Zakon i posledice:
Samoodbrana u odsustvu vlasti

Ako neko sa 50 krivičnih prijava za provale i slična dela i dalje slobodno harači po tuđim kućama i stanovima, samo je pitanje vremena kada će se neko drugi s osećanjem nezaštićenosti, suočen sa strahom za svoj i živote svojih bliskih, u trenutku odlučiti da se zaštiti sam

U utorak navečer, kad se završava ovaj broj "Vremena", prema podacima nekih internet-sajtova, peticiju za oslobađanje Saška Bogoeskog, koji je prošloga utorka oko ponoći u svom beogradskom stanu na Julinom brdu usmrtio provalnika, potpisalo je oko 25.000 ljudi. Istovremeno, na Fejsbuku je osnovano nekoliko grupa, među kojima i "Podrška Sašku – bezbednost kućnog života", koja je u utorak brojala više od sedam hiljada ljudi, brojni su blogovi i komentari koji svjedoče o uzburkanoj javnosti, a najavljuju se i mirni protesti širom Srbije, kako za podršku Bogoeskom tako i za promjenu postojećeg krivičnog zakonodavstva kad je o nužnoj obrani riječ.

"Po našem zakonu, samoodbrana je u Srbiji teško dokaziva. Zato moramo da se organizujemo i pružimo podršku ovom čoveku. Potpišite ovu peticiju kao znak vaše saglasnosti da ovaj čovek mora da bude pušten iz pritvora i da mu se ne sudi za klasično ubistvo. Nemojte da dozvolite da ovaj čovek završi u zatvoru", navodi se na sajtu www.peticije24.com, gdje je – kako se tvrdi – za manje od 24 sata više od 12.000 ljudi, ne samo iz Srbije i ovog dijela Evrope, ostavilo svoj potpis.

ČINJENICE, DO SAD POZNATE: Bogoeskom je u stan provalio Vlado Manić, koji je odranije bio poznat organima gonjenja; po navodima beogradskih medija, u svojoj biografiji imao je pedesetak krivičnih prijava, mahom zbog provala. Inače, u kvartu Bogoeskog provale su bile česte, pa je i njemu već jednom provaljen stan i ukradeni neki vrijedni predmeti. Također, po onome što se zna, provalnik je ušao kroz prozor i iznenadio Bogoeskog koji je radio za kompjuterom; u susjednoj sobi bile su njegova supruga i kćer. U ruci je, kako se navodno kasnije utvrdilo, imao šrafciger; Bogoeski je, prema riječima njegove supruge, zadobio ozljede glave, a provalnik pet uboda nožem, navodno u leđa, nakon čega se izvukao kroz prozor – isti onaj kroz koji je ušao – te pobjegao, da bi dvjestotinjak metara dalje pao mrtav.

Slijedi dolazak policije, uviđaj (o detaljima ćemo tek slušati), odvođenje Bogoeskog i pritvor do 30 dana, što je izazvalo i žestoko zanimanje javnosti i revolt njenog dijela, o čemu svjedoče silni komentari ispod vijesti o "slučaju Bogoeski" na portalima i potpisi na već spomenutoj peticiji.

U bezbrojnim komentarima rijetki su oni koji propituju šture podatke o događaju, poput onih koji se pitaju da li je provalnik, kad je vidio da u stanu u koji provaljuje nekoga ima, htio samo pobjeći i ne nauditi ukućanima i da li je nož bio adekvatan odgovor šrafcigeru u njegovim rukama; da li je, možda, Bogoeski trebao izmjeriti šrafciger i naći adekvatan napadačevom; da li je trebao zadržati hladnokrvnost, da li je trebao zaboraviti na suprugu i malodobno dijete u susjednoj sobi, da li je imao pravo na strah i nerv samoobrane?

