»Nacionalni džuboks« američke Kongresne biblioteke:
Glasovi zaboravljenih predaka

Fonoteka Kongresne biblioteke u Vašingtonu čuva deset hiljada zvučnih zapisa nastalih između 1901. i 1925. godine. Među njima su i narodne pesme koje su pre stotinjak godina snimili hrvatski, slovenački, srpski i drugi južnoslovenski imigranti. "Onamo ‘namo", "Oj Hrvati", "Sarajevsko kolo", "Što se bore misli moje", samo su neke od pesama koje se mogu pronaći u digitalizovanoj arhivi Biblioteke

Američka, vašingtonska Kongresna biblioteka, kao sve velike biblioteke i sama ima jednu "aleksandrijsku" crtu – to znači da je dijelom zamišljena i napravljena kao neka vrsta skupljenog ukupnog znanja svijeta. Da pored toga ona implicira i gotovo apsolutnu, a trajno misterioznu i mistificirajuću ideju moći i same američke države, ne treba, pogotovo ovdje kod nas, ni posebno naglašavati. Količina knjiga, rukopisa, novina i mikrofilmova, uopće podataka i informacija u kompleksu golemih građevina masonski monumentalne Biblioteke tolika je da, čak i oni što ne paranoiziraju oko najveće svjetske sile, moraju biti impresionirani upravo mističnim sjajem koje toliko i tako minuciozno sakupljeno znanje isijava.

Budući se bavi najrazličitijim stvarima u tom smislu i pravcu, Biblioteka je pokrenula i stvorila nedavno čudesan projekt, a zahvaljujući internetu dostupan sada svakome. Radi se o katalogu snimaka koje je kompanija Victor Talking Machine Company napravila između 1901. i 1925. – s više od deset hiljada zvučnih zapisa napravljenih, danas bismo rekli "primitivnom", tehnikom direktnog akustičkog snimanja – umjesto mikrofona hvatanjem zvuka u golemi tuljac odakle su se zvučne vibracije direktno urezivale u metalnu ploču, kao u bakropisu. Mehanička mašina isto tako, reproducirala je nazad snimljenu muziku ili govor.

IDEJA AMERIKE: Sasvim u skladu s idejom Amerike, kao konglomerata migracija, naroda sa svih strana svijeta, s idejom nove Obećane zemlje u kojoj će svi moći ostvariti slobodu uskraćenu im u vlastitim domovinama, svi emigranti doseljeni u onoj, najvećoj migraciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dobili su priliku da ostave nešto kroz te snimke – muziku, govor, običaje, vjere, priče, viceve. Iako je danas, u promijenjenim odnosima i novim, osvještenijim sposobnostima čitanja i interpretacije lako primjetljiv jedan nesvjestan odnos koji je prvobitna, to će reći waspovska, bijela-anglosaksonska-protestantska Amerika imala kod skupljanja ovih materijala, a on je bez daljnjega imao nešto kolonijalno spram novih "urođenika", to je samo jedan dio narativa. Osnovna, tipično egalitarna ideja, kako tada tako i sada, kao i uvijek s tom velikom i kontradiktornom zemljom i kulturom jest da ipak svi vrijede i svi se broje odakle god došli te da svatko ima pravo donijeti i sačuvati dio svoje kulture pod taj inkluzivni, gigantski nadnacionalni krov. Sasvim na toj liniji je i ovaj zvučni Babilon pohranjen u Kongresnoj biblioteci, s naslovom projekta čiju će tipičnu lakoću i konotativnu jedinstvenost koja je zavela sve narode, prepoznati svatko: "National Jukebox" – "Nacionalni džuboks".

