajalo je sve gore i gore. Posle venčanja i rađanja dece, u košmarima su hvatali i moju porodicu."
Ivan Lazić nije posegao za alkoholom – uostalom, kao ni prije ranjavanja i posttraumatskog sindroma. Ostali, međutim, i te kako jesu.
"Alkohol nam je punio stomake, alkohol nas je lečio", objašnjava Ljudevit Kolar, također ratni veteran. "Siguran sam da se devedeset odsto slučajeva posttraumatskog sindroma počinje manifestovati kroz piće i drogu. I, naravno, nastavlja... Poseban problem je i što ovde niko nije hteo ili mogao to da prepozna."
Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma.
"Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dve pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama", piše dr Marković u svojoj disertaciji. "Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema deci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja dece jer se pre svega plaše od prekomerne upotrebe sile. Pored toga govore da imaju ‘kratak fitilj’, neretko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima."
Dokle razmirice u porodici mogu da odu, govori za "Vreme" jedan veteran iz Kosovske Kamenice: "Žena je u mene uperila moj napunjen pištolj; sin mi je, dok sam spavao, prislonio pušku na glavu – nije imao srca da povuče oroz. Zašto? Zbog moje sile..." Isti ovaj veteran kaže da nikad nije potražio stručnu pomoć. Za vlast ima samo jedno pitanje: "Država mi je dala oružje – i to ne jedan komad. Zašto kada se sve završilo niko nije došao da vidi i da proveri gde je to oružje i što ja radim s njim?"
KAKO DALJE: Danas u zemlji postoji oko 250 različitih veteranskih udruženja. Najmasovnija i najrelevantnija su Srpski ratni veterani. Ova organizacija pokrenula je inicijativu za zakonsko reguliranje statusa učesnika u ratovima, unapređenje njihovog socijalnog statusa, isplate zaostalih ratnih dnevnica, osposobljavanje zdravstvenih centara za stručnu pomoć i prevenciju...
Prema istraživanju dr Marković, "ciljevi formiranja udruženja odnose se dominantno na poboljšanje društvenog položaja ratnih veterana sa naglaskom na izmenu strukturnih društvenih činilaca i formulisani su na sledeći način: unapređenje društvenog i materijalnog položaja ratnih veterana (53,3%), borba za institucionalna prava ratnih veterana (40%), informisanje veterana o njihovim pravima (33,3%), unapređenje prava iz oblasti zdravstva i boračkog dodatka (20%). U ciljevima formiranja udruženja uočena je potreba za humanitarnom pomoći najugroženijim članovima iz grupe ratnih vojnih invalida i članova porodica poginulih boraca (26,7%). Dok se ciljevi iz oblasti društvene reintegracije u vidu uključivanja u razvoj civilnog društva javljaju sporadično i to u sledećim oblicima: prevazilaženje posledica rata (13,3%), izgradnja mira (20%) i konstruktivna upotreba veteranskog iskustva (13,3%)."
"Veterani nisu glupi", kaže Noa Treister. "Organizovali su se kako bi zaštitili i ostvarili svoje interese. U tom užem smislu nema posebne partije kojoj daju podršku, odnosno podržaće svakog onog za koga smatraju da će zastupati njihove ciljeve – od adekvatnih zakonskih rešenja preko isplata ratnih dnevnica do izgradnje memorijalnih obeležja i sličnih stvari."
Da samoorganiziranje veterana i te kako može imati uspjeha, svjedoči i Ivan Lazić. Znajući da ima probleme izazvane posttraumatskim sindromom, prijatelji su mu rekli da ga vode na izvjesno druženje, ali ne i kakvo. "Da sam znao gde me vode, nikad ne bih otišao", kaže. Riječ je bila o grupi za uzajamnu podršku Udruženja ratnih veterana za mir u Vranju. "Slušao sam druge kako govore o svojim traumama; ja sam posle nekog vremena progovorio o svojim", kaže Lazić. "To mi je zaista mnogo pomoglo. Danas, iz zahvalnosti, nakon što sam se stručno osposobio, pomažem drugima."
