Vreme
VREME 1190, 24. oktobar 2013. / VREME

Pet godina Srpske napredne stranke:
Jubilej s predumišljajem

Proslava petogodišnjice SNS-a bila je, recimo, generalna proba za završnu konvenciju prvih sledećih izbora, nešto kao jubilej s predumišljajem. Ali je pitanje za milion dolara kako će izgledati proslava desetogodišnjice ove stranke

Četiri je poziva iz SNS-a za dolazak u Arenu dobila službenica iz Rakovice, odnedavno članica stranke, desetak dana pre proslave jubileja. Promenila je i smenu na poslu da stigne na autobus u tri po podne za kad je zakazan polazak. Propusta nije smelo da bude, organizovan je prevoz ne samo iz unutrašnjosti nego i iz beogradskih opština. Novi Beograd je bio zakrčen autobusima kao Gazimestan 1989. Obeležavanje petogodišnjice postojanja SNS-a u Novom Sadu, Nišu i Beogradu više je ličilo na završne konvencije predizborne kampanje, nego na proslavu rođendana, raskošno, svečarski, uigrano, veselo. Bilo je važno Srbiji, ali i briselskim i vašingtonskim prijateljima pokazati sliku dupke pune Arene ispred koje, preko video walla, što reče jedan Pinkov izveštač s lica mesta, proslavu u Areni prate "hiljade i hiljade" onih koji nisu mogli da uđu. Branislav Gašić, potpredsednik SNS-a, tvrdi da je u Areni bilo 40.000, a ispred bar još 10.000 duša.

Negde o prvoj godišnjici SNS-a oktobra 2009, Aleksandar Vučić, tada zamenik predsednika stranke, prvi je put boravio u zvaničnoj poseti Sjedinjenim Američkim Državama. Na tribini u Centru za istočnoevropske studije Instituta "Vudro Vilson" u Vašingtonu rekao je da su najbolji odnosi sa Amerikom "vitalan interes naroda i države". "Bez podrške SAD nije moguće ostvariti nijedan iole važniji spoljnopolitički cilj, niti ekonomski napredak", bile su njegove reči. Slično govori i o petoj godišnjici stranke koju danas vodi, tu je "novi Vućić" postigao zavidan kontinuitet kojem se nema šta zameriti. Ali je neki dan dodao i ovo: "Ako mislite da imam iluziju da će me na vlasti čuvati Amerikanci ili neko drugi, pa to je smešno. (...) Da li ćete biti na vlasti, to zavisi od našeg naroda i građana, a interes zemlje je da blisko sarađujemo sa SAD. Ali baš njih briga za Vučića. Kao isceđenu krpu će me baciti kao što su svakog drugog bacili jer oni imaju interese svoje zemlje" ("Nedeljnik", 17. oktobar).

Tu je sada pitanje da li je "novi Vučić" 2009. godine na tribini u Institutu "Vudro Vilson" bio svestan da će Amerikanci i njega baciti kao "isceđenu krpu" ili je tada stvarno verovao da će Tomislav Nikolić i on umeti "bolje i više" u plesu sa Zapadom, tj. nadigrati "strani faktor" u Srbiji na način na koji to nije uspeo niko pre njih – ni Slobodan Milošević, ni Zoran Đinđić ni Vojislav Koštunica, ni Boris Tadić. Šta god da je mislio tad, iako zna da bez saglasnosti Brisela i Vašingtona SNS nikad ne bi ušao u vlast, bez obzira na "volju naroda", sad mu je jasno da jedino slike prepune Arene mogu Brisel i Vašington bar na neko vreme da odvrate od scenarija "isceđene krpe". Eto, zato su četiri puta zvali službenicu iz Rakovice.