Sad kad je stvar digitalizirana, u nekoliko minuta na tražilici sajta znatiželjniji i osvješteniji naći će se usred fantastične riznice. Kakvo blago je tu sačuvano, njegova količina, odnosno u našem slučaju, vidjet će se, kakva vrijednost – to je sve zajedno teško i procijeniti a kamoli opisati ukratko. Vjerojatno najfascinantniji dio kolekcije, muzičke su snimke napravljene u prva dva desetljeća prošlog stoljeća. Među njima pak, sakrili su se i nepoznati pjevači odavde, iz ovih naših zemalja.

Treba samo mrvu historijskog osjećaja i mašte pa da se, citatno dakako, najprije oslika mizanscena i zamisli jedan potpuno zagonetan svijet i era u kojima nastaju snimke naših pjevača. Njujork 1917, atmosfera kakvu je besmrtno fiksirao Kopola u drugom Kumu – emigranti odasvud, a najviše iz Starog Svijeta: Talijani i Irci kao prvi i najbrojniji, pa Židovi i Nijemci, Poljaci i Letonci, Šveđani i Holanđani. I Austrougari: mnogi od njih Slaveni – južni – Hrvati, Srbi i Slovenci. Iz rubnih slavenskih svjetova, a tuđih kraljevstava stizali su naši ljudi, jednako kao i iz dvije susjedne državice, jedine nezavisne do udruživanja u zajedničku državu – Srbijanci i Montenegrini.

ONAMO ‘NAMO: Iza svih većih svjetskih nacija i etnija nešto je ostalo, samo se, zbog bezbrojnih historijskih nesreća činilo da iza ovih podijeljenih pa skupljanih, suprotstavljenih a gotovo istih, nije ostalo ništa, da su se izgubili u anonimnosti golemog kontinenta i kulture koja na kraju sažme ipak sve u sebe. Sve dok se, neočekivano, evo pojavio projekt američke institucije i otvorio nam prva vrata od mnogih, portu za ulazak u jedan nevjerojatan svijet.

Dve jugoslovenske putničke agencije u San Francisku, 1915.

Kad se čuju te prastare mono snimke, u interpretacijama, čini se čak, školovanih pjevača, prvo što se zapazi je dakako stil, starinski ozbiljan i ukočen, koji već odavno zovemo "naivnim", sasvim u skladu s vremenom. Ali ako je čovjek u stanju da pređe preko toga i čuje dublje – zapita se slušajući, zbunjeno i tronuto: odakle dolaze ti glasovi? Kakvu to stvarnost i prošlost nose u sebi, kakav zvuk? Ovo zvukovlje, naime, kad se susretnemo s njime ovako, nespremni, s uvijek upisanom aposteriori "arogancijom" onih koji misle da su čitanjem povijesti u stanju objasniti prošlost, ostajemo začuđeni i pomalo posramljeni: to što zvuk sa snimaka nosi u sebi ne mogu objasniti knjige. Nešto je uhvaćeno tu, iskustvo, duh, zovimo kako hoćemo – što će zauvijek izmicati.

Podijeljena po bliskim jezicima, našla se ovdje tako mala skupina snimaka: po šest pjesama iz Hrvatske, četiri iz Slovenije i jedna iz Srbije. No tu tek, pri slušanju, počinje ironija u svoj svojoj historijskoj snazi, nevoljna komičnost rođena iz tragedije svih naših zabuna. Operetski samouvjereni Emilio Blažević kreće s budnicom "Oj Hrvati!" – i tekstom što nakon ovog usklika u inkantaciji, s na mah prepoznatljiva prva tri tona – prima, terca i kvinta – nastavlja s "jošte živi – riječ naših djedova!", i na ponešto poznatu melodiju – da, istu što ju je skoro pedeset godina, pod drugim, širim imenom i pripadništvom, socijalistička Jugoslavija pjevala kao vlastitu himnu. Nije gotovo tu. Nepoznati Andraš Tavik i Draga Ilkić izvode uz tamburicu "hrvatske" pjesme "Sarajevsko kolo" i – u briljantnoj tragikomičnoj završnici – "Onamo ‘namo", tu, kako joj se tepalo, "srpsku Marseljezu" čiji je tekst napisao crnogorski kralj Nikola I a muziku Slovenac Davorin Jenko, tvorac prve srpske operete i jedan od prvih članova Srpske akademije. Tri od četiri slovenske (iliti "slovenačke") pjeva stanoviti Obrad Đurin (u slovenskom dijelu potpisan i kao "Žurin"), izvodeći ih potpuno germanskim stilom, upravo vagnerijanski, jednako kao i božanstvenu Što se bore misli moje, po tekstu kneza Mihaila Obrenovića, s njenom smirenom, trajno zbunjujućom jer također uzorno germanskom, "švapski" logičnom akordacijom i melodijom.

