Kultura sećanja:
Kratka hronika porodice Ribar

Karlovac, Kolašin, Kupinovo, Glamoč, Zagreb, Jajce, Beograd neki su od gradova i mesta što su obeležili istoriju porodice Ribar, porodice kroz čiju se povest može ispričati i istorija Jugoslavije u obe njene inkarnacije. Devedeset pet godina je prošlo od utemeljenja prve Jugoslavije, čijom je Ustavotvornom skupštinom predsedavao Ivan Ribar, isti čovek koji je 29. novembra 1943, pre tačno sedamdeset godina predsedavao na Drugom zasedanju AVNOJ-a. Dva dana ranije, poginuo je njegov stariji sin, čuven po hrabrosti, pre nego je skupio snage da oca izvesti o smrti drugog njegovog sina, svog mlađeg brata

Kad se u januaru mjesecu 1881. godine, u mjestu Vukmanić kod Karlovca, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj rodio Ivan Ribar, jedna od najcitiranijih, najosporavanijih i najkomentarisanijih rečenica svjetske književnosti bila je jako mlada, mlada kao mala curica, skoro pa još beba. Nisu, naime, ni četiri godine još bile prošle otkad je Tolstoj objavio Anu Karenjinu, nisu ni četiri godine prošle otkad je ispričana priča koja počinje rečenicom: "Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način." Nećemo se ovdje baviti jalovim poslom polemike s Tolstojem i njegovim tumačima, izuzmemo li sitnu ogradu u vidu stava po kojem je o sreći i nesreći pojedinaca i porodica, pa i cijelih naroda, nemoguće govoriti u apsolutnim kategorijama, kao što se govori o boji očiju. Uostalom, ni nečija boja očiju nije uvijek ista, znaju to dobro čitaoci Floberovog romana o Emi Bovari (da ostanemo kod klasika realizma i lektirskih naslova za treći razred gimnazije) čije su oči nekad smeđe, nekad crne, a nekad čak i plave, ne bivajući ipak nikad zelene, kao u pjesmi Hanke Paldum, koja se pjevanjem počela baviti kao učenica srednje trgovačke škole i članica kulturno-umjetničkog društva "Ivo Lola Ribar". Tako su i porodice nekad srećne, nekad nesrećne, nekad polusrećne ili polunesrećne, sve dok se ne povuče crta. Ali ko ima pravo da povuče crtu dok još ima onih koji pamte?

NARODNI FRONT: Biografija Ivana Ribara za prvih tridesetak godina njegovog života ponešto je tipična za to vrijeme i te geografske širine. Osnovu školu je završio u rodnom selu, a gimnaziju u obližnjem Karlovcu. Studentski dani vode ga najprije Zagreb, a zatim u Prag i Beč. Drugi dio te studentske odiseje, taj mitelevropski itinerer od metropola jednosložnih imena koji će skoro puno stoljeće kasnije Đorđu Balaševiću poslužiti kao rimovana kulisa putešestvija patološkog vojvođanskog kockara, dok će otprilike u isto vrijeme disidentima iz socijalističkih zemalja u Parizu i drugdje biti koristan kao teoretski koncept iza nostalgije za mladošću, nije ga pretjerano oduševio. Po povratku u zavičaj, počinje raditi kao advokat i baviti se politikom. Aktivan je kao član Hrvatsko-srpske koalicije. S početka Prvog svjetskog rata zatičemo ga u Galiciji kao mobilisanog rezervnog oficira. Ipak, pred kraj rata ponovo se u Đakovu bavi advokaturom. Kao poznati borac za jugoslovensko zajedništvo, kraj Prvog svjetskog rata dočekuje kao član Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca. Odmah po ujedinjenju, jedan je od osnivača Demokratske stranke. Poslije zavođenja šestojanuarske diktature, na sudu često brani komuniste. Tridesetih izlazi na izbore kao član Udružene opozicije. Godine 1939, postaje predsjednik Društva prijatelja SSSR-a, a uskoro se povezuje i sa Narodnim frontom. Početkom Drugog svjetskog rata, pridružuje se partizanima. Za predsjednika AVNOJ-a biran je već na prvom zajedanje u Bihaću. Tek iduće godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Oba sina su mu partizani.