Suočavanje sa posttraumatskim sindromom samo je jedan – zbog svoje prirode najvidljiviji – od specifičnih problema populacije ratnih veterana. Ostale dijele sa svim ostalim građanima. A među svima njima zajedno malo je zadovoljnih ljudi, malo onih što uspjevaju podmiriti sve svoje potrebe i malo tko sa optimizmom i bez egzistencijalnih strahova gleda u budućnost. Kako u tom kontekstu i nakon svega što su prošli danas sebe vide ratni veterani?
"Osećam se prevarenim", kaže Lazić. "Kao patriota branio sam svoju zemlju i ostao invalid. Sada vidim da to nikoga ne interesuje."
Rezultati istraživanja dr Marković pokazuju "da je identitet ratnog veterana važan sastavni deo ličnog i kolektivnog identiteta ispitanika, kao i da je učešće u ratu ostavilo snažan trag u njegovom sagledavanju vlastite ličnosti. Takođe, primetan je ambivalentan odnos prema vlastitom učešću u ratu. Sa jedne strane oni su ponosni na svoj ratni angažman, ali sa druge, usled društvenog nevrednovanja ove njihove žrtve, oni osećaju nerazumevanje, oličeno u osećanju da nisu dovoljno vrednovani od strane društva, što vodi ka nipodaštavanju vlastite ličnosti i prihvatanju većinskih stavova o uzaludnosti njihove žrtve."
Mnogo toga se promijenilo u Srbiji od ratova iz devedesetih. Promijenili su se i stavovi samih veterana.
"Mnogi od njih osjećaju da su izmanipulisani", kaže Noa Treister. "I to ne samo u ratu – kada su se vratili, najveći deo njihovih radnih mesta više nije postojao. Ratni veterani danas ne pristaju na etiketu nacionaliste, neće da prihvate ulogu žrtve i tek traže okvir za postojanje i delovanje; pojam građanina koji za mnoge od njih ranije nije postojao konačno im je postao prihvatljiva politička pozicija."
Za početak, dovoljno je da im i društvo, a pogotovo država, priznaju tu poziciju kao i prava koja idu uz nju. Na taj način, konačno će adekvatno biti otvorena i prihvaćena i sama odgovornost za ratove i njihove posljedice. Sve ostalo je samo vrćenje u istom krugu, a na veterane i njihove probleme javnost će obraćati pažnju od prilike do prilike. Nažalost, jedna od njih je i zločin u Velikoj Ivanči.
Filip Švarm, Mirko Rudić
dr Olivera Marković
Problem naših veterana je što ne prolaze nikakvo savetovanje i psihološku pripremu za odlazak u rat, kod nas su ljude hvatali iz kreveta, sa ulica i odvedeni nepripremljeni u nešto što je rat. Odjednom fijuču meci, vidiš leševe, miris baruta, miris izgorelog ljudskog mesa tako da čovek odmah doživi stanje šoka. Druga stvar kad takvom čoveku date pušku i on mora da puca pa prvi put gleda u stranu dok puca, drugi put bliže, treći put gleda u cilj, četvrti put cilja, a posle toga puca u cilj i kaže: jupi! Kao u lovu, "pogodio sam ga", to je katastrofičan momenat za ljudsku psihu, tada čovek postaje mašina za ubijanje. Najveći problem je raditi sa takvim ljudima, a to su mladi ljudi najčešće.
