Pravosuđe, obećanja i stvarnost:
Rekorderi haosa

Osnovni problemi pravosuđa u Srbiji danas i uvek, ma ko bio na vlasti, jesu: nezavisnost i poslušnost političarima, kojima god, uređena regulativa izbora i napredovanja u sudstvu i tužilaštvu, vrednovanje rada, zakoni koji su primenjivi i suvisli

Uveliko se priča o otvaranju pregovaračkih poglavlja s Evropskom unijom koja se tiču pravosuđa i vladavine prava. Ma koliko aktualne vlasti pričale o napretku u svemu i svuda, teško da smo otišli dalje od one sentence "gdje ja stadoh, ti produži". Aktualna vlast za sve što je bilo pogrešno (a mnogo toga je bilo) krivi bivšu vlast. No, činjenica je da gotovo ništa od grešaka prethodnika nije ispravila.

Prije manje od mjesec dana sam ministar pravde Nikola Selaković izjavio je da je stanje u sudovima u Srbiji, u kojima ima skoro milijun starih predmeta, alarmantno. "Starih predmeta u kojima postupak traje između pet i deset godina je 713.521, a preko deset godina oko 239.000. Ukupno je 953.515 starih predmeta u našim sudovima, a više od 90 odsto tih predmeta je izvršenje na osnovu verodostojnih isprava", rekao je Selaković u Skupštini Srbije, pričajući o suđenju u razumnom roku (zbog čega smo jedan od rekordera po broju predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava), koje zavisi od mnogo elemenata, te da sudije nisu jedini krivci, već i nizak nivo društvene organizacije i discipline, neusuglašeni zakoni, promjene zakona, kao i loši i nejasni zakoni.

DRŽAVNA PITANJA: Sve što je ministar rekao ide na dušu njemu i njegovim suradnicima. Da nema nikakve društvene organizacije i discipline, građani vide svakodnevno u organizaciji svih pravosudnih službi. O statusu radnika u pravosuđu, svašta bi ministru mogao reći Sindikat pravosuđa. O tome da su zakoni neusuglašeni, mogu govoriti i suci i advokati, građani posebno, ali i firme, na čijim se leđima sve prelama. Ukratko, "neusaglašeni zakoni, promene zakona, kao i loši i nejasni zakoni" koje spominje ministar Selaković nisu ništa drugo nego nesposobnost vlasti koja je većinu baš takvih zakona donijela po hitnom postupku, bez javne rasprave i bez uobičajenog roka početka njihovog važenja.

U tom njegovom, inače, točnom opažanju, činjenice su ove: zakoni nam ne valjaju, na sudove se vrši žestok pritisak (vidjelo se to po "podobnom" izboru predsjednika sudova, među ostalim), tužioce se nastoji dodatno podvrgnuti izvršnoj vlasti proširivanjem diskrecionih ovlaštenja Državnog vijeća tužilaca, a bez jasno "uglavljenih" pravila, koja godinama čekamo, kad su i sudovi i tužioci u pitanju.

"Upozoravamo da postoji intencija da po ubrzanoj proceduri budu predloženi i izabrani šefovi tužilaštava, odnosno 91 javni tužilac na period od šest godina i oko 45 zamenika na prvi mandat u trajanju od tri godine bez jasnih objektivnih merila", upozorava Udruženje sudskih i tužilačkih pomoćnika ovog maja, podsjećajući da su svih ovih godina zamjenici javnih tužilaca birali bez ikakvog pravilnika, koji su po zakonu morali da imaju, a koji tek sada donose, na isteku mandata. I to sa spornim rješenjima.

FORMALNI PRAVILNICI: "Do kraja godine ističe i mandat republičkom javnom tužiocu, tužiocu za organizovani kriminal i tužiocu za ratne zločine, najznačajnijim tužilačkim funkcionerima pa iz tog razloga pitanje njihovog izbora postaje jedno od najznačajnijih državnih pitanja. Sve to ukazuje da članovi DVT-a koji su na kraju svog mandata i koji de facto nemaju više legitimitet, koji im je sporan još od 2011. godine kada su sprovodili postupak revizije po prigovorima neizabranih tužilaca, ne mogu da diskreciono odlučuju o kandidatima, a da Pravilnik postoji samo formalno", kažu oni.

Nije samo kod tužilaca kaos, već i u sudskom sistemu. I dalje se tzv. reforma svodi na preseljavanje sudskih predmeta po novim prostorima, na građane koji više i ne znaju na koju se adresu obratiti (pogotovo je to slučaj s privatnim, odnosno ubuduće javnim izvršiteljima) da bi zaštitili svoja prava, na sve težu dostupnost građana sudovima. O tome smo nedavno – u jednom istraživanju – dobili maksimalno lošu ocjenu, na posve potcijenjen status radnika u pravosuđu, kojima su ionako male plaće smanjene nauštrb silnih agencija i stranačkog zapošljavanja u državnoj upravi, te kojima se ukida zakonsko pravo na napredovanje golim dopisom ministra pravde.

Predsjednike sudova u Srbiji je nedavno, naime, ministar pravde obavijestio da u budžetu nema novca za zakonom predviđeno napredovanje, te će za "eventualne probleme" oni snositi odgovornost, pa će daktilografi, radnici u pisarnici, zapisničari i ostali državni službenici koji rade u pravosuđu, a koji su na osnovu ocjene svog rada zaslužili unapređenje i povišicu, umjesto napredovanja i povišice dobiti – šipak.

Predsjednica Sindikata pravosuđa Slađanka Milošević u jednom svom tekstu ("Danas") piše: "Sramota me je da kažem, ali činjenica jeste da se predsednici sudova i javni tužioci utrkuju u poslušnosti. Isfrustrirani svojom slabošću i nespremnošću da se suprotstave izvršnoj vlasti, očigledno nedorasli funkcijama na koje su izabrani, prethodno doneta rešenja o napredovanju stavljaju van snage, pa čak i ucenjuju državne službenike", te zaključuje: "Ne moraju sudije i tužioci da budu pravni savetnici državnim službenicima, ali moraju da služe isključivo Ustavu i zakonu. Ukoliko nisu spremni za to, možda bi trebalo da se nađu u nekom drugom poslu. Ovaj zaključak Vlade bio je idealna prilika da pokažu i dokažu da su (ne)zavisni. I pokazali su. Samostalno i dobrovoljno pristali su da budu nezavisni od sebe samih."

NIŠTAVNE REFORME: U njenom se zapažanju nalazi i osnovni problem pravosuđa u Srbiji danas i uvijek, ma tko bio na vlasti: nezavisnost i poslušnost političarima, kojima god, uređena regulativa izbora i napredovanja u sudstvu i tužilaštvu, vrednovanje rada, zakoni koji su provedivi i suvisli...

Ništa od svega toga mi nemamo nakon svih "reformi reformi" pravosuđa, naprotiv. Čini se da se sve greške počinjene od svih prethodnih i prethodnih vlasti dodatno produbljuju i da baš ništa ne ide u dobrom smjeru. Pokazuje to i dalje neriješen sukob advokata i javnih bilježnika, problemi s privatnim (javnim) izvršiteljima, neriješen problem sa sastavom organa koji biraju tužioce i suce, sporni sistemski zakoni...

Što reče advokat Slobodan Beljanski u svom tekstu za ovaj broj našeg lista: "upotreba fraze o reformi (pravosuđa) nema nikakvog empirijskog pokrića". Teško da bi se u bilo kojoj analizi bilo što pametnije moglo dodati.

Tatjana Tagirov