BRAĆA: Dok je radio u Đakovu kao advokat, Ivan Ribar je upoznao Antoniju Šimat, udovicu lokalnog apotekara Luje. Iza pokojnog apotekara ostalo je troje djece, sin Žarko te ćerke Boža i Mira. Nakon što se udala za Ribara, Antonija mu je rodila dva sina: Ivu (1916) i Juricu (1918). Ivi je upravo majka u djetinjstvu dala nadimak Lolo, što se među njegovim društvom, valjda prema uobičajenim deklinacijama beogradskog govora, vremenom pretvorilo u Lola. Kao u drevnim arhetipskim pričama, Ivo Lola je bio "stariji, mudriji, jači, bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna što treba a šta ne treba učiniti, šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe." Lola je pravnik, filozof, poliglota, političar. Jurica je slikar, umjetnik. Na očevom tragu, Lola studira pravo, najprije u Parizu, zatim u Ženevi, a naposljetku u Beogradu. Baš tu, u Beogradu, on postaje prorok, u smislu u kojem o prorocima piše Ortega i Gaset, postaje onaj koga drugi ljudi slijede. S navršenom dvadeset jednom godinom, Ivo Lola Ribar je sekretar Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Član SKOJ-a je postao već dvije godine ranije. Juricu za to vrijeme slikarstvu uči Jovan Bijelić. Godine 1938, Jurica Ribar jedan je od osnivača slikarske grupe "Desetorica". Ivo Lola već uveliko sarađuje sa Josipom Brozom Titom kao generalnim sekretarom KPJ. Uskoro, međutim, kao zvučnu kulisu podlogu priče o porodici Ribar čujemo taktove Bilećanke. Sa Mošom Pijadom, Ivanom Milutinovićem i još nekim drugovima, Ivo Lola Ribar je zatvoren u logoru u Bileći. Dok nije oslobođen, porodica i prijatelji ga redovno posjećuju. Kad počne rat, cijela porodica odlazi u partizane. Jurica gine 3. oktobra 1943. kod Kolašina. Otac Ivan to ne zna, stari brat Ivo zna. Pred Ivom je put za Kairo gdje ide kao šef vojne misije nove Jugoslavije u Štab savezničke komande za Bliski istok. Ivo Lola Ribar piše pismo ocu s vijestima o bratovoj smrti i daje ga Titu da mu ga preda. Pred samo uzletanje sa Glamočkog polja, Ivo Lola gine od bombe bačene iz njemačkog aviona. Bio je 27. novembar 1943. godine. Istog popodneva, nešto istočnije, zbiva se scena kakvih nema ni kod Šekspira ni u antičkim tragedijama. Čuvši da je Ivo Lola Ribar poginuo, Tito otvara pismo koje je ovaj ostavio ocu. U pismo, odmah na početku stoji: "Riječi su suvišne, drаgi moj tаtа, riječi ne mogu izrаziti svu težinu udаrcа koji nаs je zаdesio. Volio bih stotinu putа i rаdi njegа koji je bio bolji od mene, i rаdi svih nаs, dа sаm jа pаo nа njegovu mjestu. Ali, eto, dogodilo se drugаčije. Nikаdа ovа rаnа neće zаcijeliti. Jа sаm samo godinu dаnа poslije moje Slobode izgubio brаtа – dvа bićа kojа sаm toliko volio, а kojа su tek bilа nа prаgu životа. Ali znаm kаko je tek tebi, drаgi tаtа, koji si izgubio sinа, nаšeg mezimcа. Nemoj plаkаti, ne dаj se tаtа! Nаš Juricа nije pаo sаm – on je zа vječnа vremenа dio one plejаde sinovа ove zemlje koji su, dаvši život zа nju, stvorili njenu čistu slаvu, njenu besmrtnost. Njegovа krv trаži osvetu. Njegovа žrtvа nаs obаvezuje dа dovršimo djelo! Ne rаdi se više o ličnoj sreći – rаdi se o obаvezi premа nаšim mrtvimа, o obаvezi premа živimа. Izvršiti tu obаvezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, to je nаše." Kad je Ivan Ribar ušao u Titovu baraku u popodnevnim satima 27. novembra, Tito ga je ponudio kafom i cigaretama. Prvo mu je rekao za Lolinu smrt. Stari Ribar je pognuo glavu, bez riječi, pa je zamolio da se pošalje depeša Četvrtoj crnogorskoj brigadi u kojoj je Jurica, da se Jurica odmah uputi ka Jajcu, da bude kraj oca. Tito mu onda govori da je i Jurica poginuo. Dva dana kasnije, tu u Jajcu, Drugim zasjedanjem AVNOJ-a predsjedava Ivan Ribar, čovjek koji je izgubio oba svoja sina. Jula iduće godine, u selu Kupinovo u Sremu, Nijemci će streljati i Antoniju Ribar, majku Lolinu i Juričinu. Stari Ribar ostaće sam.

