Referendumska Hrvatska:
Zašto kažeš peder kad misliš na ćirilicu

Hrvatski referendum otvorio je mnogo više pitanja nego što je javnost, njihova ili regionalna, uopšte svesna. Otvorio je pitanje svih budućih ljudskih prava i prava većine da ih ograničava referendumskim putem čak do najvišeg, ustavnog akta. Ovaj referendum otvara beskrajni i zatvoreni krug presije nad manjinama, bilo kojima

U nedjelju 1. decembra ljeta Gospodnjeg i katoličkog 2013. godine, većina hrvatskih birača izašlih na referendum (njih oko 30 posto) od ukupnog broja hrvatskih birača (oko 3,8 milijuna) odlučilo je da je brak zajednica muškarca i žene i da to, umjesto u porodično-zakonskim normama, mora biti uklesano u Ustav.

To je bio treći republički (državni) referendum od postojanja hrvatske samostalne države, vjerojatno i najvažniji. Prvi je bio onaj devedesetih godina, kad se glasalo o fluidnom pitanju da li su građani za to da Hrvatska bude bogata i prosperitetna država svojih građana izvan "tamnice naroda" (a za što drugo?); o njemu se i danas govori kao o potpuno nespornom.

Drugi je bio o tome da li Hrvatska treba ući u Evropsku uniju: izlaznost je bila nešto veća od ovog posljednjeg o pitanju braka, ali također je donijela pozitivan odgovor onih koji su odlučili ustati iz fotelje nakon purgerskog ili kakvog god ručka i prošetati se do birališta.

Posljednji, o kojem je riječ, treći je referendum u samostalnoj Hrvatskoj i vjerojatno je najžešći kad je o reakcijama i posljedicama riječ: na prvom, o samostalnosti, tek su Srbi kao dotad konstitutivni narod, postali manjina, a njih ionako nitko nije pitao o bilo čemu, na ovom trećem su svi koji se iole razlikuju u svjetonazoru postali manjinama koje će, ovisno o umješnosti i – ako ga ima – integritetu Vlade Hrvatske, netko ipak nešto pitati.

I možda treba istaći još jednu činjenicu: dok se devedesetih, tih godina ratnog osamostaljenja, Hrvatska barem zvanično udaljavala od Balkana, čak referendumski, s posljednjim referendumom pokazala je da se nije niti za jotu udaljila od tog toponima. Ne zbog drugih, ne zbog Balkana kojega nezasluženo pljuje tko stigne, već zbog sebe: veliki broj razočaranih rezultatom referenduma u kojem je, kako vele, pobijedila "konzervativna" Hrvatska, kuka nad povratkom balkanskim korijenima, kao da je taj Balkan – a ne vlastite greške – sila nečista koja Hrvatsku i njene građane vuče unazad od već dostignutih visova koje znači članstvo u Evropskoj uniji.

A tek nas čeka novi referendum, onaj o ćirilici, za koji je ovaj tek "topovska najava", kako to kaže premijer Zoran Milanović.

PRAVILA, PRAVILA: Pravila o referendumu, inače, u najkraćem kažu ovo: inicirati ga može Sabor ili predsjednik države, ili pak deset posto od ukupnog broja birača, u čiji broj nismo sigurni – da li je to 3,8 ili nešto više od četiri milijuna – jer birački spiskovi, zahvaljujući i nelegalno stvorenoj dijaspori, nisu pouzdani. U Saboru se ustavne izmjene, kad je o njima riječ, donose dvotrećinskom većinom, a kad je o ovom drugom referendumu riječ – kojeg, kao i ovaj "obiteljski", iniciraju građani-birači – stvari su drugačije. Naime, onakve su kako ih definira Ustavni sud Hrvatske, koji je nakon referenduma upozorio: nakon provedenog referenduma o ustavnom definiranju braka kao životne zajednice žene i muškarca, nema se više što odlučivati o toj temi, već definicija ulazi izravno u Ustav. Dakle, Sabor je kao zakonodavno tijelo u toj stvari, odlukom 13 ustavnih sudaca, suspendiran od svoje nadležnosti.

Vlada i vladajuća koalicija sada najavljuje brze izmjene Zakona o referendumu, kako im se ova situacija više ne bi ponovila i kako bi se ispravila potpuno suluda situacija da, za razliku od lokalnih (redom propalih, a važnih po život građana) referenduma na kojima na birališta mora izaći 50 posto plus jedan upisani birač, na državni referendum može izaći njih koliko god, bez obzira na broj birača, a da rezultati budu punovažni. Tako se na dubrovačkom Srđu, na primjer, bez obzira na veću "protivizlaznost" protiv povlaštenih investitora nego na ovom posljednjem državnom referendumu, grade golf-tereni i devastira životna okolina, dok se temeljem manje od trećine građana koji su glasali prošle nedjelje ograničavaju prava jednoj od brojnih manjina u hrvatskom društvu.

