Godišnjica – Petar II Petrović Njegoš (1813–1851):
200 godina samoće

Dva veka od Njegoševog rođenja

Enigma milenijuma. Čovjek koji se bori protiv laži, iluzija, varljivih nada, nužno završava kao cinik, ili, ako je kukavica, kao solidan službenik koji vrši svoju dužnost u društvu uprkos svemu – tako su ga naučili. Mi znamo za taj psihološki zakon i nikako ne možemo zamisliti da se nekako drukčije čovjek može boriti protiv laži, da rezultat te borbe može biti nešto drugo osim gorčina i cinizam. Ljudi koji vjeruju u bilo kakvu iluziju su slabići, ili pokvarenjaci koji prave karijere u društvu pomažući da se obnavlja sveprisutna laž. I to naše doba zna: da ne može biti trećeg tipa čovjeka, osim ova dva: jakog cinika i bezvrijednog poklonika laži i iluzija.

Gdje su onda, u našoj psihi, ta vrata na koja je prošao Njegoš? Jer on je treći čovjek. Njegova duša se misteriozno rascvjetava u rušenju iluzija i suočavanju sa grozotama svijeta, on je od oba svijeta uzeo najbolje, izbjegao i cinizam i iluzije.

Kako? Boriti se tako žestoko protiv laži i iluzija, umom i udovima danonoćno ispaštati u toj borbi i zaista doseći gvozdeni pogled onoga koji gleda ne trepćući zlu u oči – ali nikad ne dodirnuti cinizam, ili malodušnost, već u takvom rasturanju lažne "realnosti" osvojiti neposrednost istine, sigurnost tajnog prisustva koje iskupljuje ovaj život i ovaj svijet? Kuda je prošao do ovakvog prosvjetljenja čovjek koji se zavaravao manje nego ijedan stvaralac u istoriji, koji je Gospodar društva koje je u borbi protiv iluzije našlo razlog vječnog rata "do istrage vaše, ali naše"? On je dokaz da veličestvo života jeste moguće, ali kako?

(Njegoševe tajne staze)

Stanko Cerović