VREME 1246, 20. novembar 2014. / VREME
Kriminal:
Amateri i profesionalci
Šta se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija i postupaka njihovih izvršilaca
Postalo je opće mjesto: retoriku Vojislava Šešelja po povratku iz Haga, napad na profesora Iliju Vujačića i, prije svega, sačekušu za Milana Beka, mnogi vide kao oživljavanje duha devedesetih. Tada, kao i sada, na vlasti su ljudi iz istih partija – naprednjaci, odnosno, bivši radikali i socijalisti – pa je Vlada posebno osjetljiva na ovo poređenje. Kontrola štete zapala je Nebojši Stefanoviću. Ministar unutrašnjih poslova, po svemu sudeći, ima realno pokriće za tvrdnju da je policija na tragu izvršilaca ovog zločina i da se uskoro očekuje njihovo hapšenje; u suprotnom, ne gine još jedna afera i dodatne paralele sa devedesetim kada se nakon zvučnih policijskih obećanja nije događalo baš ništa. U dodatnom naporu da poveća otklon od tog "zlatnog vremena" za mafijaške klanove, Stefanović je naglasio i da osoba koja je pucala na Beka nije profesionalni ubojica: ne bi sa metar udaljenosti promašila dva od četiri hica; nije imala masku na licu; ostavila je čaure, otisak obuće, opuške...
|
Da li je zaista tako? Koliko pobrojano govori o profesionalizmu i amaterstvu van filmskog platna – u realnom okruženju i vremenu? Drugim riječima: što se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija i postupaka njihovih izvršilaca?
SLUČAJ PRVI: Milorad Ulemek Legija i Sretko Kalinić, obojica višestruko osuđeni na po četrdeset godina zatvora za čitav niz najtežih krivičnih djela, svakako mogu preferirati na status profesionalaca. Prvi iza sebe ima obuku u Legiji stranaca, ratno iskustvo u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana, mogućnost da se stalno usavršava u ubilačkim vješinama u Jedinici za specijalne operacije MUP-a Srbije na čijem se čelu nalazio; drugi se borio u srpskim paravojnim formacijama i, kasnije, postao glavni likvidator u sačekušama Zemunskog klana Dušana Spasojevića. Niti jednom od njih, a pogotovo udruženima, ne bi smjela da se dogodi ni najmanja greška – naročito kada su krenuli da ubiju čovjeka čije ih svjedočenje, ukoliko se nagodi sa policijom, može koštati slobode ili čak i života.
|
Dan je 2. august 2002; mjesto – asfaltna baza "Komgrap–Dinara", Zemun Polje; meta – vlasnik firme Ljubiša Buha Čume. Maskirni, Legija i Kalinić zauzeli su busiji u kukuruzu sa prigušivačima na kalašnjikovima. Kada im se Čume pojavio na nišanu, potegli su obarače i – promašili. Potom su im se puške zaglavile: podzvučna municija sa smanjenim punjenjem nije imala dovoljno snage da repetira zatvarač. Kalinić je onda vadio čauru po čauru prstima i, pucajući, ubio je Čumetovog tjelohranitelja Ivicu Nikolića. Legija se nije snašao i oružje mu ostaje zaglavljeno. U međuvremenu, Čume je pobjegao kroz jarak, a Legija i Kalinić na suprotnu stranu divljim trkom kroz kukuruze. Iza sebe su ostavili neispaljene metke, čaure, otiske stopala, vlakna odjeće... Izvještavajući o ovom slučaju, mediji su zaključivali – uključujući i "Vreme" – da su izvršioci očigledno amateri sa slabom ili nikakvom obukom.
SLUČAJ DRUGI: Do Petog oktobra Legija i Zemunski klan imali su zaštitu Državne bezbjednosti MUP-a Srbije; po nalogu njenog vrha, između ostalog, oteli su i ubili bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stamolića, te izveli dva atentata na Vuka Draškovića.
|
Lider Srpskog pokreta obnove pukim je čudom preživio inscenirani sudar sa kamionom punim pijeska 3. oktobra 1999. Tada je u automobilu sa Draškovićem poginuo Veselin Bošković, a Zvonko Osmajlić, Vučko Rakočević i Dragan Vušurević u pratećim kolima. Mada su počinioci imali potpunu zaštitu tadašnjeg režima, SPO je vrlo brzo otkrio brojne dokaze koji su ih povezivali sa zločinom: od "kamiona ubice" registriranog u Državnoj bezbjednosti, preko uloge Javne bezbjednosti u prikrivanju atentata do Legijnog prisustva na kritičnom mjestu u kritično vrijeme... Tako je ne samo propao pokušaj da se ova naručena likvidacija maskira kao saobraćajna nesreća, već su i izvršioci iz tada elitne specijalne jedinice skrenuli pažnju javnosti na sebe. Ali, uprkos svemu, nisu odustali od namjere da ubiju Vuka Draškovića.
