Eko-turizam:
Vlasinsko jezero – primer dobre prakse

Sredinom decembra prošle godine, studenti Fakulteta za turizam predstavili su svoje viđenje Vlasinskog jezera kao eko-turističke destinacije, i za to dobili nagradu "Vlasina Award of Exellence". Nešto više o mogućnostima razvoja Vlasinskog jezera i osnivanju javno-privatnih partnerstava za "Vreme" govore Irena Vojáčková-Sollorano, stalni koordinator Ujedinjenih nacija (UN) u Srbiji i stalni predstavnik Programa UN za razvoj, i Dimitar Andonov, direktor operacija za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju kompanije Koka-Kola

"VREME": Kakve su ideje ponudili nedavno nagrađeni studenti turizma? Hoće li njihovi radovi poslužiti kao jedan od osnova daljeg razvijanja turizma na Vlasini?

I.V.: Ideje studenata o viziji Vlasine 2020. godine o uključivanju lokalnog stanovništva na principima održivosti koristeći prednost netaknute prirode bile su najupečatljivije. Studenti su pokazali svoju kreativnost i ideje u oblasti upravljanja turističkom destinacijom u zaštićenom području kroz niz predloga u oblasti unapređenja turističke ponude, uključujući kulturu a ne izostavljajući komponentu prirodnih resursa. Kroz ovakvu saradnju sa studentima, Program Ujedinjenih nacija za razvoj podržava uključivanje mladih u procese lokalnog ekonomskog razvoja.

Zašto baš Vlasina? Koliko ima uticaja što se fabrika "Rosa" u vlasništvu Koka-Kole nalazi upravo na Vlasini?

D.A.: Dobro ste primetili, svakako da je veliki uticaj na odabir lokacije za ovakav projekat imala upravo činjenica da se naša "Rosa" nalazi upravo na području Vlasine. Isti razlozi zbog kojih smo nekada odabrali "Rosu" i sada su bili relevantni – u pitanju je područje netaknute prirode, pod zaštitom države, nedovoljno poznato. Mi smo želeli da prvo damo doprinos "u svom dvorištu" povezivanjem svih relevantnih činilaca iz tzv "zlatnog trougla" – državnog, privatnog i javnog sektora, našim znanjem o građenju brendova, i, ne najmanje važno, investiranjem u destinaciju kroz projekat.

Šta Vlasina trenutno nudi kao lokacija, a šta joj nedostaje?

I.V.: Kroz set edukacija unapredili smo ponudu, okupili udruženja i stvorili uslove za razvoj jedinstvenog turističkog proizvoda koji se temelji na konceptu "hrane nultog kilometra". Koncept "hrane nultog kilometra" je primer prakse u kojoj se hrana proizvodi, konzumira i prodaje a odnosi se na neindustrijsko voće i povrće, med, sir i meso. Nedostatak Vlasine su kapaciteti koji se polako unapređuju i tu se misli na ljudski kapital, profesionalce sa znanjem i veštinama koji će staviti u funkciju razvoj destinacije i osigurati njenu održivost u budućnosti.

Kako vidite područje Vlasinskog jezera kroz deset godina?

D.A.: Pre svega, nadamo se da će godine pred nama Vlasini doneti turiste, i s njima prihode, koji će moći da podrže ekonomski razvoj ovog siromašnog područja, ne narušavajući njegovu izuzetnost.

Kako očuvati tu ekološku komponentu i ne poremetiti prirodno stanište, ako Vlasinu počne da posećuje znatno veći broj turista nego do sada?

I.V.: Jedan od rezultata naše aktivnosti na Vlasini jeste povećanje posetilaca od 15 odsto, do sada, a način na koji se lokalno stanovništvo odnosi prema destinaciji predstavlja primer i za goste. Jedan od najlepših primera je domaćinstvo "Vlasinski vrtovi", koje na Vlasini postoji dugi niz godina i pruža usluge smeštaja i ishrane a koje je značajno unapredilo koncept svoje ponude nakon uključivanja u projekat na način da sada nude turistički proizvod i itinerer Vlasine sa akcentom na jedinstvenom doživljaju destinacije.

Postoji li mogućnost privlačenja i ulaganja u lokaciju Vlasinskog jezera i preduzetnika koji nisu iz branše turizma?

D.A.: Sigurni smo da postoji, na mnogo osnova. Možemo to da ilustrujemo primerom još jednog dugoročnog projekta koji sprovodimo sa Svetskim fondom za prirodu (WWF) u području Gornjeg Podunavlja. Mi smo kao kompanija dali sebi i svetu obećanje da ćemo do 2020. godine vratiti prirodi svu vodu koju iz nje crpemo. Osim što smo opet prvo "počistili u svom dvorištu", izgradnjom fabrika za preradu otpadnih voda pri svakom proizvodnom pogonu, smanjenjem količine vode potrebne za proizvodnju i recikliranjem iskorišćene vode, hteli smo da se prirodi odužimo i vratimo joj i onu vodu koja uđe u naše proizvode, te smo podržali obnovu vlažnih staništa koja su važna sa mnogo aspekata – od odbrane od poplava do očuvanja bogatstva biljnog i životinjskog sveta, ali i kao prirodni filteri vode. Mi prirodi vraćamo čak do 35 odsto vode iskorišćene u celoj Evropi – dakle mnogo više nego što lokalno koristimo.

Da li ste predstavili primer dobre prakse Vlasine i svoje ideje u širem kontekstu drugim akterima i kakve su bile reakcije?

I.V.: Program UN za razvoj zalaže se za što veće uključivanje privatnog sektora u cilju očuvanja životne sredine i zaštićenih područja u Srbiji kako bi unapredio njihovu konkurentnost i očuvao ljudski kapital. Ovaj projekat je primer dobre prakse i naša ideja jeste da na što smisleniji način nastavimo da razvijamo saradnju sa privatnim sektorom kako bismo ohrabrili i druge preduzetnike da na destinacijama poput Vlasine stvaraju dodatu vrednost, podržavajući razvoj lokalnih zajednica i njihovih kapaciteta u oblasti turizma.

Koja su još područja zanimljiva za javno-privatna partnerstva?

D.A.: Mi verujemo da se ovakva vrsta projekata može pokrenuti gde god postoji poklapanje dugoročnog poslovnog interesa neke kompanije sa razvojem određenog područja. Najlogičnije je da kompanije ulažu u predele iz kojih same potiču i time "vraćaju" zajednici i prirodi deo svoje dobiti od poslovanja na određenom području. Mi čvrsto verujemo da kompanije mogu biti dugoročno uspešne samo onoliko koliko su uspešne i zajednice u kojima funkcionišu.