Nije da imam neka iskustva sa zatvorima, pritvorima, bajbokanama, apsanama, pržunima... Nekih davnih dana, u svojim sudsko-pripravničkim vremenima, sa "svojim" sucem sam povremeno, kad je bio njegov red, išla u obilazak zagrebačkog pritvora u Đorđićevoj ulici; pričalo se da je cijeli Zrinjevac premrežen podzemnim hodnicima i da nije ni potrebno izaći iz zgrade Okružnog suda da bi se stiglo do pritvora. Priča nije potvrđena, a činjenica je da je remetinečki pritvor, onaj u kojem je danas Ivo Sanader najpoznatiji stanovnik, izgrađen godinama kasnije.

Sama sam tek u dva navrata dopala ne zatvora, već "službenih prostorija": jednom zbog protivljenja nezakonitoj deložaciji, kad su nas sve strpali u maricu i otpremili u policijsku stanicu u Bauerovoj, drugi puta u Vlaškoj kad su vlasti ustvrdile da sam ja sama (plus jedno muško od kojega, kao i inače, nije bilo koristi) napala jake snage izašle iz dvije marice. I to je završilo, doduše dugim, krivičnim postupkom u moju korist, a na štetu dvojice koji su vježbali nasilje i domoljubnu strogoću.

Taman kad smo svi pomislili se u Hrvatskoj građani – civili koji hoće nešto reći protiv vlasti – neće više tako olako privoditi, opet se vrijeme mijenja. Unazad. Tako je u Zagrebu priveden Matija Babić, vlasnik Index.hr portala zato što je upozorio na povratak manifestacija fašizma, pa je kockice nalik onima na zastavi i grbu grafički smjestio u svastiku (kukasti križ). O njemu se bar nešto i govorilo, o mom drugu koji je u Đorđićevoj proveo četiri sata dan uoči čuvenog referenduma "za brak, a protiv pedera". Naime, u centru grada se održavalo "događanje" s govorancijama i koncertom na kojem su se okupili oni koji su protiv tog blesavog referenduma. I moj drug, filozof inače, trebao je nešto smatrati i ukazivati, ali je čekajući svoj red trknuo nešto na brzinu obaviti u blizini. Tako je prolazeći pored jednog od brojnih štandova na kojem se skupljaju potpisi za još jedan blesavi referendum, onaj protiv ćirilice, u naletu pravedničke nenasilne borbe prišao, zatražio olovku i umjesto svojeg imena počeo u formular pisati: PED... Cika, frka, bijes, pa dolazak trojice policajaca i naredba: "Gospodine, pođite s nama."

Igrokaz ide ovako: najprije je sam u nekakvoj ćeliji. Onda dovode jednog čovjeka koji nešto viče o komunistima i četnicima koji su na vlasti i koji hapse poštene Hrvate koji neće ćirilicu. Onda stižu i navijači: trojica iz Bed Blu Bojsa i trojica iz Torcide, ovom prilikom u ljubavi i prijateljstvu, jer su na istom zadatku. Slijedi lekcija ovoga što ruži po komunjarama i četnicima: djeco moja, vidite vi kakva su vremena došla, opet Udba hapsi nas poštene Hrvate kao i prije devedesete... Za to vrijeme, moj drug iza naočala zatvorio oči i ne reagira na pitanja da li je i njega kao "isključivog latiničara" privelo, pravi se da dremucka, na što će netko, da li BBB-ovac ili torcidaš: "Čiča meditira!"

Na sve odmahuje rukom; nije mu novo, ionako. Za vrijeme "nenarodnog režima" bio je i hapšen i privođen. Jednom je dopao i "pravog zatvora", ali je brzo izašao. Naime, dadoše mu lopatu da tovari ugalj, a on nespretan kakvim ga je Bog napravio (filozofom baš onakvim kakvu predodžbu o njima ima većina), maltene umlati dvojicu mašući tim stranim predmetom. Onda mu dadoše metlu da čisti zatvorski krug, tu je opet netko dobio slučajne batine. Onda su mu zvali mamu da hitno iz Rijeke dođe po njega i "preuzme" ga, sve joj predbacujući: kako ste ga to, drugarice, odgojili?

U čemu je uživanje, pitate se? U smiješnoj strani priče koja se meni prikaže kad god pomislim na davne zatvorske dane mog druga, u njegovoj filozofskoj strpljivosti koja traje toliko godina u "fajtu" s režimskim ludostima, u činjenici da ni on niti ja nismo sami.

U tužnoj i opasnoj strani priče da se privode (i javni) likovi koji nečim demonstriraju protiv isključivosti i ograničavanja ljudskih prava u navodno evropskoj Hrvatskoj, uživanja nema nimalo, kao što nimalo ne uživam u tome što sam odustala da nakon referenduma stanem nasred Trga Republike (Bana Jelačića) s transparentom: "Ja sam u braku. Муж ми је Србин".

Čak i moj drug iz ove priče mi je rekao: "Nemoj biti luda."

Tatjana Tagirov