Intervju – Edo Jaganjac, lekar i pisac:
Smrt u Sarajevu

"Tog 30. jula 1993. petogodišnja Irma Hadžimuratović igrala se pred kućom. Kad je granata zazviždala, majka je stigla da je uhvati, obori na zemlju, i pokrije svojim tijelom. Geler je prošao kroz majku, ubio je, i ranio Irmu. Geler joj je uletio s leđa i oštetio kičmu i crijeva. Nakon godinu i po dana je umrla. Da je evakuisana iz grada samo dan ranije, to dijete bi danas bilo živo. Ovo je knjiga o tome"

U beogradskoj Ustanovi kulture "Parobrod" i novosadskoj knjižari "Bulevar Books", izdavačka kuća "Čarobna knjiga" predstavila je prošle nedelje knjigu Sarajevska princeza. Njen autor Edo Jaganjac je sarajevski ratni hirurg koji živi u Pragu, i ovo je njegova prva knjiga.

Sarajevska princeza je priča o osam dana njegove borbe za život petogodišnje Irme Hadžimuratović koja je ranjena na sarajevskom Alipašinom Polju 30. jula 1993. godine gelerom granate ispaljene sa srpskih položaja, ali i borbe sa administracijom mirovnih snaga nezainteresovanih da odobre Irminu evakuaciju iz opsednutog grada, što je za nju bio jedini spas. Uspeo je tek kad je za malu Irmu zahvaljujući medijima saznala svetska javnost, pa je tadašnji britanski premijer Džon Mejdžor naredio da se po nju pošalje avion. Godinu i po nakon toga, mala Irma je preminula. Posle nje, iz Sarajeva je evakuisano još četrdesetak ranjene dece, a u svetu je ovakav vid humanitarne intervencije postao poznat kao "Operation Irma".

Na beogradskoj promociji Sarajevske princeze govorili su Lordan Zafranović i Muharem Bazdulj, koji je rekao: "Edo Jaganjac potpuno intuitivno, jer ovo mu je prva knjiga, uspjeva da razreši nešto što je i za profesionalnog pisca vrlo teško – a to je baratanje dokumentarnim materijalom unutar umjetničke strukture. Ali kada živite sa svojim junacima i kad vam je stalo do njih, onda se tehnički problemi rješavaju sami od sebe. Tako je i Edo napisao bolju priču od onih koji imaju u malom prstu sve književne teorije jer je on živio sa svojim junacima."

Pre "Čarobne knjige" Sarajevsku princezu je objavila izdavačka kuća "Šahinpašić" iz Sarajeva, krajem maja će biti promocija u Zagrebu, uskoro će biti objavljeno i izdanje na češkom, a do kraja godine na engleskom, francuskom, nemačkom i holandskom jeziku. To znači da će Sarajevska princeza svetu otkriti mnogo toga što se ne zna o ratu u Sarajevu.

Knjiga i dani opsade Sarajeva zbog kojih je nastala bili su povod našeg razgovora sa Edom Jaganjcem.

GRANATIRANJE: "Igrala se pred kućom, kao i mnoga druga djeca, tako je Irma ranjena", priča u razgovoru za "Vreme" doktor Jaganjac. "Prije godinu-dvije dana saznao sam da je tu živio Edin Džeko, fudbaler Mančester Sitija, i da se on slučajno tada nije našao tamo. Ta granata je dvoje ubila: Olgu Sušić i Irminu majku Elviru Hadžimuratović. Mina je sporija od zvuka, pa je čujete sekundu dvije prije nego što padne. Mi smo tada svi u Sarajevu bili trenirani na to, pa smo kad zazviždi odmah padali na zemlju. Čak i kad bi se neko na ulici šalio pa zviznuo, cijela ulica padne na zemlju. I posle ustane, i ne ljuti se na toga što je zviznuo. Ja poznajem ljude kojima je to padanje spaslo život. Tog dana kad su granatirali Alipašino Polje, to je spaslo život i maloj Irmi. Jer, kad je zazviždalo, majka je stigla da je uhvati, obori na zemlju, i pokrije svojim tijelom. Geler je prošao kroz majku, ubio je, i povrijedio Irmu. Znate, kad jedna mina padne ona obično ubije dvoje a rani četrdesetak ljudi. Ne znači da je ubijeni bio najbliži mestu gdje je mina pala, može geler nekog deset metara daleko da pogodi u oko i čovjek da umre. Od tih 40 jedno pet njih mora odmah u operacionu salu, a ostali su za ambulantu. To vam je svaki dan. Prvih šest mjeseci je neprekidno bombardovano cijelo Sarajevo, a onda nakon toga smo se naučili, imali smo raspored kad će padati ovdje, kad će padati tamo, pa smo znali kad da izlazimo. Kad pada sto metara dalje vi znate da neće na vas, i mirno sjedite i pijete kafu. A tog dana donijeli su nam u Vojnu bolnicu četrdesetak ranjenih.

