Ljudi i vreme – Jovo Kapičić (1919–2013.):
Sudba i Udba

General UDBE, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ, narodni heroj Jugoslavije, član KPJ, ambasador FNRJ, državljanin Srbije, a sin i zagovornik nezavisne Crne Gore Jovo Kapičić Kapa umro je 9. decembra u Beogradu u 94. godini života, posle kratke i teške bolesti.

Rođen je 2. septembra 1919. u italijanskom gradu Gaeti, gde su njegovi roditelji izbegli nakon crnogorske Božićne pobune 1919. Njegov otac je bio profesor Cetinjske bogoslovije, 1918. crnogorski komita i član Crnogorske federalističke stranke.

Jovo je odrastao na Cetinju gde je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije iz koje je bio isključen zbog učešća u školskom štrajku. Bez prava na redovno školovanje privatno se pripremao i školu završio u kotorskoj gimnaziji. Do 1941. godine je studirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu. U to vreme je nekoliko puta hapšen i zatvaran. Tokom studija Jovo se zabavljao sa Davorjankom Paunović Zdenkom, koja je po zadatku poslata kod Tita i tokom rata bila lična sekretarica Vrhovnog komandanta NOV i POJ i njegova nevenčana supruga. Kad su se u ratu sreli, Tito, tada već u intimnoj vezi s drugaricom Zdenkom pitao je: "Jovo, jesi li ti nešto ljut na mene?"

Jovo Kapičić je kao petnaestogodišnjak (1934) primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a dve godine kasnije i u Komunističku partiju Jugoslavije. Aprila 1941, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, po zadatku KPJ upućen je u Crnu Goru, gde jula 1941. postaje član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje. Bio je jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u cetinjskom kraju i član Okružnog komiteta KPJ. Bio je i komesar Lovćenskog partizanskog odreda, a zatim Prve proleterske brigade od njenog formiranja 1941. i politički komesar njenog Prvog crnogorskog bataljona. Oktobra 1942. postavljen je za zamenika političkog komesara Druge dalmatinske udarne brigade, 1943. postao je politički komesar Treće udarne divizije, a krajem 1944. i komesar Dvanaestog vojvođanskog korpusa NOVJ.

Za narodnog heroja proglašen je jula 1950.

Posle rata bio je član CK SK Crne Gore, član Revizione komisije SKJ, ministar unutrašnjih poslova u prvoj vladi NR Crne Gore. Kao general Udbe iz Višegrada je koordinirao hvatanje Draže Mihailovića koje je izvela Udba Srbije i u svom automobilu dovezao Dražu u Beograd, u kancelariju ministra unutrašnjih poslova Srbije Slobodana Penezića Krcuna u Đušinoj ulici.

Potom je upućen u Crnu Goru radi likvidacije zaostalih četnika.

Crnogorsko Više državno tužilaštvo pokrenulo je istragu nakon što su nađeni ljudski ostaci u pećini Mandića na Sinjajevini, a informaciju je potvrdila i Uprava policije. Kako piše štampa, Kapičić je potvrdio da je u februaru 1947. bio na Sinjajevini, ali je negirao da su četnici likvidirani po njegovoj naredbi u februaru te godine, za šta je okrivio Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ).

Bio je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandra Rankovića i šef državne bezbednosti ("Da se razumijemo: bio sam bog!"). Nakon rezolucije Informbiroa učestvovao je u izboru Golog otoka za logor u kome je bilo zatočeno između 16.000 (zvanična procena) i 30.000 političkih zatvorenika koji su se izjasnili za rezoluciju Informbiroa Kominterne 1948. ili bili osumnjičeni kao prosovjetski i staljinistički elementi.

Službeni naziv logora čiji je komandant bio Ante Raštegorac u periodu od 1949. do 1951. bio je "Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom", a od 1951. do 1956. godine "Radnički prihvatni logor za političke zatvorenike". U golootočki logor zatvorenici su transportovani na takozvano prevaspitavanje bez sudske odluke, na osnovu takozvane administrativne mere. Kapičić je tri puta službeno obilazio Goli otok, na kome je bio ukupno pet dana. Kapičić je prihvatao činjenicu – koju je izneo Aleksandar Ranković – da je trećina golootočkih zatočenika bila nevina, ali nije priznavao verodostojnost svedočenja o nasilju i torturi nad njima, govorio je da su nevini brzo pušteni kućama, a da je on lično neopravdano u javnosti optuživan za mnoge zločine.