To valja razjasniti, inače, tu manjinu koju se u javnom diskursu svodi na "homoseksualne brakove"; nije samo o tome riječ. Definiciju braka kao zajednicu muškarca i žene, naime, naslijedili smo iz tzv. socijalizma i ona se i danas kočoperi u svim našim zakonima o braku i porodičnim odnosima. Tako je i u Hrvatskoj. No, netko – u ovom slučaju organizacija "U ime obitelji" –dosjetio se da to nije dovoljno, jer u navali "pedera" i ostalih koji navodno udaraju u tradiciju kršćanske obitelji vlastima može pasti na pamet da izmijene zakon; ustav je, kažu, teže izmijeniti, a ova vlast – taj hrvatski premijer Zoran Milanović i njegova ateistička klika – nije pouzdana kao takva...

OBITELJ, ALI KATOLIČKA: Ta organizacija "U ime obitelji", predvođena stanovitom Željkom Markić, privatnom poduzetnicom čija se firma bavi čak i istraživanjem kontracepcijskih sredstava, koja je na otoku Šipanu (Zadar) od Katoličke crkve kupila golemo imanje s vilom, bazenom i teniskim terenima po cijeni znatno ispod tržišne, koja iza sebe ima i bezuspješan pokušaj preuzimanja jedne minorne stranke (Hrast), u pozadini je cijele priče. Iako do danas nije definirala tko su joj financijeri i tko stoji iza nje, prikupila je sa svojim satelitima potpise za referendum i usput, u kampanji, rekla što ju – osim "pederskih brakova" – muči: samohrani roditelji, jer djeca "ne uspijevaju" bez mame i tate, kao i to što bi homo-parovi možda mogli posvajati djecu, a ona bi radije svoju djecu dala u dom nego takvim perverznjacima...

Ne bi bio problem u potpisima prije referenduma i glasovima na referendumu – ljudima se, valjda prirodno, čini da je brak doista zajednica muškarca i žene, o drugome ne razmišljaju – da iza Markićke i njene svite nisu stale desničarske (HDZ, opozicija) stranke, ali prije svega Katolička crkva u Hrvata... Njeni su biskupi te referendumske nedjelje, ali ne samo tada, već i prethodnih dana na nedjeljnim misama, pozivali vjernike da glasaju "za" definiciju braka, jer je sve ostalo valjda čista propast i zavjera usmjerena protiv hrvatske obitelji i hrvatskog čovjeka i naroda. Uostalom, ima neki tamo biskup zadarskog poslanja koji je izjavio da bi, da su znali da je ta Željka takav zmaj od katoličke žene, smanjili cijenu luksuznog zdanja koje su joj prodali na Šipanu, na kojem se danas okupljaju vjerujući u Željkino poslanje...

U postreferendumskim danima, krenule su analize: te su za ustavnu definiciju glasali "pasivni" krajevi, te su protiv nje glasali oni urbaniji, poput Pule, Rijeke, Čakovca, Varaždina, čak i djelomično Zagreba, ali i Negoslavaca u kojima pretežno i danas žive Srbi – uobičajeno nakon svakih izbora, a kamoli referenduma.

No, činjenica je da se vlast tek sad dosjetila da "poradi" nešto glede nepreciznih propisa o izmjeni Ustava i zakona, ali se nije sjetila kad je tome bilo vrijeme: iz duha međunarodnih konvencija proizlazi, kako će nam potvrditi svaki znalac međunarodnog prava, da nije moguće organizirati – bilo gdje, u bilo kojoj državi i bilo kada – referendum o osnovnim ljudskim pravima. No, na Balkanu – tamo gdje Hrvatska ne bi da bude – to nije nova stvar još od referenduma u Sloveniji o tome da li se "izbrisanima" treba priznati da su im prikraćena ljudska prava (upravo se ovih dana ta priča, po naredbi iz Strasbura, rješava). Ovo što je Hrvatska napravila 1. decembra posve je ista stvar: da li se može, na zahtjev jednog dijela (desničarskog, ovom prilikom) društva, ukidati neko pravo neke manjine?