U bolnici nije bilo struje, vode, lijekova. Imali smo pet hirurga, što nije bilo loše. Na početku rata je bilo 900 kreveta, pa su bombardovali bolnicu i ostalo je 400. Znate, s jedne strane je Trebević odakle granatiraju, pa smo se mi poredali na drugu stranu kad je ova postala neupotrebljiva. Na kraju je ostalo 200 kreveta. Dolazio je predsednik Svjetske zdravstvene organizacije da to vidi i dovodio regionalne šefove, ekskurzije su dolazile! Sad slušam kako islamska država ruši spomenike asirske, pa čitam odgovor iz Bosne da je Republika Srpska za tri mjeseca tamo porušila džamije, pa kažem: kakve džamije, kakvi spomenici! Nijedna džamija, nijedan spomenik ne vrijede jednog ljudskog života. Nek sve ruše, samo nek ne diraju ljude!"

EVAKUACIJA: "Ja sam u tom trenutku, kad su mi donijeli malu Irmu, bio oficir za vezu Ministarstva zdravlja i predsjednik Komisije za evakuaciju ranjenika. Mi u bolnici nemamo lijekove, imamo samo tri antibiotika koja Irmi ne mogu pomoći. Ona dobija meningitis, i ja znam, nema druge, umrijeće. Samo je pitanje kad: dva dana, pet dana. Sedam dana neće doživjeti. I u takvoj njenoj fazi ja odlazim u UNPROFOR. Nisam otišao prvi dan, otišao sam peti dan pošto je ranjena. A u UNPROFOR-u mi kažu: ‘Zašto?’ Zašto da je izvedem iz Sarajeva?! I vi onda nemate više kome da se obratite. To je najgore. Prema njihovim pravilima mogao je biti evakuisan samo onaj kome je bio život ugrožen, a predsjednik komisije koja odobrava evakuaciju sjedio je u Kambodži. I dođe jednom ili dva puta u Sarajevo. Kad je moj brat Nedo vodio UNICEF u Sarajevu, za svoj rad je dobio Nagradu ‘Albert Švajcer’ Harvardskog univerziteta, on bi direktno pozvao nekog političara u svijetu i zamolio ga da prebaci dijete. Ali Nedo više nije bio tamo kad su mi donijeli Irmu. Meni je Una Sekerez, koja je bila zaposlena u sarajevskom UNHCR-u, odmah dala ideju da alarmiram medije. Znala je da Irma neće preživjeti ako budemo išli redovnim kanalima. I ja sam je poslušao. Samo, ne bi se ti mediji pojavili da nije bilo toliko jasno da to malo dijete zavisi od nekog moćnika koji samo treba da kaže dvije reči: ‘Nek ide!’ Dosta je i jednu da kaže: "Može!" Ja nisam imao pojma ko je taj koji u tom njihovom nepreglednom sistemu odlučivanja treba da odluči. A najmanje sam mislio da je to Džon Mejdžor koji je u tom trenutku premijer Engleske. Je l’ moguće da neko takav odlučuje o tome? Rekli su mi, kad dođe do takve medijske kampanje kakva se digla zbog Irme, onda mora premijer. Ali nije samo zbog toga. U Evropi tada ima samo dva aviona-bolnice. Oni su po pola godine unaprijed rasprodati, pa zato treba premijer da odluči da skrenu sa rasporeda. Irmu evakuišu za London kad je već u komi, oči joj skaču, ja čekam da mi jave da je umrla u avionu jer kretanje njoj smeta. Naveče tog dana dolazi po mene Arpad Nemet koji tada radi za ‘Skaj njuz’, kaže da su na telefonu neki doktori i hoće nešto da me pitaju, i ja krenem. Saznajem da je Irmu na ulicama Londona čekalo mnogo ljudi, čak i kraljica. Svakih 10 minuta su mediji javljali šta se događa sa Irmom, svi. Rekli su mi ljudi poslije da je čak i MTV javljao, a ja sam ih na to pitao: ‘Kako sam pjevao, je l’ bilo dobro?’