LJUBAV: Citirano pismo Ive Lole Ribara ocu drugo je najpoznatije pismo koje je za života napisao. Adresat najpoznatijeg bila je ona o kojoj govori i u pismu ocu, Sloboda Trajković, djevojka i zaručnica Lolina, koja je "onako mala i nježna, pošla u smrt kao u šetnju, s osmjehom koji je uvijek bio njen". Ta je priča i literarna i bolno istinita. Šestog aprila 1941. godine, porodice Ribar i Trajković na zajedničkom su ručku u Beogradu trebale dogovoriti detalje oko vjenčanja Ive Lole i Slobode. Tog jutra je, međutim, Beograd bombardovan, tog jutra je počeo rat. Trinaest mjeseci kasnije, tri godine uoči Dana pobjede, devetog maja 1942. godine, u gasnoj komori na Banjici, nacisti su ubili cijelu porodicu Trajković, Slobodu, njene roditelje Svetolika i Milenu, njenog brata Miroslava i sestru Veru. Zatočeni su na Banjici nakon što su Nijemci došli do pisma koje je Ivo Lola napisao svojoj djevojci sa slobodne teritorije. Nacisti su željeli da Sloboda odgovori na pismo, da zakaže sastanak zaručniku na određenom mjestu, u određeno vrijeme, pa da ga uhvate u stupicu, da ga zarobe. Ni pod mukama, ni pod prijetnjom smrću, ona to nije htjela. Ubijena je s cijelom svojom porodicom. Koliko znam, postoji samo jedna zajednička fotografija Ive Lole Ribara i Slobode Trajković. Gledam tu sliku iz Vrnjačke Banje, snimljenu kratko pred rat, gdje Lola i Sloboda sjede u slamnatim stolicama i poziraju fotografu. On je u tamnom odijelu, s bijelom košuljom i kravatom, ona u bijeloj haljinici. Ima takvih djevojaka po našim gimnazijama, otprilike jedna ili nijedna po generaciji. Sitne, s zapešćima koje lako obujmiš između palca i kažiprsta, s gležnjevima koji nisu puno širi, čednih i pravih crta lica koje osmijeh zna da umekša. Pametne, pravdoljubive i odvažne, u njih se ne zaljubljuju svi, ali ih poštuju svi. To su one cure pred kojima ni najveći kreteni ne pričaju vulgarne viceve. Hrabre su kao ono slabačko dijete od kojeg se Kraljević Marko junaštvu naučio. Koga je takva djevojka voljela, taj nije uzalud živio.

SLIKA IZ SNA: Ima u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja, što počinje nezaboravnom slikama u formi igre riječi (Četres pete njega je primila Partija, a s vojskoj je ušo u Trst; sada ulazi na vrata komesarijata, a prima ga Crveni krst), pjesmi što se već u naslovu prisjeća AVNOJ-a, pjesmi koja je, u krajnjoj liniji, nastavak pjesme Dan republike, pjesmi koja govori o razočaranju u Jugoslaviju od onih koji su je najviše voljeli, jedan strašan stih. Sredovječni sin kojem je raspad Jugoslavije sasjekao život u onoj dobi kad se život zapravo tek treba početi sastavljati, veli svom ocu, starom partizanu, koji ga je samo prije koju godinu upozoravao da se ni klinci više ne igraju partizana jer sada svi znaju da je glava samo jedna, ovako: Stari, sad se vidi, sad se vraća, s kim ste htjeli da budete braća, zajebo vas Tito i Partija cijela; Sloboda očigledno nije umjela da pjeva. Ovo "Sloboda očigledno nije umjela da pjeva" je na prvi pogled samo varijacija na najslavniji stih Branka Miljkovića. To je ono na šta je mislio Nele Karajlić i ne treba mu učitavati svjesnu namjeru da tim stihom kaže bilo šta drugo. A opet, svi znamo šta žargonski znači glagol "pjevati". Znači: cinkariti, izdati nekoga, predati ga, što se kaže, organima gonjenja. I razočarani sin je u pravu. Šta god da je bila Jugoslavija, bila ili ne bila zabluda, džaba bi joj bili i Tito i Partija, da je (Trajković) Sloboda umjela da pjeva, da je bila spremna na izdaju, da oni i svi silni i silne nalik na nju, u nešto nisu vjerovali. Da je bilo tako, Jugoslavije ne bi bilo. A otkad je nema u stvarnosti, ima je samo u snovima i pjesmama. Ovako završava pjesma: Ponekad sanja smrt kako se šunja i odvodi najbolje drugove, a ponekad usne nerođenog unuka što zbori Majakovskog stihove, sa radija se čuje "No pasaran", o, kako je čudan bio taj san, tu je četa proletera, zastava crvena, tu je slika Ive Lole Ribara. Previše je simbola u ovim stihovima, sa sve Majakovskim i tom glasno romantičarskom inverzijom, sa No pasaran i barikadama, sa proleterima i crvenom zastavom. Ono što spasava pjesmu, da se ne surva u ponor kiča, ono što joj daje silinu, da hoda sigurno i neustrašivo, kao mjesečar, jest slika Ive Lole Ribara, slika iz sna.