PRIGODNA PODSEĆANJA: Nego, jubileji su uvek trenutak za prigodna podsećanja kako je sve počelo. A godinu dana pre spomenute Vučićeve prve posete Stejt departmentu i Vašingtonu, kada su ga šešeljevci optužili za najstrašniju izdaju još od Vuka Brankovića, čovek koji je tada imao samo jednu funkciju – predsednika Bokserskog kluba "Radnički", odlučio je da se, doduše privremeno, povuče iz politike. Raskol u SRS-u nije bio grom iz vedra neba, pripreman je mesecima ranije. I Nikolić i Vučić bili su svesni da će do razlaza doći, ali činilo se da su bili iznenađeni odlukom haškog pritvorenika da krene u otvoren sukob s dvojicom najpopularnijih ondašnjih radikala. Sad je već daleka prošlost da je povod za Šešeljevu "srdžbu" bio čuveni razgovor Tomislava Nikolića sa Borisom Tadićem u kojem je tadašnji zamenik predsednika SRS-a najavio Tadiću da će radikali glasati za ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Mada je odluku o podršci radikala za ratifikaciju SSP-a aminovao sam Šešelj, kao što je i znao za taj telefonski razgovor Nikolića i Tadića, to je kasnije iskoristio da optuži Nikolića za izdaju. U stvari, s naknadnom pameću sukob dvojice najpopularnijih u stranci sa šefom iz Haga narastao je do tačke u kojoj je samo bilo pitanje ko će i kad prvi povući obarač. Učinio je to Šešelj, poznat kao brz na obaraču, političar koji nije čekao da ga problemi sustižu, nego uvek išao raširenih ruku njima u susret. Elem, ako nas pamćenje ne vara, desetak do petnaest dana, kad je već doveden pred svršen čin, trajala je drama Aleksandra Vučića hoće li poći za Nikolićem ili ne. I prelomio je. Ostalo je istorija.

Nakon prvih pet godina čini se da je u javnosti sve neumesnije i neprijatnije podsećati na predistoriju srpskih naprednjaka, bez obzira na to što se i sam Aleksandar Vučić gotovo svakodnevno, kao iz nekakvog manira ili marketinškog trika, posipa pepelom, i govori da je grešio, ali da se promenio. Iz političke pristojnosti, baš da ne bi bio svakodnevno prozivan za svoju prošlost, Vučić bi mogao da zatraži od administratora zvaničnog sajta naprednjaka da nešto od ovih podsećanja na raskol u radikalima i vremena kada su on i Nikolić bili najbolji Šešeljevi pitomci – umetnu u internet prezentaciju stranke. Bilo bi tu mesta i za razjašnjenja već pomalo urbanih legendi o ulozi DS-a i njihovih tadašnjih zapadnih prijatelja u stvaranju naprednjaka, kao i o Vikiliksovim depešama u kojima se, recimo pominje ime Vučićevog demokratskog prijatelja Miodraga Mikija Rakića koji je, navodno, šest meseci pre nastanka SNS-a ohrabrivao Nikolića da napusti SRS. Vučić je, svojevremeno, rekao da su Vikiliksove depeše čista glupost. Jedna dobro marketinški vođena, romansirana biografija mogla bi da popuni tu belinu nepoznanica koje ne bi smele da budu svojstvene stranci i lideru s državotvornim ambicijama. Jer, mnogo gore od nedopadljive prošlosti jeste nemanje prošlosti, a Vučićeva stranica na sajtu je i dalje "u pripremi". Što takođe nije dobro za nekog ko osvedočeno vodi računa o svom i stranačkom dobrom marketingu.

DUBOKO ZAMRZAVANJE: To što je stranica "Aleksandar Vučić" u pripremi, i što na sajtu naprednjaka ne postoji nijedna zvanična biografija, nego se samo ažuriraju intervjui, izjave i saopštenja, može da navede na zaključak da je cela stranka u pripremi, o čemu smo već pisali na stranicama "Vremena". Ne zato što Aleksandar Vučić nije stigao da za godinu dana, otkako je preuzeo naprednjake od Tomislava Nikolića, organizuje stranku, nego zato što ne želi zvanično da je organizuje. Jer bi to značilo da se opredeli za drugog i trećeg stranke, za početak. Čoveku kojem je dr Vojislav Šešelj bio politički otac i mentor, jasno je da taj početak znači i početak kraja ili, kako se ono kaže: "Svaki Cezar ima svoga Bruta." Uostalom, ima i sveže iskustvo Borisa Tadića sa "žutim baronima". Tomislav Nikolić je uspeo da izbegne Tadićevu sudbinu, zasad, pošto je postao predsednik Srbije i odlučio da ispuni predizborno obećanje bar se formalno sklonivši sa mesta predsednika stranke. Formalno, jer je i govorom na proslavi petogodišnjice stranke, ističući svoj očinski odnos prema naprednjacima, stavio do znanja da se on i te kako još uvek pita u stranci koju je osnovao i u kojoj je svoje članstvo samo zamrzao dok obavlja funkciju predsednika Republike. Uopšte, o previranjima i sukobima u SNS-u malo se zna. One zvanične "kritike" na račun stranke koje je uputio Vladimir Cvijan bile su u funkciji podizanja zavesa, ali izgleda bez prevelikog uspeha. Naprednjaci su poslovično zatvoreni i ne previše komunikativni i to je osobina koju su poneli iz radikalskog perioda svoje prošlosti.