Bio sam već u Češkoj kad su mi aprila 1995. godine javili da je Irma umrla. Od zapetljanih crijeva je umrla. To se često javlja kao posljedica takve njene povrede. Njoj je geler uletio s leđa i oštetio kičmu i crijeva. Povreda crijeva je dobro prošla, ali je malecka povreda kičme unijela infekciju u Irmin centralni nervni sistem i ona je dobila meningitis. Mi, u bolnici u Sarajevu, nismo mogli ništa."

TAKO JE BILO: "Ova knjiga nije dokument, to sam napisao u prvoj rečenici. Nisu to stvari koje se mogu koristiti kao dokument. Na primjer: Butros Gali je dolazio u Sarajevo u februaru, a ne u avgustu kao što je meni bilo zgodno da napišem. Istina, susret sa njim protekao je doslovno onako kako je opisan u knjizi. Onda, neki dijalozi su mi živi u glavi i oni su zapisani onako kako su izgovoreni, a neki su izmišljeni. Ali većinom je baš onako kako se i desilo. Na primjer, opisan je jedan zločin koji vi u Beogradu nećete prepoznati, ali je cijelo Sarajevo znalo o kome se radi kad su pročitali u knjizi. Opisao sam da je jedan čovjek optužio nekog nevinog momka za nešto. Sarajevski izdavač me je odmah pitao: ‘Je l’ to taj?’ Ja sam rekao: ‘To je taj.’ Taj neki je telefonom nazvao neke ljude da ubiju nevinog Anđelka da bi stekao poene u SDA, to je partija Alije Izetbegovića. Mislio je da će ako optuži Anđelka da je saradnik sa Srbima, da će steći poene. I ti ljudi dođu po Anđelka i odvedu ga i ubiju. To je opisano u knjizi. I to je sve istina. Bio sam spreman da idem na sud, i moj brat Nedo je rekao: ‘Sve napiši, jedva čekam da te tuži, pa da idem na sud da svjedočim.’ Međutim, kako ćete dokazati da je neko nekog pozvao telefonom? Ali brat mi kaže: ‘Ti napiši, tako je bilo. Jer ja sam otišao kod tog čovjeka i rekao mu kako te nije sramota, što ubi čovjeka.’ A on mu je rekao: ‘Ma ne znaš ti gdje je on vozio pacijente.’ Na šta mu je moj brat, koji je doktor i s tim dečkom je išao po terenu, rekao: ‘Ja znam kud on vozi jer ja idem s njim a ti sjediš u podrumu, sram te bilo!’ ...Tako ti je to. Ali, opet, nije ova knjiga dokument.

Niko se nije bunio zbog toga što sam pisao, a ja sam očekivao ovoga iz Sarajeva da će. Ma ne smije ni da pisne! Mene je nedavno posjetio u Pragu novinar Alan Litl, i on se spominje u knjizi. On će da poradi na tome da knjiga u Engleskoj dobije odgovarajuću dimenziju. Da se otkrije istina. Pa nek se buni ko god hoće! Novinari koji su bili u Sarajevu su svjedoci kako se ponašao UNPROFOR. Znate, kad vi na televiziji kažete: ‘Vrlo važno, šta ste toliko navalili da spašavate to dijete, pa svaki dan u Sarajevu poginu tri djevojčice’, a vi ste pi-ar UNPROFOR-a... Umjesto da iskoristi medijski publicitet da pomogne, on je doživio kao lični poraz što je to dijete otišlo za London."

NASTANAK KNJIGE: "Priznajem da sam knjigu napisao zato što nisam mogao da je ne napišem. Jer, znate, kad odete iz Sarajeva, vi mislite da ćete nastaviti život kao prije. Moja žena kaže da sam ja godinu dana bio lud kad sam iz Sarajeva došao u Prag, a ja sam sebe u trenutku kad sam odlazio smatrao jedinim normalnim čovjekom u Sarajevu. Ali, činjenica je da vi poslije Sarajeva hodate tim drugim gradom kao nindža, pazite na sve okolo, hoće li neki snajper, kao životinja ugrožena. Nisam smio sjediti uz prozor! To što vas u miru čini nenormalnim, u ratu je normalno. Ne spavate noću nego hodate, i onda nešto morate s tim što vam je u glavi uraditi. I počnete da pišete, nešto izlazi iz vas. A kada se sve sklopi, onda vam više nije važno što to stoji u kompjuteru. Igrom slučaja je knjiga došla do izdavača.