Za sebe je izjavljivao: "Ja sam najveća žrtva Golog otoka."

Donosimo delove intervjua koji je Jovo Kapičić dao Tamari Nikčević, objavljene u knjizi Goli otoci Jova Kapičića, koja je izazvala buru kada je izašla iz štampe, a u kojoj Jovo Kapičić, držeći se svojih uverenja, bez kajanja i kolebanja govori o čitavoj devedesetogodišnjoj epohi čiji je bio akter – od predratnih napetosti, preko partizanske epopeje Drugog svetskog rata, hvatanja Draže Mihailovića, Golog otoka, likvidacija bandi, komunističkih jama, pada Rankovića, sve do devedesetih i raspada Jugoslavije.

"Goli otoci Jove Kapičića", Tamara Nikčević, VBZ Beograd 2009.

O Neretvi i Sutjesci

JOVO KAPIČIĆ: Prije bitke na Neretvi, postavljen sam za zamjenika komesara, partijskog rukovodioca herojske Druge dalmatinske brigade. Komandant je bio takođe Crnogorac, Ljubo Vučković; njegov zamjenik Srbin, Ratko Sofijanić, a komesar – o tome se vodilo računa – Hrvat, Mate Ujević.

Tito je u Vrhovni štab pozvao komandanta Ljuba Vučkovića i

PARTIZAN: Jovo Kapičić

mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na suprotnu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Vrativši se iz Vrhovnog štaba, Ljubo Vučković je komandantu Trećeg bataljona, tada devetnaestogodišnjem Brunu Vuletiću, budućem generalu JNA, naredio da sastavi desetinu koja će izvršiti Titovu naredbu. Desetinu je predvodio Glišo Opačić. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage... Dalmatinci, i plivači i junaci – ne znam da li je ijedan bio stariji od dvadeset godina – skočili su u zastrašujuću Neretvu. Opačić, koji je u zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu… Bila je noć, pljuštala je kiša.

Kada se Opačićeva desetina dohvatila druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu, municiju... Pomoću sajle Gliša Opačića izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci s ranjenicima polako su počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam sedamnaesti u redu...

Druga dalmatinska brigada se kasnije povlačila prema Crnoj Gori i tamo boravila do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodnooslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva...

Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika.

TAMARA NIKĆEVIĆ: Koliko je bilo vas partizana?

JOVO KAPIČIĆ: Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjenika! U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo-Sutjeska-Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima... Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito. Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo.

Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje: "Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg."

Bila je to smrtna presuda?

Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir! Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina!

Ipak, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.

Nijesmo imali izbora… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli: "Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te."

Izvadio je pištolj i ubio je.

Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni... Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini "obrok" koji sam imao.

Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?

Nijesmo…

Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

"Jeste li to vi, druže Tito?!" – zaurlao sam. "Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!"

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

"A, ti si, Jova" – prenuo se. "Krenuli smo... Ne znam... Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno..."

"Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab" – rekao sam.

Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi. Ipak, na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost. Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi...

Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu: "Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!"

"Nećemo se predati, probićemo se!" – odgovorio mu je Tito.

O hapšenju Draže Mihailovića

1945. sam postavljen za pomoćnika Aleksandra Rankovića i bio zadužen za sve… OZN-a je u martu 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio lično Aleksandar Ranković. Prethodno je srpska OZN-a uhapsila Mihailovićevog zamjenika, Nikolu Kalabića. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže.

Kalabić se s momcima iz OZN-e već nalazio na Bijelom brdu, na granici s Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su s nama sarađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić, koji, izgubivši vezu s glavnim štabom, na sve načine pokušava da pronađe Mihailovića. Kada je Kalabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici moraju da se organizuju, da krenu u gerilsku borbu... Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donio odluku da četnici krenu prema Srbiji. Akcija hvatanja Draže je počela u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli – tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u "marici" bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola.

Šta ste mu rekli?

Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu bili stali da ručamo.

"Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?" – pitao sam Dražu.

"Neću ništa, hvala vam" – odbio je.

Kako je Draža Mihailović djelovao?

Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna. Nije bio u kancelariji, rekli su mi da je u Novom Sadu. Tito se nalazio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića:

"Druže Marko, stigao sam!"

"Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!" – pitao me je.

Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje.

Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću?

Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici... Pored Draže je stajao naš oficir, koji je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Uskoro je stigao Krcun, pa smo se u njegovom kabinetu ponovo okupili Ranković, Draža Mihailović s policajcem koji je bio zadužen za njega i ja.

"Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!"

Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović.

Pratili ste suđenje?

Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: "Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!"

Kako to mislite: šta će reći Srbija?

Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije... Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju...

Kako na to gledate?

Kao na sistematski pokušaj falsifikovanja istorije.

O Golom otoku

Goli otok je mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija.

Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu. Iz Moskve je u početku slao tzv. savjetnike, koji su kontrolisali jugoslovensku ekonomiju, privredu, spoljne poslove, vojsku i SSSR-u o tome podnosili izvještaje. Savjetnici su nas kritikovali zbog toga što "idemo u kapitalizam", što smo uveli Narodni front, što nam Partija nije jača, što u svojim redovima imamo ljude koji su, navodno, agenti Zapada... Ponašali su se kao da smo njihova gubernija. Svi se sjećaju slučaja kada je jedne noći – odavno je već bila prošla ponoć – činovnik sovjetske ambasade zalupao na vrata našeg Ministarstva spoljnih poslova, probudio portira i rekao mu da zahtijeva od naše vlade da odmah pusti iz pritvora desetak belogardejaca uhapšenih zato što su uhvaćeni da rade kao sovjetska agentura.

"Ako do dvanaest sati ti ljudi ne budu pušteni, obavijestite vaše šefove da će Jugoslavija snositi posledice!" – zagrmio je sovjetski činovnik, okrenuo se i otišao.

I?

Sjutradan su ti ljudi bili pušteni. Međutim, to je samo jedan od primjera, ne i najgori. Najgore tek slijedi.

Na Titovu adresu su iz Moskve stigla dva pisma – prvo, 27. marta 1948, a drugo, još žešće, 4. maja iste godine. Bio je optužen da služi imperijalizmu, da je odustao od komunističke partije. Nakon toga, Tito je 19. Maja pozvan u Bukurešt, na sjednicu Informacionog biroa komunističkih partija (Informbiro).

Kakva je bila jugoslovenska reakcija?

Osim Andrije Hebranga i Sretena Žujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi smo bili u šoku. Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja. Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: Kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož!

Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?

Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv "slugu imperijalizma". Rezoluciju IB–a, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, Borba je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti.

Taj odgovor je pisao Milovan Đilas?

Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst.

U Partiji su počela stravična kolebanja, teški lomovi… Kroz Goli otok je prošlo više od 16.000 ljudi!

Mnogi izvori tvrde – 31.000 ljudi!

Ne, nego milion! To su laži i gluposti. Kao da i 16.000 nije dovoljno, pa moraju da dodaju!.. Bili smo ljuti, razočarani i spremali smo se za rat.

Protiv koga?

Protiv Sovjetskog Saveza. Desetine ruskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadnu Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu. Očekujući ruske tenkove, po Vojvodini smo bili iskopali rovove u kojima su ruske vojnike čekali naši momci. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi poginulo je na granicama.

Koliko puta ste posjetili Goli otok?

Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren: "Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce."

Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

Ne znam. Pretpostavljam Titu.

Nijeste to neposredno čuli?

Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera.

Zato vas i pitam.

Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

Na Golom otoku sam sve ukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan!

Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

Kako ga je "umirio"?!

"Ne brini!" – rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. "Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani."

Ostajali su mnogo duže od tih "mesec ili dva"... Da ne govorimo o načinu na koji su "prevaspitavani"!

Sačekajte! "Administrativna mjera" jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!

Ne, ne... Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan... To je laž!

Kako laž?!... Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore...

Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe...

To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča... Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće... Zašto da sprečavamo?!

Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju... Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

Na koji način?

Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu... Kada sam drugi put otišao na Goli otok...

Zašto ste otišli?

Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste...

Izvještaj?! Sve je u redu!

Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

Ništa! Sreo sam ljude, popričao s njima... Niko se nije žalio... Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!... Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba!

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

"To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka... Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!" – pitao sam.

"Onda ću ih sve pobiti" – odgovorio je Ranković. "Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju."

Bilo je "biti ili ne biti", strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.