Nekadašnji treći u svetom radikalskom trojstvu Šešelj–Nikolić–Vučić, pa onda dugogodišnji drugi (praktično od Šešeljevog odlaska u Hag, 2003) još drži na značajnoj udaljenosti sve pretendente na drugo, odnosno treće mesto u stranci. Možda je i sam nezadovoljan ponudom, skloni su da pomisle oni koji veruju da su mu bliski saradnici. I možda zato poseže za nestranačkim ličnostima. I na proslavi u Areni, na koju su stigli svi od Ace Lukasa i Dragana Džajića do Zorice Brunclik i Franka Fratinija, Dušana Petrovića i Mileta Dodika, ipak je bilo primetno da naprednjacima hronično nedostaje više ličnosti iz intelektualnog i javnog života Srbije. Opet, u stvari staroradikalska boljka. Zanimljiv je komentar na jednoj od društvenih mreža: "Zdravko Čolić me je razočarao, a ostalima je tamo svima mesto." Iako su izostali brojni telegrami podrške subnora, oura, aktiva žena kao nekada, mnogima se činilo da smo u vremeplovu iz vremena ranog Miloševića. TV Pink slika svog direktora Željka Mitrovića koji je bio u jednom od prvih redova, a Nacionalni dnevnik je trajao sve vreme proslave, pa je bilo red vesti, red Arene, tokom dva sata da sve bude uživo i da se ništa ne propusti.

Upravo u činjenici da SNS mnogi i dalje vide kao kadrovski tanku stranku i nazire se problem u perspektivi i za Nikolića i za Vučića, jer je prirodno da u određenom trenutku članovi SNS-a, posebno oni koji su u najbližem okruženju dvojice osnivača postave pitanje iz Kovačevićevih Maratonaca: "A koliki je moj deo?" U ignorisanju svog članstva i davanju prednosti nestranačkim ljudima i raznoraznim ekspertima, Vučić se opasno kocka, smatraju pažljivi posmatrači naprednjaka. Jer njegov rejting će početi da se topi, ne samo zbog izneverenih očekivanja glasača nego i nezadovoljenog članstva. "To se danas ne vidi jer je Vučić još strahovito jak, ali prvi put kada budu procenili da je makar malo uzdrman, krenuće na njega", kaže za "Vreme" naprednjak blizak prvom potpredsedniku vlade Srbije. I dodaje: "Nije to ništa novo, kroz to je prošao svaki iole ozbiljan političar u Srbiji. Nevažno je sada da li bi to učinili podstaknuti tajkunskim kapitalom ili opet stranim faktorom koji se čini nezaobilaznim u svakoj ozbiljnoj priči o SNS-u."

NAPREDNJAČKO KLATNO: Između dve Vučićeve izjave koje smo citirali na početku teksta o odnosu SAD i Srbije kreće se naprednjačko klatno petogodišnje "real-nacionalne politike", koju su ad hok smislili Nikolić i Vučić mada je još nisu pretočili u iole smislen program, a da sami sebi u svakoj polurečenici ne uskoče u usta. Programom se, dakako, ne bi moglo nazvati onih deset principa ("Deset principa delovanja srpskih naprednjaka") ogoljene demagogije zvane "od svega po malo, ni od čega sve" sa zvaničnog sajta SNS-a. U skraćenoj verziji, principi su sve sami opšti motivi iz literature: "Kosovo je srce Srbije", i EU i Rusija i Kina (zanimljivo, ne spominje se ni S od Sjedinjenih Država), zajednička država sa Republikom Srpskom u budućnosti "poštujući volju naroda", briga o dijaspori, briga o nacionalnim manjinama, vojna neutralnost "u uslovima oštre konfrontacije NATO-a i Rusije", borba protiv korupcije, snažna privreda, socijalna pravda, decentralizacija.