|
Vrijeme – 15. jun 2000; mjesto – Budva; meta – opet Drašković. Uz punu logistiku Državne bezbjednosti i Zemunskog klana, Legijina ekipa iz Jedinice – Leonid Milivojević, Nenad Ilić i Branko Berček – ponovo je u akciji. Neopaženi uspjevaju da se prikradu do terase Draškovićeve kuće: domaćin na trosjedu jede iz činije grickalice i gleda utakmicu na televiziji. Berček kroz šaloperku nišani i puca... Kada je metak okrznuo Draškovića po lijevom uhu, on je skočio i, dok je trajala paljba, zaklonio se iz stuba odakle je dozivao u pomoć. U jednom trenutku je izvirio: ovaj put okrznut je po desnoj sljepoočnici. Berček je ukupno ispalio osam metaka prije nego što je sa svojim pomagačima pobjegao u panici. Bez podrške raznih struktura tadašnjeg režima u Srbiji, teško da bi se ova ekipa, uključujući i Spasojevića i Milu Lukovića Kuma, izvukla iz Crne Gore. A sve su bili samo ne amateri ako se sudi po osposobljenosti i raspoloživim resursima...
SLUČAJ TREĆI: Dobroslav Gavrić pripadao je Drugoj četi Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd. Dakle, čovjek dobro upoznat i sa akcijom "Vihor" (blokiranje grada poslije teških krivičnih djela) i sa raznim metodama istraga. Ukratko: znao je iznutra kako policija radi, na šta sve mora paziti, poznavao je ljude u službi... Ima li boljih kvalifikacija za jednog profesionalca?
Vrijeme – 15. januar 2000; mjesto – hotel "Interkontinental", Beograd meta – Željko Ražnatović Arkan.
Dok je najpoznatiji srpski paravojni komandant i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem popunjavao tikete iz kladionice, Gavrić je ušao u hotelski hol pun gostiju i sjeo u drugi separe nedaleko od njih. Oko 17.10 je ustao, izvadio pištolj ispod kaputa i pucao: sa tri metka pogađa Arkana u potiljak; sa tri metka u glavu i jedan u leđa Mandića; sa dva metka Garića u leđa… Dužina paljbe – sedam sekundi.
Na samom izlazu iz hotela, Arkanov tjelohranitelj Zvonko Mateović ranio je Gavrića; saučesnici su ga uspjeli izvući, ali je kasnije uhapšen u lozničkoj bolnici. Važnije od činjenice da su iza njega nakon ranjavanja ostali sako i tragovi krvi bilo je to da je pucao pred brojnim svjedocima koji su mu vidjeli lice, te da ga je kao redovnog gosta poznavalo i hotelsko osoblje... Jasno – Gavrić je imao plan da odmah napusti zemlju, ali u isto vrijeme kao da se i potpisao na trostruko ubojstvo u "Interkontinentalu".
PRILOG ZA FOTO-ROBOTA: Ne postoji savršeni zločin. Neposrednih izvršilaca naručenih likvidacija ima manje ili više vještih, sposobnih i trapavih. Svi oni regrutiraju se iz kriminalnog miljea; svi su sociopate kojima vještina u baratanju oružjem služi da naglase spremnost i odlučnost da nekoga liše života; svi – i to je neizbježno – ostavljaju brojne kriminalističke tragove. Nakon atentata na premijera Zorana Đinđića tako je iza Zvezdana Jovanovića i njegovih pomagača, veterana tolikih sačekuša, ostao i DNK na opušcima i ćebe sa prozora i štošta još...
Stvar je zato u nečem drugom. Devedesetih, odnosno do policijske akcije "Sablja" 2003, plaćene ubojice su se izvlačile jer su naprosto kriminalni klanovi bili duboko inkorporirani u policiju, Državnu bezbjednost, upravne i političke strukture. Legija, Jovanović, Berček, Gavrić i drugi to najbolje dokazuju. Ukoliko to nije slučaj – a valja se nadati da je Srbija zauvijek s tim raščistila – neposredni izvršioci će pasti prije ili poslije. Sasvim drugačije izgleda sa nalogodavcima: ili ovi što su ubijali za njihov račun i ne znaju tko su ili ćute da ne bi doveli u opasnost svoj i živote članova svojih porodica. Nije zato čudo što se o mnogim likvidacijama zna sve, osim tko ih je naručio...
Izvjesno je samo jedno: dok postoji organizirani kriminal, postojaće i ljudi spremni da ubijaju za novac ili neku drugu vrstu koristi. Aljkavost ili pedanterija jednostavno nisu od značaja – svi su oni profesionalci.
Filip Švarm