BUĐENJE: Sve ima dalekosežne reperkusije. Zoran Milanović, kojega su valjda probudili rezultat i posljedice referenduma (umjesto da su se on i njegova Vlada probudili u Vukovaru prije dva tjedna kad su ih organizirani desničari otjerali iz kolone sjećanja koja je trebala odati počast svim poginulima u tom gradu), najavljuje da će već početkom iduće godine u Saboru biti prijedlog Vlade o zakonu o istospolnim brakovima. Odmah se javila gđa već spominjana Željka Markić, kritizirajući čak i najavu da će "homići" moći sklapati nekakve ugovore (kao da je brak nešto drugo!, osim što ga definira država) kojima će biti izjednačeni s većinom u osnovnim pravima, na primjer da naslijede penziju ili drže partnera za ruku u bolnici, te djeci o kojoj će brinuti moći biti – ne usvojitelji! – već skrbnici.

No, na stranu i te finese budućih propisa: ovaj hrvatski referendum otvorio je mnogo više pitanja nego što je javnost, njihova ili regionalna, uopće svjesna. Otvorio je pitanje svih budućih ljudskih prava i prava većine da ih ograničava referendumskim putem čak do najvišeg, ustavnog akta. Ovaj referendum, ako se vlasti ne dosjete i ako planiranim izmjenama o referendumu ne osujete najavljeni referendum o upotrebi ćirilice u Hrvatskoj, pa makar i samo u "gradu posebnog pijeteta" Vukovaru, otvaraju beskrajni i zatvoreni krug presije nad manjinama, bilo kojima.

Poučno je ono što je ovih dana izjavio predsjednik Židovske općine u Zagrebu Ognjen Kraus: "Umjesto jačanja tolerancije i ljudskih prava, jača agresija prema manjinama. Nedavno sam podsjetio na zbivanja u Njemačkoj tridesetih godina prošlog vijeka, kad su prvo referendumom oduzeta prava manjinama, a velika većina građana na njega nije izašla. Svi znamo što se dogodilo poslije. To sam spomenuo da ljudi shvate kolika je opasnost od takvih stvari i nadovezao se na događaje na utakmici Hrvatska-Island, te na istu takvu divljačinu u Splitu. To je prošlo bez reakcija, iako po zakonu delegat može prekinuti utakmicu, a moguće je prekinuti i RV prijenos. Nitko se ne drži zakona, a s ustaštvom se koketira već 23 godine" ("Novosti", tjednik za nacionalnu manjinu, 29. studeni 2013).

Ognjen Kraus spominje nogomet, pa eto i male dopune stigle nekoliko dana nakon što je hrvatski reprezentativac Džo Šimunić sa hiljadama navijača skandirao ustaško "Za dom spremni". Upravo je Zdravko Mamić, to čudo od logoreičnog nogometnog dužnosnika koji je uvrijedio aktualnog ministra obrazovanja Željka Jovanovića (kojem se, po Mamiću, krv sa zubića, onako četnički, slijeva uvijek kad ugleda Hrvata...), nadležni sud je odlučio: pa nije Mamić dalaj lama, osoba od tolikog uzora, pa da ga se slijepo slijedi...

Valja se vratiti na početak, na priču o Balkanu u kojem je – vjerojatno uvrijeđena uglavnom konstatacijama tradicionalno u Hrvatskoj vjerujućih njemačkih medija – Hrvatska ponovno svrstana, ili samo vraćena. Manje od pola godine je tome da je Hrvatska postala članica Evropske unije, a već ima u svom javnom životu toliko izgreda, od nogometa do ovog referenduma za kojeg ćemo tek vidjeti koliko će, u smislu ljudskih prava, koštati njene građane.

BALKAN I PEDERČINA MIKELANĐELO: I tu Balkan, viđen kao dobro ili loše okruženje, ništa ne mijenja – svatko je u toj evropskoj ili neevropskoj priči sam sa sobom i svojim građanima. Hrvati su pokazali svoj stav – uglavnom nezainteresirani i spremni da im četvrtina ili malo više sugrađana kroji život – ma što tko o tome mislio, o manjinama i slobodi i ljubavi. Srpski Ustav, međutim, napravio je korak dalje od hrvatske prakse, pa kaže ovako: "Svako ima pravo da slobodno odluči o zaključenju i raskidanju braka. Brak se zaključuje na osnovu slobodno datog pristanka muškarca i žene pred državnim organom. Zaključenje, trajanje i raskid braka počivaju na ravnopravnosti muškarca i žene."

Ne zakon, no Ustav, ali posve se na mjestu čini izjava Damira Kajina, istarskog zastupnika u Saboru: da mu je samo znati kako se osjećaju kardinali dok biraju papu, a sa svoda kapele sablažnjuje ih autor Posljednjeg suda, "jedna pederčina od Mikelanđela"...

S time da nije riječ ni o Sikstinskoj kapeli kad se papa bira, niti o Mikelanđelu, već o "pederčinama" uopće, ili pak – o ćirilici?

Tatjana Tagirov