E sad, bez obzira na suštinsko nepostojanje programa, i na činjenicu da se i tih nekoliko principa krši svakodnevno, samo treba pažljivo slušati vesti, rejting naprednjaka u biračkom telu je poslednjih pet godina odistinski rastao. Nisu mu naudili ni Nikolićevi spoljnopolitički gafovi s početka mandata. Naprotiv. Kumovala je dobrom rejtingu i značajna blagonaklonost Zapada i dela tzv. građanske Srbije duboko razočarane demokratama, na kraju i blagonaklonost medija. Ali, nesumnjivo, stabilnost svake stranke čini ono tvrdo jezgro njenih glasača, a to su u prvom redu oni koji veruju da su i Nikolić i Vučić ostali "oni njihovi, stari". Nego su samo navukli jareću kožu i primirili se, pa će, kao u onom vicu o "Nemcu, Amerikancu i Srbinu", mada ne znamo šta je tu sve bilo, Srbin na kraju nasamariti onu dvojicu i ispasti najpametniji i najsnalažljiviji, a ova dvojica – glupi. Po poslednjim istraživanjima Cesida, čak 49 odsto glasača daje otvorenu podršku prvom potpredsedniku vlade Srbije. A Vučić kao iskusni političar i dobar retoričar jako dobro zna da je nemoguće i među najvernijima održati iluziju o "nadmudrivanju Zapada". Zato je i počeo da se služi metaforama o bacanju isceđene krpe, a nešto ranije i upozorenjima da zna kako će skončati i da "neće još dugo" pa mu se zato jako žuri da uradi sve što je naumio. Uloga žrtve kao i činjenica da se lično njemu ne može prišiti nekakav lopovluk te marketing koji je kudikamo ozbiljniji od Tadićevog, mogu mu još neko vreme obezbediti stabilnu popularnost. I razume se, afere. I Aleksandar Vučić i njegov "politički otac" Tomislav Nikolić pokazali su, godinama unazad, da se odlično snalaze u aferaškoj politici. Bilo da su na vlasti, u opoziciji ili u izbornoj kampanji. Što se kaže, učili su od najboljeg, skandal-majstora dr Vojislava Šešelja. Valja se podsetiti Nikolićevog stiropora i štrajka glađu iz februara 2011, koji je bio prvi pokušaj naprednjaka da zaustave Srbiju, da naprave svoj 5. oktobar i izmere svoju vanparlamentarnu snagu. U tom trenutku, to nije bilo dovoljno za obaranje Tadića. Onda su se desili izbori i afera džak između dva kruga predsedničkih izbora. Nikad nije razjašnjena optužba o krađi glasova, i mada se još tada s nevericom pričalo da je to samo još jedan od performansa uigranog tandema za pravljenje afera, nesumnjiv je njegov uticaj na rezultat drugog kruga predsedničkih izbora, a onda i na sve što se u Srbiji posle desilo. To je, reklo bi se, najskuplji džak u istoriji srpskog višestranačja jer je potpuno izmenio političku scenu Srbije, ne samo zato što je SNS, budimo realni, u stvari na mišiće dobio izbore, kao što je uostalom i Nikolić pobedio Tadića "za prsa", nego što je nakon te pobede ostala pustoš na opozicionom stranačkom spektru Srbije, jer se čini da su demokrate za ovih godinu i po dana – iskopnile. Vučić, dalje, nikad nije ispunio obećanje iz 2011. da će saopštiti ime jednog od najviših državnih funkcionera koji se "2008. sastajao s Lukom Bojovićem". Iz vremena vlasti, politika skandala nastavljena je aferama prisluškivanja, banana... Koje su zamenjene producentskom politikom Pinkove "Farme" u rekonstrukciji vlade: ko je najatraktivniji za ulazak u Nemanjinu 11.

Kako rekosmo na početku, proslava petogodišnjice SNS-a bila je, recimo, generalna proba za završnu konvenciju prvih sledećih izbora, nešto kao jubilej s predumišljajem. Ali je pitanje za milion dolara kako će izgledati proslava desetogodišnjice ove stranke?

Zora Drčelić