NENADOKNADIVO: Godine 1988, malo uoči svoje smrti, kao osamdesettrogodišnjak, Vicko Krstulović piše uvod za svoje memoare. Jugoslavija je u dubokoj krizi. Gdje je greška, kao da se pita Krstulović, gdje se pogrešno skrenulo i čini mu se da bi sve bilo drugačije da se Tito na vrijeme povukao, da je imao pravog nasljednika. Ovako piše Krstulović: "1968. Titu se ukazala vanredna prilika da ostane revolucionar i da sačuva i ugled i autoritet. U našoj zemlji, kao i u nizu drugih zemalja, pobunili su se studenti i omladina. Tito je studentima dao za pravo. S razlogom. Ne samo zato, bio je obavezan otići s vlasti. Odgovorno bi postupio da je Koči ustupio mjesto predsjednika Republike. Koču Popovića bi uvažili i prihvatili s poštovanjem ljudi u našoj zemlji i vani. Ovo sve mogu mirno kazati jer sam još 1962. kazao da mi stari, na čelu s Titom, treba da odemo sa vlasti. Naš neprocjenjiv, nenadoknadiv gubitak je pogibija Lole Ribara. Samo je on bio na ravnoj nozi, u svemu najbolji, i sa Titom koji je bio u punoj snazi. Lola je poginuo sa 27, a 1968. imao bi 52 godine. Te 1968. Koči je bilo 60, a Titu 76 godina..." Tu se Vicko Krstulović zaustavlja. Ne kaže da je te iste 1968. godine, desetak dana poslije svog osamdeset sedmog rođendana, u Zagrebu umro doktor Ivan Ribar, nadživjevši za četvrt stoljeća svoja oba sina. Kad se u oktobru 1944. godine došao u Beograd, odmah nakon oslobođenja, Ivan Ribar se u Mažestiku susreo sa Mirom, svojom poćerkom, ćerkom Antonijinom iz prvog braka sa apotekarom Lujom Šimatom iz Đakova. Zagrlili su se i zaplakali oboje, a onda je stari Ribar kazao: "Ne vrijedi plakati... Ako želimo da im se odužimo, moramo nastaviti njihovim putem." Tim putem, putem slobode, išlo se neko vrijeme. Znakovi pored tog puta bile su ulice, škole, kulturno-umjetnička društva, spomenici članovima porodice Ribar. Tih znakova više skoro da i nema, a i gdje ih ima više su memento, nego simbol nade. Druga su vremena; kad je, malo prije smrti svoje, Ivo Lola ocu napisao: "Ne rаdi se više o ličnoj sreći – rаdi se o obаvezi premа nаšim mrtvimа, o obаvezi premа živimа. Izvršiti tu obаvezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, to je nаše", i tada su svi znali da je glava samo jedna, ali im glava, ali im život, nije nužno bio najvažniji, ne po svaku cijenu. Mijenjaju se vremena, mijenjaju se obaveze i dužnosti, ali nije to ono što je najgore, najgore je ne znati šta ti je obaveza i šta ti je dužnost. Kad znaš, onda ti ostaje da živiš, ostaje ono naše.

Muharem Bazdulj