S druge strane, nerijetki su oni koji se pozivaju na američku praksu, u kojoj svaki vlasnik dvorišta ili kuće ima pravo zaštititi se od bilo koga tko nepozvan upadne na njegovo vlasništvo. Zaboravljaju pritom na posve drugačiju historiju i običaje koji Ameriku razlikuju od Evrope, kao i to da se kod njih gaji koncepcija "naoružanog naroda". U smislu Drugog amandmana, naime, među ostalim, svatko ima pravo na posjedovanje oružja da bi zaštitio svoj život, imovinu i sigurnost – slobodu svoju i nacije, jednom rječju.

Kod nas je stvar drugačija: oružje, iako ga ima napretek, legalno ima relativno mali broj stanovnika, a nasilje je u stalnom porastu u svim sredinama i nije samo oružje u upotrebi, ima tu svega: bejzbol palica, šipki, kamenja i cigli, dasaka raznih... I šrafcigera, kao što vidimo.

Vidjet ćemo tek kako će nadležni odlučivati u slučaju Bogoeski. U svakom slučaju, upućeni se uglavnom (iako ne svi) slažu s određivanjem pritvora. Ne mora to biti cijelih 30 dana (odatle ono određenje "do 30 dana"), ali svakako se moraju ustanoviti činjenice, što se točno dogodilo te noći, do kakvog sukoba je došlo, u kakvom je psihičkom stanju Bogoeski bio u trenutku i za vrijeme provale u njegov stan...

NUŽNA ODBRANA I VRLUDANJA: U svakom slučaju, formula za nužnu obranu je: obrana neophodna da netko od sebe ili drugoga odbije istovremeni protupravni napad. Banalno rečeno, nema istovremenosti ako netko nakon sukoba ode do kuće ili parkiranog automobila da bi izvadio pištolj ili bejzbol palicu ili bilo što slično, pa se vrati i izudara onoga tko ga je bio napao. U konkretnim slučajevima koji dospiju pred nadležne, inače, ima dosta vrludanja – manje kod sudija, više kod policije i tužilaca – ali, kako smo čuli u Apelacionom sudu u Beogradu, posljednjih godina u sudskoj praksi proširuje se institut nužne obrane i već duže vrijeme se donose "labavije" odluke u takvim predmetima.

Kad je o "vrludanjima" riječ, zanimljiv je slučaj dva brata iz Ripnja. U ljetno vrijeme 2007. godine trojica mladića koji su u dvorištu kuće preko puta njihove nešto slavili došli su na njihovu kapiju i počeli s vrijeđanjem: te "ubij Rome", "što vas Hitler nije sve pobio"... Jedan od braće – Rom, jasno je – zamolio ih je da se vrate u susjedstvo i da njih ostave na miru, na što su oni ušli u njegovo dvorište i počeli ga mlatiti. Sve je čuo njegov brat, izašao iz kuće dohvativši neku dasku i krenuo udarati po nasilnicima (jednom je slomio manju kost na šaci), nakon čega su pobjegli. No, vratili su se ponovo nakon desetak minuta "naoružani" motkama i ciglama koje su pokupili usput, sve ponavljajući uvrede i vičući "vadi pištolj". Nakon divljanja, ponovo bježe. Dolazi policija i krivične prijave podnosi samo protiv dvojice napadnute braće Roma, ona trojica se kasnije u sudskom postupku pojavljuju tek – kao svjedoci.

U svakom slučaju, sud – zahvaljujući medicinskom izvještaju i kasnijem vještačenju – prvooptuženom bratu-žrtvi prihvaća nužnu obranu i oslobađa ga, dok drugog brata-žrtvu – onoga koji je letvom slomio kost šake jednom napadaču – izriče minimalnu kaznu od šest mjeseci zatvora, ne prihvaćajući prekoračenje nužne obrane, ali zato što je on ranije bio osuđivan za nekoliko sitnih krivičnih djela.

Njihov advokat Aleksandar Olenik potom podnosi krivične prijave protiv trojice nasilnika zbog krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne, vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Tužilaštvo najprije odbacuje prijavu, potom nakon mnogo muka kreće ipak istraga, da bi konačno nadležni sud zaključio da tu nema nikakvog krivičnog djela, te sve prolazi bez optužnice za trojicu nasilnika...