Ne bi trebalo stati na ovome, na retorici današnjeg tužno-ironijskog čitanja, budući se kroz ove čudesne snimke otvara nešto mnogo važnije. Iza njih otkriva se, ako nam se dozvoli semantička igra, jedan sasvim drugačiji "kult predaka" i njihova priča – velika i razuđena, rascjepkana skoro kao kontinent sam, a još uvijek neispričana. Priča o emigraciji, naime, toj prvoj, naših ljudi u Ameriku. U (Novi) svijet kojem su, mnogo poslije, u kasnijoj zajedničkoj kulturi stremili ili ga na momente i jedva primijećeno u opisima začačkali autori u svojim tadašnjim naponima i znatiželji: Momo Kapor, koji je od svoje izuzetne a manje poznate Knjige žalbi napravio mali biser nepretencioznih i kao pero lakih metatekstualnih intervencija, prošaravši je pred svako poglavlje dijelom iz nevjerojatnog priručnika Srpski radenik u Americi iz 1910.; Bogdan Tirnanić s pričom o beogradskom novinaru Momčilu Jojiću koji je "pio viski s Džonom Vejnom", a onda uspio "nagovoriti Diznija" da mu da prava da objavi njegove stripove u Politikinom zabavniku; Smoje sa svojom "paron Antonjom" i našim Dalmatincima u "Jamerike"; pa Danojlić s antologijskim epistolarnim romanom "Dragi moj Petroviću", Mika Oklop i njegov kultni CA Blues, Vlajkovićeva Čubura negde u Kaliforniji – i možda jedva poneki još.

SKOK PREKO OKEANA: U našem tadašnjem modernitetu i njegovim pravilima galopirajuće budućnosti – a ne kako bi se pomislilo samo zbog razloga ideoloških – taj nevjerojatni skok preko Oceana, odlazak naših ljudi, nije bila tema kojom bi se itko bio dublje bavio. Oni su nestali prvo, a onda tek, malo prije, i sada, poslije katastrofe, polako su se za kulturne kartografe počele objavljivati sjene imena i neobični, dosad neistraženi historijati. Snimke "Nacionalnog džuboksa", ako išta, tjeraju na daljnje traženje, na buduću kulturnu arheologiju, radosnu i melankoličnu jednako, uvijek silno uzbudljivu, baš kao što je i svaki njen novi rezultat. Ako čovjek krene tim putem, tajna vrata se neće odmah otvoriti naravno, ali će se barem malo odškrinuti.

Iza njih ukazat će se jedna neobična freska, oslikana ponešto grubom ali ne manje sublimnom rukom, kompozicija čudesnih likova i životopisa, kao kakva "žitija" neuobičajenih sekularnih, emigrantskih "svetaca".

DA VIĐU PRIZREN: Stihovi crnogorskog kralja Nikole, melodija Slovenca Davorina Jenka, u izvođenju hrvatskog tamburaškog orkestra, 1912.