Ovo sam pričao samo najbližim ljudima oko sebe: zamisli klinca od 19 godina koji prvi put odlazi u borbena dejstva i napaljen je na Rambo filmove. Ima u rukama snagu i oružje i ljude koji te vode da uradiš nešto što je dobro za državu, međutim, ja nekako nisam bio svestan da ja tamo treba da nanosim gubitke neprijatelju i desilo mi se da kad sam prvi put uradio taj gubitak neprijateljima ja sam počeo da plačem i to da ridam. I onda sam se izvukao iz borbe jer više nisam bio sposoban za borbu i nastavio da ridam i onda mi je jedan naš pripadnik rekao: aman čoveče pa da nisi ti to uradio njemu on bi tebi i to me osvestilo i tada sam prelomio i više nisam imao takvih problema. Prvi put je najteže, i onda više nisam razmišljao o tome, moje je bilo da zaštitim sebe što je više i duže moguće a da nanesem što veći gubitak i problem neprijatelju.
Moje prvo borbeno dejstvo desilo se kada je jedan naš vojnik bio pogođen (on je bio muslimanske veroispovesti) nekim većim zrnom u butnom delu, to je izazvalo neki veliki gnev u meni, u tom trenutku mi je šef naredio da dejstvujem snajperom u suprotnom oni će nas poubijati, a ja gledam njihovog vojnika i ne mogu da povučem obarač, to su trenuci prelomni, onda gledam ovog našeg vojnika kako se uvija od bolova, onaj njegov pogled nikad neću zaboraviti, tada je nešto puklo u meni i više nisam imao milosti, bukvalno sam išao snajperom redom. Taj pogled pun užasa izazvao je u meni taj prelomni trenutak.
Ja sam prvi susret sa ratom doživeo kada sam stigao u Đakovicu. Ja i dan danas vidim sliku helikoptera koji se spušta na sredinu kasarne, na njemu su otvorena vrata i videli smo prizor ranjenih, mrtvih, krvavih vojnika, tu sliku nikad neću da zaboravim. To je prvi šok od koga sam se ja potpuno preobrazio od razmišljanja i naboja da sam ja vojnik Srbije koji je došao na Kosovo da ga odbrani, da "završi priču", "da pobijemo", "da zgazimo" i odjedanput sam video da sve to može i nama da se dogodi. Ta slika je bila za mene prekretnica u životu, garantujem da od tog momenta moje se celokupno životno mišljenje promenilo do dana današnjeg. To je za mene bila tačka za PTSP, tačka od koje je sve krenulo. Bilo je još gorih situacija u kojima je bio moj život ugrožen ali to nije ostavilo takav utisak kao ova prva slika. Sa tom slikom i rečenicom ‘jel vidite šta nam oni uradiše?’ se diže vojni moral, onda sve kreće u kontra smeru, tj. rađa se želja za osvetom.
Bukvalno sam se upišao u gaće tj. pantalone. Noge su mi se tresle. Prvi put je adrenalin toliko jak da mi se užasno išlo u WC, kada sam to rekao komandiru rekao mi je da pišam u gaće i da je to normalna reakcija, nisam mogao da otkopčam raifišlus od pantalona u rovu. Tako da je bila velika doza straha, čak je u jednoj situaciji počelo i da mi se spava od straha. Posle kako se ulazi u borbu, sve dublje i dublje čovek se navikava na te situacije.
Prvi osećaj je osećaj velikog straha, gotovo da smo se uneredili u gaće od straha. Petnaest minuta je dovoljno da se bude u onom paklu pa da ostavi traumu, svo vreme padaju granate, fijuču meci, 24 sata vazduh miriše na garež i barut. To se teško opisuje rečima.
Jedan veliki stres u ratu mi je bio što sam bio očevidac bombardovanja voza u Grdeličkoj klisuri. Takođe, užasno je bilo pri prvom naletu i dejstvovanju aviona na naše položaje, mi smo od straha toliko iskopali zemlju rukama da bi smo se sakrili da sad ne bih mogao toliko ni mašinama da iskopam. Međutim, leteli smo od bombi kao vrapci. Tada mi je bilo jako krivo jer su nas starešine ostavile na milost i nemilost kao otvorene mete. |