Što, dakako, govori o jednakosti i istim pravima, pa i na nužnu obranu, svih građana Srbije!

NUŽDA, SRAZMERNOST I DRŽAVA: Ima i drastičniji slučaj: prošle godine u Novom Sadu osuđena je žena koja je u vlastitom dvorištu branila svoju kćer od njenog nasilnog bivšeg dečka. Iako je nasilnik prilično isprebijao i nju i kćer, osuđena je osam mjeseci zatvora, jer je braneći se nožem kojega je dograbila usput prije no što je istrčala iz kuće da obrani kćer njime zamahnula i posjekla ga po trbuhu (morao je na operaciju, otud teška tjelesna povreda). Oteo joj je nož i nastavio iživljavanje, sve do dolaska policije, a iako mu je to bio drugi teški napad na kćer osuđene majke, nikad – za razliku od nje, kojoj se sudilo za pokušaj ubojstva, a ne ni za nužnu obranu ili njeno prekoračenje – protiv njega nije pokrenut postupak. Tu se, pak, čeka odluka Apelacionog suda u Novom Sadu.

STRUČNJACI I TEORIJE: U svim javno poznatim slučajevima razni stručnjaci iznose razne teorije o tome što je stanje nužde: da li se moglo pobjeći i tako izbjeći napad, da li se može izbjegavati mjesta gdje bi se napad mogao očekivati, makar ga se ničim nije izazvalo...

Tu u pomoć valja prizvati knjigu Milića Tomanovića Nužna odbrana i krajna nužda (Službeni list SRJ, 1995), koji konstatira da su takva mišljenja neprihvatljiva, jer oni nalaze krivičnu odgovornost za učinioca "koji se nije ponizio, koji se nije odrekao prava da slobodno živi kao čovek, dajući satisfakciju i zaštitu napadaču koji se ponaša suprotno propisanom redu".

I još: "Dakle, za stanje nužde kao jednog od uslova za postojanje nužne odbrane dovoljno je da napadnutom licu država preko svog aparata u trenutku napada nije mogla ili nije pružila zaštitu i da napadnuto lice nije bilo u mogućnosti da sa drugim sredstvima osim nužnom odbranom odbije ili osujeti protivpravni napad."

Upravo u tome i jest "kvaka", pa i u slučaju Bogoeski koji je sada u žiži javnosti: ma kako sud, ili možda već i nadležni tužilac, u perspektivi o njemu odlučio, činjenica je da je na prvom mjestu zakazala država. Ako netko sa 50 krivičnih prijava za provale i slična djela i dalje slobodno harači po tuđim kućama i stanovima, samo je pitanje vremena kad će se netko s osjećajem nezaštićenosti, suočen sa strahom za svoj i živote svojih bliskih, u trenutku odlučiti zaštititi se sam.

U svemu tome, zakonski se podrazumijeva srazmjernost upotrijebljenih sredstava napada i nužne obrane. Jasno je da, na primjer, na šamarčinu ne bi trebalo odgovarati metkom iz pištolja, iako i takvih slučajeva imamo prilično posljednjih godina; dovoljno je čitati crne kronike i vijesti da je neki vlasnik pogolemog džipa na parkiralištu ili raskršću vozaču drugog vozila, koji ga je nešto iznervirao, ispalio metak u koljeno. Jasno je, međutim, i to da je praksa potpuno suluda u mnogim slučajevima, na primjer, slučajevima pokušaja silovanja. Naime, ako pripadnica ženskog roda u svojoj torbici ima sprej, bilo da je riječ o (u nas zabranjenom) suzavcu u spreju ili dezodoransu, pa se snađe u panici, uspije izvaditi sprej iz torbice i štrcnuti mlaz u oči napadača, ako se umiješa policija, krivičnu prijavu će dobiti napadač (nesuđeni silovatelj), ali će i ona dobiti prekršajnu prijavu, bez obzira na to što je to potvrđeno najefikasniji način da se manijaka bar na tren onesposobi, pa da ga se zvizne nogom u međunožje i pobjegne u pravcu nekog javnog objekta ili policijske stanice (štikla u glavu bi već bila teška tjelesna povreda, pa bismo tu opet imali slučaj dokazivanja nužne obrane i eventualnog prekoračenja...).

