In memoriam – Šejmus Hini (1939–2013):
Ne boj se

Veliki irski pesnik, nobelovac Šejmus Hini, preminuo je u petak 30. avgusta u Dablinu, u 74. godini

Za vrijeme našeg studija engleske književnosti na ovdašnjoj Univerzi, spominjanje imena jednog pjesnika refleksno bi izazivalo mrštenje, kisele izraze, čak negodovanje. Posebno kasnije, na seminaru iz suvremene britanske poezije, kad se prvi puta krenulo u pravo, dubinsko čitanje, a pored drugih dubina u koje smo ponirali tada – nekako se nestrpljivo, skoro iritirano radilo na stihovima i svijetu toga pjesnika. Bliži su nam bili drugi – direktnost i eksplozivnost karaktera i rima Tonyja Harrisona, moralizam Toma Paulina, beskrajna duhovitost i psihološki uvid ženskih glasova kao što su Wendy Cope i Fleur Adcock.

Ovaj tihi Irac pak, iz svoje je čudne, posebne tišine bacao golemo i prigušeno neko svjetlo na sve ostale, imao neobičnu auru izdvojenosti u odnosu na druge. S tipično keltski problematičnim imenom čiji izgovor početnici u jeziku teško mogu pogoditi – Seamus Heaney – čitaj: "Šejmus Hini" (iako ni to nije sasvim "to"), i sa svojim aluzijama na prirodu i zemlju, na oranje i trave, na konje i (uvijek) na historiju, djelovao je kao nešto tragično daleko od svega što smo tražili. Kad se tome pribrojio u svakoj pjesmi prisutan motiv Irske, jednog izrazitog "irstva", ako se dozvoli pojam, to je refleksno deklasirano kao prepoznatljivi – pogotovo Balkancu – etnički narcizam od kojega smo pobjegli već jednom. Pogotovo što je u svemu vrebao divan rizik – demon opasne privlačnosti svake ideje kad je dobro stihovana. Kao u njegovom Otvorenom pismu, poemi gdje je, bez prenemaganja i snagom silne determiniranosti, republikanski odbio svaku pristojnost i koncilijantnost: "Be advised. My passport’s green/ No glass of ours was ever raised/ to toast The Queen." ("Moj je pasoš zelene boje/ To ću upozoriti/ I nikad se naša nijedna čaša/ U zdravlje Kraljice neće piti.").

Ogriješili smo se o pjesnika tada svejedno.

Jer, kasnije, kad smo, kako i koliko svaki već bio u stanju, ponešto ozrelili, čitanje i dešifriranje kao obrađen mramor moćnih, utišanih stihova, zračnih i zemnih u isto vrijeme, povjetarca što stoji žuljavim petama ukopanim u rodno tlo – razvilo se to u suprotnost ranijoj iritaciji. Sve one gornje stvari što su smetale, pretvorile su se u snagu i oslonac za nas. Otkrivalo se polako da su to stihovi suosjećanja i nostalgije, izmučenosti historijom ali i unatoč svemu optimizmu (a kako nam je to tek trebalo i treba!); pa onda tek formalna sigurnost i znalačka prozodija. Iznad svega – ne krv, nego jezik i tlo koji čine par, i između kojih je jednakost. Sve to (p)ostalo je sama mjera za ličan i intiman razgovor s ozbiljnim i beskompromisno neudvaračkim pjesničkim svijetom. U kontinuitetu i metafora za naš vlastiti pređeni put učenja vještine i odgovornosti da se čita temeljito – sve kako bi se jednom moglo ugrijati na dalekom i rijetko vidljivom unutarnjem plamičku što se zove sublimno, nedohvatljivo, nerječno. Heaney, četvrti irski književni nobelovac, poslije Yaetsa, Bernarda Shawa i Becketta (kakav niz imena), bio je nagrada za otvorenost i proširivanje, čitalačko i duševno, istinska sreća nad time što se pripada manjini koja je stekla privilegiju i pokoru da razgovara s tekstom na drugačiji, bogatiji i dublji način. I da se ne srami zbog toga.

Smrt pjesnika takve veličine reflektira poput ogledala istine o njegovoj zemlji i kulturi – uvijek i kao poučak manje sretnima. Ta smrt kao da se ovih dana svakog ticala tamo, u narodu stvorenom od jezika, u zemlji maloj ali kulturno golemoj. Ne pamti se da je od vremena većih i herojskijih od ovih, nacionalni pjesnik tako sahranjen. To je, u istom i zato, vjerojatno posljednji pogreb gdje će rame uz rame, bez trunke spektakla a silno decentno, stajati pjesnici i predsjednici, rok-bend i akademija, katolici i protestanti, nacionalisti i integralisti, političari koje su donedavno zvali teroristima i bivši neprijatelji u građanskom ratu.

Heaney je dakako bio klasičar – prilježno je onda da je ispraćaj imao takav gotovo antički eho, bilo je helenskog nečega u tome kako je nacija ispratila pjesnika, nevidljive proporcije nad svime, kao u klasičnom stihu.

I njegovo zadnje, lično, "noli timere" – "ne plaši se", poruka koju je u zadnjim minutama poslao svojoj ženi – isto kao stih, naklon vlastitom klasicizmu i dovršenje stilsko na točki gdje su život i poezija međusobno zamjenjivi.

Đorđe Matić