Poslao sam tekst knjige Gordani Knežević, svojoj prijateljici koja je bila bolesna, da bih joj odstranio misli. Ona je bila novinar ‘Oslobođenja’, i ona mi je rekla da nije imala pojma o ovome što je pročitala. Kaže: ‘Bila sam ubijeđena da sve znam o ratu, ovo mi je otvorilo potpuno novu perspektivu.’ Ona je knjigu bez pitanja poslala izdavaču, i kad me je zvao, ja mu nisam dao knjigu. Nisam imao interesa da se priča o tome. Pisao sam kao nekakvu psihoterapiju, drugu funkciju moje pisanje nije imalo. Onda sam pozvao Gordanu, ona je rekla: ‘Nemoj pričat, to ti je sjajno!’ Knjigu sam onda poslao na dvije strane: Tanji Mandić Rigonat, ona je reditelj u Beogradu u Narodnom pozorištu, i Sivru Senailu, on je doktor, hirurg i anesteziolog. Tanja mi je odmah odgovorila da je knjiga divna, i zahvalila, a Sivro mi nije pet dana odgovorio. Onda mi je odgovorio ovako: ‘Pročitao sam tvoju knjigu i dva dana nisam spavao zato što sam je čitao, a onda tri dana nisam spavao zato što sam je pročitao. Vidim, knjiga je u stvari pisana protiv UN-a i njihovih takozvanih humanitaraca, i u knjizi se sve dešava o njima, a ne o ratnim stranama. Ako ti to može biti uteha, ja sam nakon našeg rata bio doktor u Ruandi, u njihovom genocidu. I sam sam se sebi gadio. Ništa nikom nisam mogao da pomognem kol’ko god da sam se trudio, a ni sam komandant UN u Ruandi nije mogao nikom da pomogne zbog politike UN, zbog viših ciljeva.’ I ja tada shvatim da to sa mirovnim snagama nije samo u Sarajevu, nego je u cijelom svijetu.

Nadam se da će, kad se knjiga objavi na drugim jezicima, da je pročitaju ti ljudi koji odlučuju, pa će reći: ‘Hajde da i ti humanitarci budu odgovorni za to što rade.’ Jer niko za ovo nije odgovarao. To dijete, Irma, da je otišlo u London jedan dan ranije danas bi bilo živo. Išlo bi na fakultet, diplomiralo. Njezini otac i sestra žive u Londonu, krasni ljudi, al’ nje nema. Da je jedan dan ranije evakuisana, ona bi bila živa, i sve bi se završilo hepiendom. Ali nije. I niko za to nije kriv."

O NAMA: "Čudno mi je što se na promociji stalno spominje da knjiga ne razmišlja nacionalistički, evo i u Beogradu su to rekli. Pa niko od nas tamo nije tako razmišljao! Niko od mojih drugova, ni poznanika, nije skrenuo u neke nacionalističke vode. Meni nije jasno zašto se raspala Jugoslavija i kome je to dobro bilo. Pogledajte sadašnje države, kojoj je bolje nego što je bilo. Ko nas poštuje sad? Ja sam bio ponosan što sam Jugosloven. Sad nisam ponosan što sam Čeh. A da ne kažem da je Balkan sada ruglo. Ne dao Bog da tamo napolju kažete da ste iz Srbije! Ja stalno moram da branim Srbiju, jer kažu Srbija je krivac za sve! Mi smo isti. Nek priča politika šta ‘oće, mi smo ljudi dobri, vrijedni, pošteni, i imamo duše. A to što politika određuje da će ovaj ubiti ovoga a ne onoga, to ne znači da ljudi tako misle. Ja sam tada mislio: ‘Mora da je ta Srbija poludila pa svi vole Slobodana Miloševića!’ Ali, majku mu, pa onda oni misle da mi svi volimo Aliju, ali mi njemu ne vjerujemo. Ja sam odlazio iz Sarajeva, sjećam se, Alija izlazi iz onog svog tenka i ulazi u Predsjedništvo, a žena srednjih godina sa cegerom u ruci psuje ga i psuje! A on, šta će, pobježe u Predsjedništvo. Medijska slika šablonizira, kaže tamo ratuju Srbi i Hrvati i Muslimani. A u stvari, mi koji smo tamo ne ratujemo tako, nego znamo da u Sarajevu ratuju nekakvi zli protiv nekakvih dobrih. Moja slika iznutra je drukčija od one koju pokazuje neko izvana."

Sonja Ćirić