Da se na čas vratimo već citiranom Miliću Tomanoviću, koji navodi primjer iz jedne presude: kod nužne obrane intenzitet napada i srazmjernost između obrane i napada ne može se ocjenjivati isključivo prema upotrijebljenom sredstvu, već u obzir treba uzeti sve okolnosti, na kraju krajeva i s kakvim sredstvima obrane je napadnuti u toj situaciji raspolagao da bi odbio napad od sebe. Takvo shvaćanje je, kaže on, vrlo logično i životno. "Jer, brojne su situacije koje su se završile i epilogom pred sudom, kada više lica nasrne na učinioca koji pri sebi ima samo pištolj koji u prvom konfliktu ne koristi već bežanjem nastoji da se spase sklanjanjem u garderobu ili toalet kafane i u toj prostoriji bez ikakvih drugih sredstava od napadača bude ozbiljno ugrožen, upotrebi pištolj. U takvoj situaciji, logično bi bilo zaključiti, drugog sredstva za odbranu učinilac nije imao, a nije bilo ni druga izbora u načinu odbijanja protivpravnog napada", piše on.

SEĆANJE NA LAUŠEVIĆA: Sudovi, u svakom slučaju posebno odmjeravaju sve činjenice i odlučuju da li je riječ o nužnoj obrani ili njenom prekoračenju; sudovi tu nisu problem bez obzira i na neujednačenost prakse i sve današnje probleme koji proizlaze iz sumanute reforme pravosuđa, problem je u velikoj mjeri u tužilaštvima, koja relativno rijetko slijede tu kvalifikaciju. Ponekad iz neznanja, ponekad iz nezainteresiranosti, reći će jedna sudija, a s time se slažu i neki advokati koji se žale da se tužioci uglavnom oslanjaju na kvalifikacije koje određuje policija, jednako kao što su neaktivni u poduzimanju gonjenja: sve čekaju na tanjuru od policije, iako su dužni postupati svaki puta kad saznaju za sumnju da je počinjeno neko krivično djelo koje je u njihovoj nadležnosti.

O Bogoeskom ćemo još slušati, sasvim sigurno, ne samo zbog ogromnog pritiska javnosti i peticija koje traže njegovu slobodu, ili izmjenu zakonodavstva. Iako o zakonodavstvu tu i nije riječ: riječ je o primjeni zakona, valja se samo sjetiti slučaja Žarka Lauševića, te nesretne sudbine sjajnog glumca koji je u trenutku postao ubojica. Za porodicu i dio javnosti Crne Gore i dalje je samo to, dok je za Srbiju počasni građanin – sjetimo se kako je bivša ministarka Snežana Malović kukala da je sve to što se njemu događa nepravda, te kako je tadašnji i današnji ministar policije Ivica Dačić pohitao u Njujork da mu – ničim izazvan – svečano uruči po protekciji napravljen srpski pasoš.

Početak i kraj svih tragedija, nekad Lauševićeve, sad aktualne Saška Bogoeskog (bez namjere da uspoređujemo ta dva slučaja) – u državi je. Ona ne štiti svoje građane, ona dopušta da se "vlasnici" desetaka ozbiljnih krivičnih prijava bahate nikom odgovorni i da maltretiraju koga, kako i kada hoće, ona amnestira i one koji su zasluženo dopali zatvora opravdavajući to zatvorskim kapacitetima...

Uostalom, svatko od nas običnih građana se, nakon što je čuo bar nešto površno o slučaju Bogoeski mora upitati kako bi sam reagirao u toj situaciji, pogotovo kad gleda svijet oko sebe i čita statistike o porastu nasilja i ubojstava u Beogradu i drugdje i kad mu je jasno da u mnogim situacijama može računati ne na državu, već samo na sebe.

Tatjana Tagirov