Tu su mnogi od njih, i dalje dobro sakriveni: neobjašnjivi Đorđe Ribar čiju priču će valjda jednom netko ispričati kako valja, pa James Prvi (!) Mestrovich, višestruki heroj Prvoga svjetskog rata; John Owen Dominis, hrvatski plemić i, pazi sad, princ od Havaja (!); Petar Herceg Tomich iz Ljubuškog, nosilac Medalje časti za hrabrost u Drugom svjetskom ratu, sa svom pripadajućom ironijom što mjesto njegova porijekla implicira i po čemu ga pamtimo nasuprot. Tu je filiprotovski lik Milo Radulovich, oficir američkog zrakoplovstva rođen u Detroitu, zbog čitanja ćiriličnih novina optužen za komunističke simpatije (!), oko koga je Edward R Murrow, vjerojatno prvi veliki angažirani televizijski novinar napravio slučaj kroz koji je demaskirao paranoju makartijevske ere, te priču po kojoj je George Clooney snimio film. Ostao je čak i poneki znak rijetke institucije: velika i slavna njujorška izdavačka kuća Harcourt, do danas nosi puno ime Harcourt Brace Jovanovic. Odmah tu negdje u isto vrijeme ili malo poslije ove afere, ne iz emigracije nego odavde, pa onda između dva svijeta – izlazi prva Đilasova knjiga na engleskom, memoari koji su zatresli stvari i u Americi i u Jugoslaviji više nego što se znalo tada, a da ne govorimo danas u ovom dobu nepamćenja i žabljeg gledanja državnih sitnaveži i smanjenih kultura.

Ovo su bili vjerojatno najposebniji likovi i priče, no gotovo svi redom – od plemića do hercegovskog seljaka – potomci su, direktni ili simbolički, armije nevidljivih i anonimnih zemljaka, izgubljenih u svojoj muci i krvavom rmbanju, između većih migracija, usred uočljivijih etničkih grupa i još veće zemlje, ogromne u svakom pogledu. Većina je živjela te svoje živote, najčešće teške, anonimne ili zaboravljene. No neki su, tek se sada naslućuje, odživjeli i jedva opričljive avanture i sudjelovali u povijesti, ostavljajući nam romanesknu i filmsku građu kojima će, do te mjere zapanjujuću između smijeha od nevjerice i divljenja, tek trebati prava i sposobna autorska ruka. Svi su pak donijeli jedno u popudbini, neplativo i lijepo – oni koji nisu imali literature skoro, osim govorne, i tek pokoje knjige: svoj jezik, priče, korijene. I ove pjesme.

MUZIKA ZEMLJE: Sad kad se čuju na stranici projekta Kongresne biblioteke, očitava se u njima još nešto jedva uhvatljivo, a na liniji svih ovih imena i toga što su nosila sobom. Rekli smo već – to je zvuk prošlosti, za nas davno zaključane i očuđujuće. Ali mnogo važnije: u tonu naslućuje se i zvuk tadašnje budućnosti, najava nečega što će tek postati. U njima je već ideja zemlje koje (još) nema. No tu je vjerojatno i njihova prava tragičnost: sudeći po čuvenom, nikada je u materijalnom, u onom obliku za koji smo mislili da postoji, nije ni bilo i neće je biti, nego jedino ovako, skoro da se kaže "platonistički"- jedino kao ideje, gore negdje, u sferama. Oni su je, nepoznati pjevači, kao čudni i divni Đurin i njegov tenor – tada stvarali unaprijed. I bez ostvarenja. Kako čudno zato ona djeluje i danas, takva, prisna a potpuno nepoznata, zagonetka koju tek treba početi odgonetavati i dokaz da u kulturno-historijskom, ako metnemo začas na stranu političko-ideološki dio, ništa ni izbliza nije još objašnjeno, što god krda cinika i neznalica mislilo o tome. Njima je sve to ionako nedostupno.

Jer, umjesto za nadripovjesničare i politikante, ovo je materijal za one koji doživljavaju naš svijet tankoćutnije, otvorenije, s više nježnosti, razuma i poštenja. I tek kad se takvi počnu baviti tim nasljedstvom i pokušaju ga artikulirati, stvari će možda ipak, makar i prekasno doći na svoje mjesto, jednom.

Đorđe Matić